Poslednji oproštaj od Babića na Jevrejskom groblju: "Hvala ti, Gorane, što se nikad nisi smirio"

Goran Babić, koji je preminuo 26. aprila u 82. godini u Beogradu, bio je jugoslovenski, srpski i hrvatski pesnik, pisac, esejista, antologičar, dramaturg, scenarista, publicista, novinar i konceptualni umetnik. Objavio je više od 80 knjiga različitih žanrova. Bio je član Srpskog književnog društva i UNS-a, a poezija mu je uvrštena u antologije jugoslovenske, srpske i hrvatske poezije.

Nakon odlaska Gorana Babića mnogo je pisaca ili kulturnih delatnika koji su kazivali o veličini književnika. Uoči poslednjeg ispraćaja, donosimo oproštaj pisca i prevodioca Bojana Savića Ostojića od Gorana Babića:

Najbolji pridev za Gorana Babića bio bi "nepregledan". Među morem njegovih knjiga iz moje biblioteke, među kojima mi je prve poklonila Jelena Trpković, i dalje mi je najdraže Goranovo prisustvo u lektiri za osmi razred osnovne škole, "Knjiga mlađih jugoslovenskih pesnika", iz 1978.

Tu je zastupljen jednom pesmom koja bi, čak i prema merilima naprednijeg društva nego što je bilo jugoslovensko, bila teško prikladna i za četvrti razred srednje škole. "Averzija prema alkoholu" izvorno je objavljena 1967, u časopisu Encyclopaedia Moderna (br. 5/6). Ova pesma-bomba, kakvih 60-ih i 70-ih nije falilo u jugoslovenskoj poeziji, kao i mnoge pesme Gorana Babića, pisana je za glas i megafon. (Tom utisku sigurno kumuje i činjenica što ju je Žika Pavlović uvrstio u "Ispljuvak pun krvi".)

"Oh smirit ću se ja, smirit", počinje pesma i donosi mi drugi, još tačniji pridev za Gorana Babića: nesmiren. Hvala ti, Gorane, što se nikad nisi smirio.

AVERZIJA PREMA ALKOHOLU

oh smirit ću se ja smirit

sa svojom tonom beskorisnih znanja

blagim mjestom skladištara

sa svojom perspektivnošću

ljubit ću ručicu generalnom direktoru

blagosiljat ću glupost partijskom sekretaru

i to će biti moja revolucija

osim prugice Brčko-Banovići osim malih lojalnih usklika

kakvom revoltu govore bradati

sve moje htijenje svest će se na tih par hiljada ejakulacija

na pospanu ženu i narušeno zdravlje

i više će me bolit šestica gore lijevo

nego svjetska revolucija

prijelaz kvaniteta u kvalitet je možda

selidba iz jedne podstanarske sobice u drugu

jebe se ministrovom sinu u njegovom ford-mustangu

za Vijetnam i kvantnu mehaniku

u onom lijepom trenutku otkrovenja

pri 160 km/h

kad se opružim konačno na odar pred

idealističko uzašašće pljunut

ću usrdno na razvlašćenu klasu i na radni narod

na ustajanje u zoru na mitingovanje i sastanke

na pijanke i gladovanja na efektivno radno vrijeme

i inteligenciju na Froma i Hajdegera na

strukturaliste i pragmatiste na nepismene i

LBJ-a na male kurvice ostarjelih funkcionerčića

na konvencionalnost tužne obavijesti

pišam ja ko bebica na lijepe reči

dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi

gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom

gdje me već razumiju sasma mala djeca ili tužni starci

senilni svijete razbijena molekulo

čemu tvoja vila na Bermudima ili na Hvaru ili tvoja šuplja

glava u Zagrebu tvoj imažinizam opća impotencija

profesori su jednako sranje radnici su jednako sranje i piljarice i svinjarice i domaćice

poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana pjesma

poslije Ujevića Hrvati tamburaju

Srblji nisu ni prestajali

mala zemljo tijesna li si svima

zaboga što uraditi s tobom

hajde zemljo da se pojebemo

tako si divno horizontalna tako dlakava

zemljo moja davno li se opredijelih

skorašnje li mi je opredijeljenje (M. Nastasijević)

tako i tvoj kaos kao u židovskoj lubanji

u krematorijumu ili u urni

kakvoj sprdnji govore politikanti

kojem očajanju

već sasvim sam miran zemljo moja možda zadovoljan

pijem svoje piće i jedem kruh svoj

i konačno svejedno je to meni i tebi

zvala se ti Hrvatska ili Tasmanija

gazili te majmuni ili ljudi

škropili te dušikom ili kalcijem

kopali u tebi grobove ili zahode

deflorirali te ili pošumljavali

koliko te god ljubili još se uvijek seremo po tebi

tome ja tebi nježno a ti kako hoćeš

mudrost tvoja ili župnikova jednaka je obmana

spavajmo već jednom u dobroj vjeri bez sjekire za vratom

plodimo ženice bez pomisli o djeci

bez spoznaje bez svijesti