"Od Hrvatske mi je ostao još samo pasoš, ali kako vreme ide i to ću promeniti"

Piše Nikola MarkovićUz šest dugometražnih autorskih filmova ("Da mi je biti morski pas", "Oprosti za kung fu", "Armin", "Dva sunčana dana", "Takva su pravila" i "Glas"), koji su nagrađivani na brojnim internacionalnim filmskim festivalima, sarađivao je i sa mnogim drugim autorima iz regije. Tako je kao koscenarista sarađivao i sa rediteljima iz Srbije - sa Darkom Bajićem na filmu "Bićemo prvaci sveta", te na filmu "Otac" sa Srdanom Golubovićem.Za ovogodišnju selekciju LIFFE-a kaže da je "jedna vožnja kroz živote ljudi u bivšoj Jugoslaviji", a iskoristili smo priliku da se iz prve ruke detaljnije informišemo o Sviličićevoj festivalskoj viziji i drugim aktuelnim temama.Kako ocenjujete prošlogodišnju filmsku produkciju u zemljama bivše Jugoslavije, koliko je bilo teško napraviti selekciju za ovogodišnji LIFFE?- Mislim da je mnogo zahvalnije raditi selekciju filmova iz bivše Jugoslavije nego biti izbornik samo hrvatskog, slovenskog ili srpskog filma. Kad spojite kinematografije svh ovih zemljica dobije se zapravo dosta respektabilna slika jedne gotovo pa filmske sile. Raznoliko je, ne samo po vrsti tema, nego po nakanama autora. Postoje filmovi koji su više okrenuti festivalskoj publici i oni koji računaju na širu publiku. Vrlo lako se vidi kvaliteta, odmah se prepozna. Ali stvarno dobrih filmova u svakoj od ovih kinematografija nema na pretek, tek jedan do dva, i zato su oni na LIFFE-u i zato je ova selekcija festivala the best of regije. Privlačnost ove selekcije je da zavirujemo u skrivene živote regije, ono što se događa mimo politike koja nam je već izašla na uši. Pogledajmo kako žive susjedi, tako bi ja to nazvao.U Srbiji i regionu je veliki broj filmskih festivala - po čemu se LIFFE za vas naročito izdvaja, šta je njegova prednost i osobenost u odnosu na druge manifestacije sličnog tipa?- LIFFE preuzima ulogu spajanja autora, prvenstveno redatelja iz bivše države, koje povezuje mnogo zajedničkih tema, a većinu zemalja i zajednički jezik, kako god ga mi uporno nazivali drugim imenima. Sličnu ulogu ima i mnogo veći festival u Sarajevu ali moj je dojam da je on već odavno nadmašio granice regije i postao jedan od većih europskih festivala. Utoliko LIFFE može biti prepoznat kao mjesto koje je namjenjeno filmašima koji su upućeni na suradnju. Mi se razumijemo, i prihvaćamo, ali nam neki put nedostaju informacije: o filmskim radnicima, scenaristima, glumcima. Leskovac može ponuditi sve to na jednom mjestu.

U vašem uvodnom tekstu za festival dosta referišete na Jugoslaviju i zajednički kulturno-društveni prostor. Koliko se to zajedništvo danas oseća na regionalnoj filmskoj sceni i ima li prostora za napredak?- Jugoslavija je nastala kao kulturno dobro. Sam naziv je potekao od Juraja Štrosmajera iz Hrvatske koji je prvo Jugoslaviju definirao kao kulturni prostor. Jugoslavenska akademija je postojala u Zagrebu mnogo prije nego što se Jugoslavija ujedinila. Isto tako mislim da je taj kulturni prostor nastavio postojati i nakon raspada zemlje. Mislim da je to fenomen koji je rijedak u Europi. Ja osobno ne mogu sebe zamisliti kao umjetnika bez šireg konteksta bivše Jugoslavije. Nisam oduševljem Pulskim festivalom sa sedam i pol hrvatskih filmova koji neki ne zaslužuju ni da budu snimljeni a kamoli da se prikazuju u rimskom amfiteatru, to je jako provincijalno i djeluje jadno, čak i najdobronamjernijem kritičaru, ne želim biti dio toga. Jugoslavenski kulturni prostor mi kao umjetniku daje šansu da ne budem provincijalac.

Kako vidite trenutno stanje hrvatske kinematografije?- Ja nisam dobar sugovornik za pitanje o hrvatskoj kinematografiji jer joj, zapravo, više ne pripadam. Već godinu dana nisam napravio nikakav posao povezan s Hrvatskom, u međuvremenu sam pisao srpske, slovenske, litvanske, i francuske scenarije. Trenutno završavam i prvi makedonski. Ja sam već godinu dana stanovnik Berlina i ne plaćam porez Hrvatskoj, a da vam budem iskren nisam ni Hrvat. Tako da mi je od Hrvatske ostao još samo pasoš, ali kako vrijeme ide možda ću i to promijeniti.https://www.youtube.com/watch?v=BxDwADvD2IUČime se trenutno bavite kao reditelj i scenarista, na kakvim projektima radite?- Ima dosta toga… Jako puno radim kao scenarist. Tako da sam nedavno završio novu verziju scenarija za film slovenskog redatelja Damjana Kozolea. Skoro prije godinu dana sam završio scenarij za litvanskog redatelja Šarunasa Bartasa, što mi je prvi ozbiljni izlet iz naše regije. Sada završavam scenarij za prvi film mlade makedonske redateljice Kosare Mitić. Sve to pišem zajedno s autorima i zapravo uživam u izmjeni ideja. Osnovao sam studij "Scenarij" pri Mostarskom Sveučilištu koji će se uglavnom održavati online i gosti predavači će mi biti moji prijatelji iz regije, neki od gore spomenutih. Napisao sam i jednu makedonsku seriju i radim kao konzultant na više projekata. https://www.youtube.com/watch?v=dB1ukV9i8JsU Njemačkoj sam zajedno sa kolegicom producenticom Clarittom Kratochwil osnovao platformu "Pickastory" u kojoj pozivamo autore da nam šalju ideju za film od 25 riječi, publika bira najbolju i onda je razvijamo uz pomoć Filmskog Festivala u Cottbusu. Moj redateljski projekt koji pripremam je priča o dvoje policajaca koji voze teenagera na izdržavanje robije od 40 godina jer je ubio dvoje dilera. Čitava priča se odvija u policijskom kombiju na putu prema zatvoru jednog vrućeg ljetneg dana. To bi volio snimiti u Hrvatskoj ali mislim da se može odvijati bilo gdje, diljem naše regije.Bonus video: Filmski susreti u Nišu

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=filmskisusretiuniumm-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="3993391"]