25
Roman je impresivan, lud, genijalan, uznemirujući na isti onakav način na koji su uznemirujuće bile Krležine međuratne proze. Blago književnosti koja ima Basaru, da ignoranti imaju po kome pljuvati. Krupna, veoma krupna meta, napisao je Miljenko Jergović na svom fejsbuk profilu nakon čitanja "Kontraendorfina" Svetislava Basare, ovogodišnjeg dobitnika Ninove nagrade.
„Fotografiju koju vidite, malo mutnu, ali koja je zabilježila nešto od basarinske geste, snimio sam u jednom zagrebačkom predepidemijskom kafeu, na samom zapadu grada, u neposrednoj blizini znamenite stenjevačke ludnice“, dodao je Jergović uz priloženi tekst koji je o „Kontraendorfinu“ pisao za hrvatski Ekspres, a danas objavio i na svom sajtu.
Tekst uz dozvolu autora prenosimo u celosti:
Miljenko Jergović: Kontraendorfin, hormon balkanskog mraka i nesreće
Žlijezde naroda jugoistočne Europe, kaže Basara da kaže Canguilhem, Georges Canguilhem, luče kontraendorfin, hormon nesreće i smutnje, iz čega onda proizlaze „jad, beda, čemerna istorija tih naroda“, koji, dakle, nisu posljedica „vekovnog ropstva i nepravde“, kako to misle najmudrije, a ustvari najbudalastije njihove glave, nego su naprosto proistekli iz hormonalnog poremećaja. Najgori i najizopačeniji, pak, narod iz tog dijela svijeta su Srbi. Basara uglavnom o njima i piše. Ako se drugih katkad spomene, najčešće Hrvata, onda je to samo da se naglasi srpska premoć u posljedicama lučenja kontraendorfina. Čovjek po Basari nije od naročito dobrog materijala sačinjen, ali ljudi u ovom dijelu svijeta trećerazredni su među ljudima, a Srbi među njima su najgori.
Jedna je to od opsesivnih tema u romanu „Kontraendorfin“, koji s prethodnim, naslova „Andrićeva lestvica užasa“, čini duologiju, a s ranijih još pet svojevrsno romaneskno sedmoknjižje krležinske retorske siline, koju bi ovaj njegov čitatelj sad nazvao – Moj obračun na svima. Nakon što je prethodno već bio razmontirao Vuka Stefanovića Karadžića, te njegovu ulogu u ojezičenju i razjezičenju Srba (i ostalih naroda čiji su jezici isti ili zajednički sa srpskim), u zadnjih je sedam romana nastavio, komad po komad, glavu po glavu, mit po mit, da rastavlja sve ono od čega je načinjen srpski nacionalni stroj, te da, nakon što mašineriju rasklopi, zlobno i pun mračnog veselja, miješa dijelove, tako da ih više nitko nikad ne sastavi. Pritom, u tom poslu koji za njega nije niti najmanje zabavan – jer odistinski i veliki pisci, a Basara jedan je od najvećih što su ga naši jezici i narodi imali nakon velikog klanja u Drugome svjetskom ratu, ne zabavljaju se dok pišu – ali je urnebesno zabavan, duhovit i avangardistički šašav za njegove čitatelje, on stvara veliku romanesknu građevinu, koja je bez presedana u našim književnim povijestima, i kakvih je malo i u mnogo ozbiljnijim kulturama i književnostima. On tim romanima ne stvara novi nacionalni mit, ne stvara državu, kao što su to pisci, bolji ili slabiji, znali raditi, nego on romanima razara nacionalni mit i iz temelja razara državu, koja je na tom mitu sazidana. Basara čini ono što su činili Sex Pistolsi, samo na neusporedivo darovitiji, umjetnički superiorniji i uvjerljiviji način. On je prvi – i jedini – panker srpske i južnoslavenske književnosti, a njegovi romani su poput srčanog udara koji se preživljava, poput nekontroliranog pogo plesa, koji raznosi sve oblike hijerarhijskog ustroja unutar zajednice. Jedina hijerarhija za njega je Bog. A Boga među narodima jugoistočne Europe dokazano nema.
U većini od sedam svojih posljednjih romana, pa tako i u „Kontraendorfinu“, on preuzima impostaciju glasa i prividnu vanjsku konstrukciju romanesknog teksta od Thomasa Bernharda. Bernhardovo je, bezbeli, i ono kaže Basara da kaže Canguilhem, što će se u različitim varijacijama ponoviti na stotine puta u romanu. Naravno, to je samo mala posveta velikom unereditelju vlastitog gnijezda. A samu impostaciju on uzima od Bernharda na način na koji se u glazbenoj tradiciji simfonijski oblici preuzimaju od prethodnika. Ali ono čime Basara ispunjava formu, kao ni ono što izgovara tako bernhardovski impostiranim glasom, s velikim Austrijancem nema više veze. Za razliku od njega, Basara je kvazidokumentarist, borhesovski mistifikator i demistifikator, sklon beketovskom siromaštvu jasnoće. I još: Basara je prema Srbiji i srpstvu mnogo okrutniji nego što je Bernhard prema Austriji i austrijanstvu. Čak i katolištvo će bolje proći u Bernharda, nego što pravoslavlje prolazi u Basare. Ovo je posebno zanimljivo i uzbudljivo zbog činjenice što u Basarinom svijetu, u svijetu njegovih romana, Boga nesumnjivo ima. I nije to pitanje građanskog deklariranja vlastite religioznosti. Nije Basara Alemka Markotić, pa da mu se na to svode duhovne potrebe.
Što je stvarnost u „Kontraendorfinu“ i tko su likovi u romanima Svetislava Basare? Ovo su pitanja kojim bi se trebali baviti ozbiljni čitatelji njegovih knjiga, a naročito oni koji i sami imaju ambicija da budu pisci, ili ih se, čak, u njihovim sredinama smatra piscima. Stvarnost je ona koja jest, svakodnevna, dnevnopolitička, načinjena od vrlo friške prošlosti, ali i tradicionalno povijesna, vezana za Drugi svjetski rat, i onih godinu dvije, od koliko se još sastoji ukupna stvarna povijest ovdašnjih naroda i narodnosti. Na taj hiperrealistični, dnevnonovinski svijet nadovezuju se fantastika i divlja imaginacija, te činjenica da je u književnom tekstu moguće sve ono što pisac želi da bude moguće. A zatim, pak, slijedi ludizam balkanske psovke, te rasklapanje i razmontiravanje ginekološke i urološke mitologije i mitomanije, na kojoj je sazdana kafanska duhovnost toga svijeta. Koja, pak, nema veze s duhovnim potrebama Alemke Markotić, ali nije ni daleko od njih. Basara u „Kontraendorfinu“ u duhovnom i u idejnom smislu obuhvati nevjerojatno širok luk, između skatologije i teologije.
Likovi ne samo da često nose imena stvarnih osoba, nego preuzimaju i njihove naravi, biografije, djela i nedjela. „Kontraendorfin“ je, tako, kao i „Andrićeva lestvica užasa“, prije svega onog već opisanog, i zastrašujuća i ogađujuća biografija Ive Andrića. O, kako je samo strašno opisan njegov samrtni čas! I kako je samo opisivan Andrićev život u Beogradu, i njegovo postajanje Srbinom, sa svim moralnim, emocijalnim i ljudskim posrnućima, toliko i tako hiperboliziranim, dovedenim do groteske, da bi se u Basaru sad namah morao zaljubiti svaki bošnjačko-muslimanski šovinist, andrićomrzac, gubice vazda iscerene, spremne da se naruga velikom piscu i svemu onom što u njemu kršćansko i hrišćansko jest! „Biti, naime, za vreme rata u Andrićevoj blizini bio je jedini (koliko toliko) pouzdan znak da nećeš biti streljan, jer u poluprečniku od 1.500 metara oko Andrića nije moglo (niti smelo) biti nikakvih ratnih operacija, nikakvih streljanja, nikakvih puškaranja, čak ni kafanskih tuča – to je poštovala i nemačka Komanda za jugoistok – eto, uzgred, zašto je Andrić, sa terase svog brloga u Prizrenskoj mogao hladnokrvno posmatrati kako se po ostatku prestolnice rasprskavaju razorne bombe, masovno ubijajući muškarce, žene i decu, koje Đilas još nije stigao da postrelja.“ A o streljanjima kada je već riječ, tu će svoga neopreznog i plitkog čitatelja, čitatelja bez sluha, književnog dara i pameti, te samim tim i bez morala, jer što bi bio čovjek bez sluha, književnog dara i pameti, nego čovjek bez morala, najgore skandalizirati kada u jednom trenutku, baš komentirajući Đilasova ratna streljanja, započne s dugim, mračnim i zastrašujuće preciznim elaboracijama krivnje i nevinosti, prema kojima streljani bivaju jednako krivi kao i streljači. Relativizacija zločina? Ni govora. Književnost. I to velika. S najviših moralnih načela ispisivana.
Ali ostanimo pri Andriću: „U tadašnjem okupiranom Beogradu svi su mrtvi, utamničeni, izgladneli, ako ne i nešto gore, samo su Tihi, Prle i Andrić hiperaktivni.“ Ako se sjećate, a sjećate se, jer ako se ne sjećate za čije babe zdravlje čitate ovaj tekst, Andrić je sva tri svoja romana napisao upravo u okupiranom Beogradu. Za Tihog i Prleta znate što su radili. Ali evo još nečega nad čime mogu, ne shvaćajući ništa, onanirati bošnjački koliko i hrvatski nacionalisti: „tvrdim da je rat u Hrvatskoj, Bosni, a i šire, bio Andrićevo maslo, da je, nadalje, masovno socijalnacističko ludilo izlučevina Andrićevih knjiga natopljenih mešavinom prčetine i kontraendorfina, neka vrsta parapsihološkog Sarajevskog atentata (i u Sarajevskom atentatu ima Andrićevog masla i mastila) a da su pravi uzroci ratnih sukoba i krvoprolića na prostorima bivše Jugoslavije bili Andrić, Andrićeva zadužbina, Na Drini ćuprija, Travnička hronika i takozvane bosanske priče. Tim redosledom. Spočetka sam se odupirao navali gnusnih pomisli dubinskog negativiteta, govorio sam samom sebi – uzaludno, kao da govorim tebi – da je Andrić, uprkos svim svojim manama, ipak nešto najvrednije i najduhovnije što se ispililo iz brloga naših nakota, podastirao sam sebi neoborive dokaze da je Andrić temelj naše kakve-takve realnosti, dospevao, štaviše, na samu ivicu ubeđenosti, da bih se već sledećeg trenutka sunovratio u kaljugu u kojoj bih uvek zaticao Andrića kako pod ćepenkom, ispod čkijavog fenjera, pognut nad grnčarskim kolom, ogrnut raskošnim ambasadorskim mundirom, sa drvenim nanulama na nogama i belim rukavicama na ispucalim šakama, pravi zemljane nokšire prepune govana, potom ih brižljivo gleđoše i virtuozno šara narodnim mudrostima i motivima sve dok laicima ne zaliče na žrtvene pehare.“
Ali ako sad pomislite da su „Andrićeva lestvica užasa“ i „Kontraendorfin“ romani pisani protiv Ive Andrića, uzalud vam je bilo čitati. Ništa niste shvatili! Premda ću reći da Basara kaže i ovo: „gde god Andrić nešto započne da piše, tu ubrzo usledi krvoproliće.“ A onda i ovo: „Sam si mi jednom rekao da ti je Andrić rekao – a ja se zadivih kad čuh šta je rekao – da u civilizovanom svetu najpre izbije rat, pa se posle rata pišu ratni romani, a da se kod nas najpre – po narudžbini – napišu ratni romani, pa se onda rat vodi – po romanu.“ Samo da je ovu rečenicu u „Kontraendorfinu“ napisao, pa je pripisao Andriću, Basara bi za nas učinio više nego Sex Pistolsi što su učinili, birvaktile.
Svetislav Basara u kolektivni je imaginarij velike južnoslavenske kulture ušao prije već skoro četiri desetljeća, romanom „Fama o biciklistima“. Jedna je to od najvažnijih proznih knjiga posljednje mladosti u Jugoslaviji. U ratu, a pogotovu nakon rata, pa u ova neslavna vučićevska doba, odigrao je ulogu srpskog Krleže. Koji nije baš sasvim Krleža, nego je neka vrsta frankenštajnovskog spoja Miroslava Krleže, Stanislava Vinavera i anonimnog raspsovanog predraskolnog sveca, koji rastjeruje zle duhove nad vatrama spaljenih gradova i sela. Basara ima snagu cijele jedne književnosti, ali i one dubinske društvene revolucije, kakvu je u mladosti zagovarao Krleža. U trenucima kada u Srbiji ne postoji opozicija, nema brige za tu zemlju, jer je njegova imaginacija snažnija od svega što može smisliti bilo kakva politička opozicija. On, prije nego itko drugu danas, umije da stoji sam, na pustom mjestu, bez igdje ikog, samo sa svojim glasom. Taj dar za samoću zaštitit će njega i svakoga njegovog čitatelja.
O knjigama se piše u ritmu u kojem se knjige i čita. Nakon što sam „Kontraendorfin“ pročitao i ovaj tekst napisao, objavljeno je da je Basarin roman čašćen Ninovom nagradom, „za najbolji roman napisan na srpskom jeziku“, nesumnjivo najvažnijom književnom nagradom na južnoslavenskim prostorima. Blago nagradi koja može stići ovakvoj knjizi.
Miljenko Jergović 12. 02. 2021.
(Preuzeto sa Jergovic.com)
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
