0
Imam super anegdotu od prije neki dan: Sedela sam sa Bogdanom Diklićem i Banetom Trifunovićem i prilazi nam čovjek od 70 godina. Pomislila sam, prići će nekom od njih dvojice, a on je došao meni i rekao: 'Samo da vam kažem da ceo Beograd voli 'Novine'. To je bilo predivno. Nisam sigurna da bi mi se to u Zagrebu dogodilo, kaže u razgovoru za Nova.rs glumica Tihana Lazović.
Hrvatska glumica Tihana Lazović (30), našoj publici poznata iz serija „Novine“, „Tajkun“, „Jutro će promeniti sve“ i „Uspjeh”, te filmova „Zvizdan“, „Poslednji Srbin u Hrvatskoj“ i „Aleksi“, došla je na Fest da predstavi „Zoru“, novi film Dalibora Matanića u selekciji Glavnog takmičarskog programa.
To je, nakon „Zvizdana”, drugi deo trilogije „Sunce“ o temi antifašizma i antinacionalizma. U, kako kaže, do sada verovatno svojoj najtežoj ulozi, Tihana igra Iku, mladu majku koja je „u potrazi za svojim nestalim sinom, ali i u potrazi za sobom”. Traži oslonac od supruga Matije (Krešimir Mikić), no „i on se u svojoj boli potpuno rasipa“.
Uvučena u sopstvenu traumu i obuzeta borbom sa unutrašnjim demonima, Ika ignoriše sve što se dešava oko nje, a dešava se to da skoro svi meštani napuštaju dolinu i sele se u grad, jer dolaze neki novi „koji nanovo brojne krvna zrnca, u ovom filmu više nego ikad, dolaze opet oni koji nas dijele na naše i njihove”. Ovaj film ili udara u želudac ili uopšte ne udara, smatra Tihana, ali ističe da je film „Zora“, pre svega, priča o porodici, ljubavi i praštanju.
U razgovoru za Nova.rs Tihana otkriva kako izgleda saradnja sa Daliborom Matanićem, jednim od najtalentovanijih reditelja ovih prostora, kako se kroz glumu leči i zašto voli Beograd. Ova rođena Zadranka trenutno živi u našem glavnom gradu sa svojim partnerom i kolegom Branislavom Trifunovićem.
Nazivaju vas muzom Dalibora Matanića, jer ste zajedno radili već na nekoliko filmova i seriji „Novine“. Kako biste vi opisali svoj profesionalni odnos sa ovim čudesnim rediteljem?
– Mislim da već imamo OCD (opsesivno-kompulsivni poremećaj – prim. nov) da moramo radit zajedno, inače će se nešto loše desit. Nekako je najbolje opisat taj odnos kao da smo u nekom bendu: on svira bubnjeve, ja gitaru i sad mi tu džeziramo. To što on meni pruža, tu slobodu i prostor za igru, to je nešto najlepše što glumac može dobiti od redatelja. A sad smo i prijatelji, k’o brat i sestra, i više ne mogu zamisliti projekat bez njega negdje tu.
Da li piše svoje scenarije specijalno za vas?
– To morate njega pitati, ali ‘ajmo reći da zajedno kreiramo likove. On je taj koji sve piše i zapravo je jedan od retkih muških redatelja koji dobro piše ženske likove ali mi uvijek daje slobodu da ja dalje nastavim to kreirati onako kako ja mislim.
Da li vas je iznenadio scenario za „Zoru“ kada ste ga prvi put uzeli u ruke?
– Jeste. Kad me Dado nazove i kaže, ‘Snimamo’, ja obično ne pitam puno nego čekam scenarij. Ovaj mi je, na prvu bio, ‘Da, to je za mene, ja to moram igrat’, a onda je uslijedio strah jer smo zaista zakoračili u nešto potpuno novo. Mislim da smo svi napravili neki hrabri korak, i mi kao glumci i on kao redatelj i produkcija… baš je bio izazovan projekt ali ga jako volimo.
U „Zori“ ste dosta tihi, imate veoma malo dijaloga. Da li vam više prijaju uloge sa neverbalnim izrazom?
– Voljela bih da ne moram sve nacrtat i izgovorit, nego da se to iščita iz scene. Tu smo Dado i ja vrlo slični. Mi bi najradije štrihali tekst i radili potpuno neverbalno. Ako ne mogu pokazat svojim očima, onda i nema smisla.
Ranije ste rekli da svoja tamna osećanja poklanjate liku i da je to terapija. Je li Ika vaš do sada najmračniji ili, hajmo reći, najteži lik?
– Definitivno jeste jedan od najtežih, možda i najteži.
Kako se sa takvim likovima izlazi na kraj? I kako se, uopšte, ulazi u njih?
– Producentica Ankica (Jurić Tilić) mi kaže, ‘Ti se mučiš prije i poslije filma, ne mučiš se za vrijeme (snimanja)’. Zaista je tako. Bilo je teško. Snimali smo u Italiji u Pjankavalu, u nekoj napuštenoj dolini, tamo smo izgradili kuću, tako da je cela ta jeza oko nas i radila za nas. Super je što Dado radi tako da se zezamo na setu, toliko nam je ugodno, imamo taj odmak, a meni je on jako važan. Mislim da sam sa ovom ulogom izbacila jako puno toga svoga, mračnoga.
Rekli ste na konferenciji za medije da se vi, glumci, kroz progovaranje o tome šta vas muči, lečite, da vam je gluma vid terapije. Sudeći po silnom mraku koji ste uneli u Iku, pretpostavljam da vam je snimanje, na ličnom planu, veoma pomoglo?
– Da, meni je puno pomoglo, a publici sam ostavila da se bori sa svojim demonima (smeh).
U svetlu nedavnih ispovesti domaćih glumica o raznim vidovima zlostavljanja, da li primećujete neke promene? Osećate li se sada sigurnije na setu? Ili to ide sporo?
– To ide jako sporo. Mislim da je to jedan od najtežih procesa. Moja prijateljica kaže da ima osjećaj kao da su žene neka nova vrsta, koju smo sad svi otkrili. Nakon regionalnog MeToo pokreta, zahvaljujući Mileni, Ivi, Danijeli i ostalim djevojkama koje su izuzetno hrabre – mislim da nisu svjesne koliko su napravile za sve nas – ja sam danima bila utučena. Nakon što je izašla prva, Milenina priča ja sam vrtila u glavi koliko puta sam i sama bila u situaciji, na Akademiji, u kazalištu i na filmu, gdje mi je bilo neugodno, ali sam to smatrala nečim normalnim (na svu sreću nikada nisam bila seksualno zlostavljana). Upravo je to problem. Svi smo napravili neku introspekciju sebe i onoga šta se zapravo događa a da uopće nismo svjesne, jer nismo odgojene da je to problem – odnos prema ženama.
I dalje postoje dvostruki aršini?
– Još uvjek ima puno više muških uloga, još uvijek su muškarci bolje plaćeni i ne samo to… i odnos prema njima je drugačiji. Muškom kolegi se može dogodit da ima loš dan, može se reći ‘on je malo drugačiji, on je poseban, on je osjetljiv’ a za nas su obično etikete ‘luda’, ‘histerična’, ‘umišljena’, ‘diva’… Žena koja je inteligentna i koja govori o onome što je muči je ‘teška’ glumica. Mislim da se ogromna stvar napravila sa MeToo pokretom, ali to je jedan dugačak i spor proces.
Većina žrtava koje su progovorile su mlade žene, tako da ima nade za nove generacije, one ne pristaju na omalovažavanje?
– Apsolutno. Tu je i sarajevska inicijativa ‘Nisam tražila’, pokrenuta na društvenim mrežama. Ja sam danima iščitavala te ispovjesti u kojima su djevojke, i ne samo glumice već žene od svh područja, osjetile olakšanje da napokon mogu reći, ‘Da, to je bilo zlostavljanje’ i ‘Ne, nisam tražila’. To je jako važno i moramo o tome konstantno pričat.
U Americi i Velikoj Britaniji sada postoje intimni koordinatori na setu, koji prisustvuju eksplicitnijim scenama, onima u kojima su glumci posebno ranjivi i ogoljeni. Da li su oni potrebni i kod nas?
– Mislim da su potrebni. Osjećale bismo se bezbjednije. Moram istaći da nikada kod svojih redatelja nisam osobno imala osjećaj da sam na bilo koji način zlostavljana, ali tu su svakodnevni komentari i nešto sa čim toliko počnemo živjeti, s nekom predodžbom šta je glumica. Za početak, moramo početi otvoreno o tome pričat. To su djevojke pokrenule i ne smje se zaustavit. To je jedini način da ispovraćamo sve to što žene imaju za ispovraćat. A imaju puno toga.
Kažete da ste „domaći“ u Beogradu. Šta je vama Beograd?
– Ja sam zaljubljena u Beograd i u njegove ljude. Pri tom mislim na obične, male ljude, nazovimo ih tako: tetu u dućanu, ljude na ulici, konobare… Ti ljudi me čine da volim ovaj grad koji je otvoren, iskren. Ja sam Dalmatinka pa mi je puno bliži Beograd nego Zagreb koji je zatvoreniji i malo ulickaniji. Meni više odgovara ovaj mentalitet.
Je li istina da vas u Beogradu prepoznaju a u Zagrebu ne?
– Tako je, jer se ovdje prati domaća kinematografija, filmovi i serije, dok kod nas ne toliko. Mislim da je razlog taj što kod nas prolaze uglavnom sapunice i televizija, tako da mi je bilo neobično kada sam došla ovdje i kad su me ljudi počeli prepoznavat zbog filmova koje sam radila.
Imam super anegdotu od prije neki dan: Sedela sam sa Bogdanom Diklićem i Banetom Trifunovićem i prilazi nam čovjek od 70 godina. Pomislila sam, prići će nekom od njih dvojice, a on je došao meni i rekao: ‘Samo da vam kažem da ceo Beograd voli ‘Novine’. To je bilo predivno. Nisam sigurna da bi mi se to u Zagrebu dogodilo.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
