Ljubomir Bandović Foto:Fadil Šarki

Na filmu bih sada voleo da odigram neku istorijsku ličnost iz srpske istorije, recimo Stepu Stepanovića, a u teatru Sirana de Beržeraka, rekao je dramski umetnik Ljubomir Ljuba Bandović na 14. Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije (LIFFE) gde je bio gost pratećeg programa "U krupnom planu". 

Jedan od naših najnagrađivanijih glumaca nadahnuto je pričao o svojim filmskim, pozorišnim i televizijskim ulogama, koje su pratile anegdote sa proba i snimanja.

– Moji roditelji su radili u fabrici „Koštana“, pravili su cipele, i dobijali su od sindikata karte za pozorište i, naravno, nikada nisu išli. Ni danas ne idu, čak ni mene ne gledaju kada gostujem u Vranju. Kažu, nismo mi sine taj svet, dovoljno nam je da te nema u žutoj štampi, da ne kompromituješ ni nas ni familiju. Ali, zato smo brat i ja išli u pozorište – rekao je na početku Bandović i dodao da je imao deset godina kada je shvatio da želi da bude glumac.

Bilo je to nakon predstave „Moj tata, socijalistički kulak“ Kraljevačkog pozorišta koje je gostovalo u njegovom Vranju. 

– Tada sam uočio da je publika prihvatila da vidi nešto što ne postoji, i shvatio sam da sve što hoću da radim jeste da pravim stvarnost. Ako postoji način da praviš svoju stvarnost koja je lepša, pravlačnija, ljudskija, dostojnija čoveka, nego ova licemerna u kojoj živimo, onda je to ova umetnost koju sam izabrao.

I od tada, još kao dete, odigrao je devet predstava u Vranjskom teatru, i dodao da ga je sve zanimalo, i kako se namešta scena i svetlo, sve.

– Samo nisam peglao kostime. Imao sam više od 200 izostanaka u školi. Razredna mi ih je pravdala jer je znala da sam u pozorištu, a ne u kockarnici ili na ulici, a na kraju školske godine polagao sam predmete pred komisijom i bio sam vrlo dobar đak.

Prvu nagradu je dobio za dečju predstavu „Cvrčak i mrav“ na festivalu u Žabarima.

– Bio je to svojevrstan mjuzikl, igrao sam Cvrčka, ali pošto sam i kao klinac bio krupan, umesto gitare koja je u mojim rukama izgledala kao violina, imao sam kontrabas – rekao je Bandović i od tada do kraja njegovog gostovanja, u sali koju je publika ispunila do poslednjeg mesta, smenjivali su smeh i aplauzi. 

Na prijemni ispit na Fakultet dramskih umetnosti u Beograd došao je sa nepunih 18 godina kada je klasu primao Vladimir Jevtović. 

– Spremio sam osam monologa, četiri pesme i 32 imitacije. Bio sam samouveren, znao sam da je scena moja. Međutim, kada sam stigao video sam da su pomerili termin sat vremena ranije pa sam morao da sačekam da se predstave svi kandidati jer su me prozvali a nisam bio tu. Kada sam najzad stigao na red, Vlada Jevtović nije mogao da poveruje koliko imam godina, jer već sam se brijao, imao zaliske, bio sam dete u telu odraslog čoveka. Desetak minuta nakon mog nastupa, saopštili su ko je sve ušao u uži krug tog dana, a na spisku je bilo samo moje ime. Posle smo imali pripreme za drugi krug, i mene nije napuštao osećaj da ću biti primljen.

U bogatoj karijeri, neke od najznačajnijih predstava odigrao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu čiji je član ansambla bio 15 godina, a potom se otisnuo u slobodne umetnike. 

– Nije pravedno prema pozorištu u kojem primate platu da stalno odlažete termine jer ste zauzeti na drugim poslovima. To nije lepo, ne oseća se čovek dobro i bolje je da budete pošteni. I tako sam prelomio i rekao – evo plata nazad, a ja pošto imam posla, idem dalje.

Bandović je ispričao kako je zbunio Darka Bajića kada ga je nazvao da zaigra Savu odžačara u predstavi „Klaustrofobična komedija“, ulogu koja je obeležila pozorišni život Danila Bate Stojkovića. 

– Darko me je nazvao i pitao: „Hoćeš da budeš Bata?“, a ja sam mu odgovorio: „Mogu da budem Bata, ali ti nemaš te pare da mi platiš“ – rekao je Bandović imitirajući Batin glas, i kao što je tada zbunio Bajića, tako je zbunio i publiku u Leskovcu. 

Dodao je da je nakon čitanja pomislio kako Dušan Kovačević nije znao da je to pisao za njega. 

– Kasnije sam saznao da je u novosadskoj verziji te predstave igrao Predrag Pepi Laković, koji je po ženskoj liniji moj rođak iz Crne Gore. Pretpostavljao sam, nisam ga gledao, da je to lirski igrao, a Batu sam gledao na jutjubu, on kada izađe na scenu stane, saspe istinu, bude bolan, tačan i emotivan. Sava  odžačar mi je prva zvanična glavna uloga koju sam odigrao u pozorištu. Od te uloge drugačije dišem, drugačiji sam sa sobom od kada sebe doživljavam kao glumca  objasnio je Bandović i otkrio da će od ove sezone umesto Nevene Ristić koja je trudna ulogu Nine Herbert igrati Anja Pavićević. 

Osvrnuo se i na ulogu Ilije Čvorovića u „Balkanskom špijunu“ takođe po tekstu Duška Kovačevića, a i nju je svojevremeno igrao Bata Stojković.  

– Sve što je Duško pisao je jedan te isti čovek, dobri čovek sa margina našeg društva koji pokušava da spoji nespojivo, da ostane dobar sebi i drugima, da ne napusti ideale na kojima je vaspitavan. U ovom komadu smo imali problem, da tog čoveka prebacimo u drugo vreme. Duško Kovačević je došao na jednu generalnu probu i premijeru i rekao je: „Ne znam gde prestajem ja, gde počinjete vi“, i to nam je bila injekcija i vetar u leđa.

Ljubomir Bandović i Nela Mihailović, predstava Balkanski špijun Foto: Narodno pozorište Beograd

Rediteljka Tatjana Mandić Rigonat, naglasio je, okupila je i fenomenalnu glumačku ekipu. 

– Imati za direktnu partnerku Nelu Mihailović koja igra Danicu Čvorović, nešto je što teško mogu da objasnim. Ja pred tom ženom manje psujem. Ona je diva. Kad kažete glumica pomislite Nela Mihalović. I za šankom frajer, i na sceni dama, sve, sve, sve… I to želim svim mladim kolegama, da makar jednom razmene par replika sa Nelom na sceni. To je blagodet, nagrada. 

Priča o predstavi „Razbijeni krčag“ donela je emotivno sećanje na reditelja Igora Vuka Torbicu i glumca Nebojšu Glogovca. 

– Poštenje je jedna od prvih reči koje su me učili od kada sam progovorio. I kada se kaže „Razbijeni krčag“, prvo pomislim na poštenje Igora Vuka Torbice. Ponudio mi je ulogu, opisao je i rekao mi: „A, sad ćeš ti meni pomoći da napravimo lik“. Tako je i bilo. Vuk je režirao najsitniji detalj, poverenje, poštenje, da ne postoji leskovačka i beogradska publika, da je svako igranje festivalsko, do kraja, biti ili ne biti. Kod njega je sve bilo fatalno, i sve je zato bilo genijalno. Taj momak je bio nova stepenica. Mnogo smo izgubili, nenadoknadivo. I Vuka i magičnog Glogija, koji je bio svetionik – rekao je Bandović i zastao, a težina svake izgovorene reči osetila se u vazduhu.

Teško je bilo pričati o svim predstavama i fenomenalnim ulogama koje je ostvario u karijeri, pa je upitan da bar kaže nešto o komadu „Putujuće pozorište Šopalović“ Ljubomira Simovića.

– Sve u vezi sa tom predstavom, od pisca preko glumačke podele do reditelja Jagoša Markovića učinilo je da vi dobijate nešto što ne možete da sagledate u jednom gledanju tog komada. Dodatno Jagošev izbor muzike učini da te „u žljučku udara“, što bi rekli mi Vranjanci. Još kada radite sa Lanetom Gutovićem, nešto do čega biste vi dolazili mesecima uz znoj, krv i suze i svađama sa kolegama, on izvuče iz džepa kao najlakše rešenje. To je takva ekipa na sceni da sam se pitao – da li je moguće da sam ja sa njima?

O nagradama je rekao da su pokazatelj urađenog posla ali da ih on doživljava kao obavezu. 

– Kad čujem da sam dobio neko priznanje, nako što se obradujem pomislim da tek sad treba da dokazujem da je nisam bezveze dobio. Ali činjenica je da je aplauz najveća nagrada za glumca. Jer to je umetnost gde se konzument i stvaralac sreću na istom mestu u isto vreme, i da vi vidite rađanje jednog dela. Jer, kako se digne zavesa mi ponovo učimo da govorimo i hodamo. I kad na kraju iskreno pukne aplauz onda je to sva nagrada po koju ste došli. 

Istakao je da mu je posebno drag aplauz koji je dobio od Olge Stojković, supruga Danila Bate Stojkovića, nakon premijere „Klaustrofobične komedije“.

– Počeo sam da se presvlačim, još sam bio sav crn od gareži, kao i svaki odžačar, kada sam začuo: „Ne zanima me, moram da ga vidim“. Stala je na vrata i počela je da mi aplaudira. Smanjio sam se, poklonio sam joj se, a ona me je poljubila u obe garave ruke. I taj njen aplauz mi je prekretnica koja mi je dala neku novu dozu samopouzdanja da nastavim dalje.

O filmskim i televizijskim ulogama mu nije ostalo mnogo vremena da ispriča jer je em je termin gostovanja isticao, em je morao da se iste večeri vrati u Beograd zbog zakazanog snimanja.  

– Izdvojio bih film „U ime naroda“ reditelja Darka Bajića. Retko vam se desi da možete da oživite spomenik a to je upravo Svetozar Miletić kojeg sam tumačio. Sto posto mog profesionalnog života se slilo u tu ulogu, jer mi o tom čoveku ne znamo ništa. Ne znamo šta nam je ostavio, a dan danas uživamo u pravima koja su on i njegova ćerka izborili za nas. Saradnja sa Bajićem je posebna, jer on je od onih reditelja koji ima poverenje u ljude koje izabere. U liku Miletića smo želeli da prikažemo amplitudu od oštre i političke osobe do oca u kojeg imaš najveće poverenje i želiš da sedneš pored njega i zaspiš. Film je fantastičan jer je uspeo da ne bude istorijska čitanka, niti da bude srbovanje, a mogao je da bude.

Bandović je rekao i da voli ulogu u filmu „Igla ispod praga“ debitantskom ostvarenju Ivana Marinovića, kao i rolu negativca Tadije u filmu „Sestre“ Vladimira Paskaljevića. 

– Posle prikazivanja tog filma, moja majka dve nedelje nije htela da priča sa mnom. Bojana Maljević je na premijeru dovela 15 žena iz Sigurne kuće. Kada smo se upoznavali, potpuno su me projektovale zbog te uloge, teško je da prepričam kako sam se osećao – priznao je.

Od televizijskih serija, izdvojio je „Ono kao ljubav“, „Vratiće se rode“, „Vojna akademija“… 

– „Rode“ su nešto posebnno jer na takav način nikada se nije radila nijedna serija kod nas, „Ono kao ljubav“ je prvi naš sitkom, a u „Vojnoj akademiji“ rekao sam Dejanu Zečeviću, dok smo snimali „Neprijatelja“, da moram da igram jer su mi tri strica oficiri.

Ljuba Bandović je rekao da je njegova generacija bila srećne ruke u poslu jer su imali od koga da uče. 

– Mi smo živeli u zemlji u kojoj jedan Dragomir Felba nije došao na red da odigra glavnu ulogu, kao i Mića Tomić, ljudi od kojih sam i ja i moje kolege najviše krali od zanata. Moji uzori bili su mnogi glumci, imali smo sreće jer smo imali od koga da učimo, od Bate Stojkovića, Paje Vuisića, Bobe Aligrudića, Cice Perovića, Zokija Radmilovića, Radeta Markovića, Gage Nikolića, Ace Berčeka, našeg Entonija Hopkinsa… I kada me porede sa nekim od njih, to osećam kao obavezu da ne smem da izdam ni te sa kojima me porede kao ni sve druge.

Na kraju, Bandović se zahvalio organizatorima na pozivu da bude deo Lajf (LIFFE) festivala, a još zahvalnija je bila leskovačka publika koja je imala prilike da razgovara sa popularnim glumcem.

Bonus video:

Bandović poziva na ekološki ustanak

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare