Sad sam osam mjeseci proveo u Beogradu i prije neki dan sam imao nervni slom, rekoh, daj da se maknemo, izludiću više (smeh), a opet, lijepo nam je. Ja Beograd kombinujem sa Zlarinom, sa Rijekom i nekim drugim gradovima i pokušavam ga svjesti na neku ljudsku mjeru - kaže u razgovoru za Nova.rs hrvatski glumac Leon Lučev, koji igra u dva filma na ovogodišnjem FEST-u.
Leon Lučev igra uz Radeta Šerbedžiju u kostimiranoj drami „Ribanje i ribarsko prigovaranje” o životu pesnika Petra Hektorovića i u najnagrađivanijem hrvatskom filmu prošle godine, „Tereza37” Danila Šerbedžije.
U „Terezi37” igra Marka, supruga junakinje iz naslova koja nakon silnih pobačaja pokušava da zatrudni na drugi način, tačnije, sa drugim muškarcima. Tereza se sve vreme preispituje da li da ostane u učmalom braku sa ćutljivim Markom koji radi kao kuvar na brodovima i često je odsutan.
Odnos između Tereze i Marka je težak, kaže Lučev. I njemu dobro poznat jer je, kao i Lana, odrastao u Dalmaciji. To je odnos koji je bio normalan, naročito među starijom generacijom, prepun tišine i podrazumevanja, kada se cela supružnička komunikacija bazirala na par reči ili izraza: a, e, da li je, je li je, je li ručak gotov, operi mi šugaman… i slično.
No, dolaze generacije koje će stvoriti nove normale, uveren je glumac.
– To se mijenja. I to ne samo u Laninom filmu, koji je užasno bitan i vrijedan. Period u kojem sad živimo osjećamo da je vrijeme za nešto što je normalno – kaže Lučev u razgovoru za naš portal.
A kako se tome prilagođavaju oni srednjih godina, njegovi vršnjaci, koji su sada u nekakvom raskoraku?
– Svak svoju bitku i svoj rat vodi. Nema generalizacije. Nema pomoći. Sam si sa sobom, sa svojom prošlošću i sa njom se nosi najbolje što možeš u odnosu na to što imaš – poručuje naš sagovornik.
Leon Lučev rođen je 1970. u Šibeniku. Na početku građanskog rata bio je u JNA, potom se borio u 113. šibenskoj brigadi a danas često govori protiv nacionalizma svake vrste. Snimio je i film „Muškarci ne plaču” (2017) o grupi ratnih veterana iz cele bivše Jugoslavije koji se okupljaju u jednom hotelu radi grupne terapije.
Veruje da psihoterapeuti „mogu odraditi dobar posao” kada je reč o suočavanju muškaraca sa sopstvenom muškoću i ranjivošću.
– Samo što samoprihvaćanje da je potrebna promjena na individualnom nivou ponekad znači poraz neke moći koje takvi karakteri nose. Sam politički život regije je sveden na muškarce – konstatuje Lučev.
Od muškaraca za koje misli da su dorasli ulozi da vode ovo društvo izdvaja Tomislava Tomaševića, kandidata za gradonačelnika Zagreba.
– Tomašević je godinama bio aktivista, sada se kandidirao i jeste dorastao toj ulozi. Ali definitivno fali kvalitetnih žena. Čak ni ne fali, mi te žene imamo, ali fali prepuštanje prostora čistog patrijarhata. I sa ovim filmom „Tereza37” je puno stvari već krenulo. To nije nešto što će se dogodit, to je nešto što se dešava – smatra Lučev.
Ranjivost se često doživljava kao muška slabost, ali on se sa tim ne slaže. Iako su ga, tokom glumačke karijere, zvali „preosjetljivi Dalmatinac”, on smatra da je ranjivost njegova najveća snaga.
– Put do vlastite ranjivosti nije lagan niti jednostavan, stalno se saplićeš o ideje kakav bi trebao biti, šta je muškarac, šta je žena, saplićeš se ko dijete niz skale – slikovito nam objašnjava.
– Zgrozilo me je to. Zgrozilo me je da li je to stvarno bilo? Da li su ti odnosi zaista bili takvi? Nisam to znao. Onda kad vidiš transgeneracijski, svašta nađeš…
Ali, koliko se god napinjali – žena jedina može rodit. Ona daje život. Ona stvara. Onda je treba pustiti stvarat. I ne samo na tom nivou, nego na nivou stvarnosti koju živimo – navodi Lučev.
Poslovne obaveze Lučeva često dovode u Beograd. Prošlog februara je iz Beograda objavio na Fejsbuku svoja slikovita razmišljanja o ovom gradu:
„Beograd je dovoljno velik za skrivanja, dovoljno topao za druženja, dovolno mali za nežnost i dovoljno velliki da mi ide na k..c”. Smeje se i sada na tu izjavi.
– Točno tako ga i danas doživljavam, kako sam napisao. Sad sam osam mjeseci tu i prije neki dan sam imao nervni slom, rekoh, daj da se maknemo, izludiću više (smeh), a opet, tu smo radili i lijepo nam je. Ja Beograd kombinujem sa Zlarinom, sa Rijekom i nekim drugim gradovima i pokušavam ga svjesti na neku ljudsku mjeru – priznaje.
Lučev je „bazično odrastao i djetinjstvo proveo” na ostrvu Zlarinu i zbija šale na svoj „otočki mentalitet” ili kako ga pogrdno oni sa kopna nazivaju – Boduli.
– To je poseban mentalitet. Čvrst, rigidan, zatvoren, srčan, emotivan, ukoričen… i, prvenstveno, dio mog identiteta, ali volim ga i sad. Ljubav je nekad slijepa. Obožavam doći na otok kao što volim biti i u Beogradu – priznaje.
A što se tiče identiteta, dalje nastavlja:
– Bio je jedan period kada sam malo micao sve to i gledao šta je sve to. Kako toneš prema sebi imaš polje identiteta koje razabireš i koje radi svugdje. Rade (Šerbedžija) je lijepo to rekao prije neki dan, da je kinematografija Južnih Slovena, u stvari, Jugoslavija. A Jugoslavija je teritorija na kojoj sam ja radio poslednjih deset godina. I onda sam shvatio, pa ja sam rođen u toj zemlji. Kao klinac sam putovao svud. I negdje sam to osvestio, tada u Beogradu, da je to jedan od mojih ideniteta koji je užasno dubok. A, sa druge strane, da se on proširio na sve ljude sa kojima radim. Moj simbol za to neko zajedništvo i moje iskustvo iz toga se proširilo na sve ljude sa kojima radim i na sve zemlje u kojima bivam i boravim.
Umjetnost ne može biti nacionalna ni religiozna. Ona mora bit slobodna. Sloboda ne postoji sama za sebe, isključivo može biti posledica ljubavi – napominje Lučev.
„Realno i granično”, kaže, Jugoslavija ne postoji, ali glumački prostor je „neomeđen”. I sam je to dokazao igranjem u svim državama bivše Jugoslavije, ljude raznih nacionalnosti.
– Kad igram bilo koji identitet, ja tražim čovjeka, a ne nacionalnu pripadnost ili ideju. Jer, ako igram sa nacionalnom pripadnošću ili idejom napraviću plošan, jednodimenzionalan lik. Ako nađem čovjeka, onda se tu neko može i prepoznati – poručuje.
Za lik Paskoja u filmu „Ribanje i ribarsko prigovaranje” dobio je Zlatnu arenu u Puli za najbolju sporednu mušku ulogu. Partner mu je bio Rade Šerbedžija, takođe nagrađen Arenom. Rade je, delimično, „kriv” i za njegovo ime.
– Moji se nikako nisu mogli dogovoriti kakvo da mi daju ime. Imao sam rusku stranu obitelji koja je tražila Borisa ili Sergeja i hrvatsku koja je htjela Zvonimira i tome slično. Onda je moja teta Dunja, koja je studirala medicinu u Beogradu, došla i rekla da ću se zvati Leon jer je gledala Radeta kao Leona u „Glembajevima”. Ispričao sam to Radetu, bilo mu je simpatično – veli Lučev.
Nedavno je završio snimanje hrvatsko-ukrajinske kriminalističke serije „Šutnja” u režiji Dalibora Matanića, a u bliskoj budućnosti čeka ga rad na filmovima na Pagu i u Severnoj Makedoniji. Nakon nekoliko teških uloga, koje su kulminirale u „Teretu” Ognjena Glavonića, govorio je kako je željan lakših tema.
– Ušao sam u fazu kada me zanimaju odnosi, uglavnom su obiteljske teme. Oba ova filma (koja će snimati na Pagu i u Makedoniji – prim.nov) su o nekim odnosima, ovaj drugi je i pitanje pripadnosti, što je tema sa kojom se poistovećujem, jer ja već četiri godine ne znam gdje živim ni kome pripadam – priznaje.
Pandemija mu je puno donela i puno uzela.
– Donijela mi je neku hrabrost koju prije nisam poznavao, nove odluke i neki kompletno novi moto. Ovo vrijeme nije lagano. Ljudima jako lako mogu da puknu živci. Mislim da nismo gotovi s koronom i ne doživljavam je neodgovorno. Tema odgovornosti je strašno prisutna ali na našim protorima ljudi to brkaju s poslušnošću a to nisu iste stvari – tvrdi Lučev.
Što se budućnosti posle korone tiče, na pitanje hoće li nas zbližiti i pomoći nam da vidimo širu sliku i stvari koje su stvarno važne, mimo neprestanih nacionalističkih koškanja, iskreno će:
– Ne znam. Nisam neki hiper optimista.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar