Branko Kukić Foto: Tanja Draškić

Jedino u umetnosti nema demokratije i polne ravnopravnosti, kaže u razgovoru za portal Nova.rs Branko Kukić, pisac i izdavač, jedan od članova žirija za Ninovu nagradu za roman godine.

Branko Kukić jedinstvena je pojava u domaćem, pa i regionalnom, kulturnom okruženju. Kao osnivač i glavni urednik časopisa „Gradac“ objavio je više od 200 tematskih brojeva sa antologijskim tekstovima posvećenim značajnim stranim i domaćim umetnicima i misliocima, često otkrivajući one manje poznate, a one poznate predstavljajući u drugačijem svetlu, kao i onih posvećenih fenomenima na kakve se možda obraća manje pažnje, a uticali su na svetsku kulturu i civilizaciju.

Od kako je u okviru istoimene izdavačke kuće pokrenuo biblioteku „Alef“, nazvanu po čuvenoj Borhesovoj priči, u njoj je objavljeno više od 100 žanrovski i tematski različitih knjiga autora neizostavnih na policama svakog iole ozbiljnijeg čitaoca. A tu su i edicije „Cveće zla“ sa naslovima-porocima, „Talas“, „Lađa“ sa knjigama domaćih pesnika, posebna izdanja… Uz sve to, Kukić je objavio i više zbirki svoje poezije, knjiga eseja i studija o likovnim umetnostima.

Pred samu novu godinu stigao mu je neobičan poklon na vrata: knjiga „Branko K“, sa tekstovima njegovih prijatelja i saradnika o njemu i njegovom radu. Kukić je u međuvremenu objavio i novi broj „Gradca“ i knjigu „Moj život“ Vlaha Bukovca, a član je i žirija koji je doneo odluku o Ninovoj nagradi za roman godine.

Grupa prijatelja i poznanika priredila vam je iznenađenje – knjigu “Branko K” za vaš sedamdeseti rođendan. Kako vi čitate tu knjigu? Šta biste poručili autorima tekstova?

– U tom njihovom neuobičajenom i originalnom gestu bilo je i hrabrosti i otmenosti. Poručio bih im da su me preduhitrili, jer bih i ja znao da o njima kažem ponešto uzvišeno i važno.

Ninovu nagradu za roman godine dobio je Svetislav Basara, sa kojim ste dugogodišnji prijatelj, a vi ste bili u žiriju. Koliko je moguće u takvim situacijama biti objektivan?

– Kao član žirija Književne omladine Srbije za prvu knjigu, ja sam 1982. godine jedini bio za to da se objavi prva Basarina knjiga „Priče u nestajanju“. Zahvaljujući meni i Gojku Tešiću ta je knjiga objavljena. Basara se i ja tada nismo poznavali. U međuvremenu sam o njemu napisao nekoliko tekstova, objavio nekoliko njegovih knjiga i kao značajnom piscu posvetio mu tematski broj časopisa „Gradac“. Srbija je „mala varoš“ u kojoj se ljudi iz sveta umetnosti i književnosti manje-više svi međusobno poznaju, postaju prijatelji ili neprijatelji. Basari i meni je pripalo ovo prvo. Ako sam bio objektivan kada je bila u pitanju njegova prva knjiga – a pokazalo se da jesam – ne vidim zašto ne bih bio objektivan kada je u pitanju i njegova zadnja knjiga. Ovde je nesreća u tome što se u sve sumnja – i u kriterijume, i u prijateljstvo, i u objektivnost. To nije mala mana.

Basaru ste nazvali „najznačajnijim piscem na ovim prostorima“. On piše da nije bilo vas ne bi bilo ni njegovih knjiga. Imate li vi nekoga za koga biste mogli da kažete isto to: da nije bilo njega ne bi bilo ni časopisa „Gradac“, ni „Alefa“, ni vaših knjiga?

– Što se Basare tiče, bio je to jedan čudesan susret s njim u životu. Hoću da kažem da tog susreta nije bilo ne bi bilo nekih važnih trenutaka, barem u našim životima. Ali to nije priča za ovaj trenutak. Svi imamo važne ljude koji skrenu naše puteve – neki na stranputice, a neki u srce sveta.

Kada pogledate sva ta izdanja „Gradca“, „Alefa“ i drugih vaših edicija, šta pomislite? Nedostaju li tu nečija dela?

– Zasad ne nedostaju. Sve u svoje vreme. Ne izuvati se pre broda. Ali iskustvo mi govori da najviše nedostajemo mi sami.

Da možete da pozovete na večeru samo petoro ljudi o kojima ste objavili temate, ko bi to bio i zašto?

– Prvo bi trebalo spremiti večeru.

Reditelj Slobodan Šijan u knjizi o vama opisuje kako ste pronašli i objavili Šejkine rukopise za koje se smatralo da su nepovratno izgubljeni. Možete li nam ispričati malo više o tome kako ste ga pronašli i „restaurirali“?

– Što se Šejke tiče, on je predvideo mnoge stvari u savremenoj umetnosti još krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Kada su se u posleratnoj svetskoj umetnosti počeli događati prevrati, napisao je u svom dnevniku da on „sedam godina ide unapred“. Tako je nekako i bilo, ali ovde se na to gotovo niko nije osvrtao. Međutim, on je u tom svom „napretku“ naslutio da se „umetnost“ više neće zvati umetnost, pa je u svom poslednjem zapisu, pred samu smrt, zapisao: „Đubrište je za mene imalo značaj prelaznog iskušenja moderne umetnosti; s time je moderna umetnost za mene završena. Kada bih se vratio životu (životnoj snazi) slikao bih onako kako slikanje pruža najviše radosti – po uzoru na stare majstore, po cenu toga da ne budem originalan; mislim na slike sa značenjem. Sada odlazeći poručujem svima koji ovo slede da nastave ne bojeći se rizika. Slikanje je oblik molitve.“ Nove pojave u umetnosti nazivaju svim imenima osim umetnost. Umetnost je danas kao sećanje na nešto, prošlost koja se survala u nekakvu duhovnu arheologiju. To i Šijan dobro zna.

Mnogi autori iz vaših edicija pisali su na marginama svojih društava i svog vremena, a ispostavilo se da je njihova slika i celovitija i intrigantnija od one kakvu su imali njihovi savremenici na glasu. Kako birate autore i dela koja ćete da objavite?

– O ovom svetu i ljudima je sve već rečeno. Sve se vrti u krugu, a samo je pitanje kada ćemo se u tom okretanju, u toj vrtoglavici sudariti. Svet je postao jedna beznačajnost i zajebancija, više liči na luna-park sa ringišpilom, neonskim svetlima i odvratnom cikom koja se zove muzika. Autore koji mene interesuju su poslednji glasovi razuma, želje za smislom i uzaludne nade da će se svet privesti pameti.

Knjiga „Branko K.“ posvećena Kukiću Foto:Nova.rs

Žiri za Ninovu nagradu odavno nije toliko bio organizovano napadan i osporavan, a ove godine stiglo je rekordnih 212 romana. Kako to tumačite?

– Na ovim prostorima kruži oko petsto književnih nagrada, a svi hoće da to budu Ninove. Osporavanje ove nagrade je normalan proces traganja za samopotvrđivanjem. Sve ovdašnje nagrade su tugovanje za Ninovom nagradom. To je razumljiva ali nerealna reakcija. Zbog toga jedni liče na ono čobanče, iz jedne srpske narodne priče, koje se naljutilo na selo pa odseklo sebi „onu stvar“, a drugi ne mogu da ukapiraju da jedino u umetnosti nema demokratije i polne ravnopravnosti.

Nalazite li među „ispraznim i dosadnim romanima“ i autore koji imaju šta da kažu? O čemu i kako pišu?

– Sve je dosadno. Svet je dosadno mesto. Samo poneko u tu planetarnu dosadu baci bombu da je protrese i zapali.

Šta odgovarate kada za vas kažu da ste konzervativac i elitista?

– Razgovarati o konzervativnom i elitnom danas ovde u Srbiji stvar je neukusa. Ovde je prvo potrebno raščistiti šta znače i jedno i drugo. Evo, ja pitam: šta je „konzervativno“ u odnosu na sve ono što je „moderno“, i šta je „elitno“ u odnosu na ono što je „primitivno“? Na ta pitanja nikako da dobijemo odgovore. Danas je konzervativno ono što je lažno moderno, a elitno je proturanje lažnih vrednosti.

U intervjuima iz različitih perioda konstatovali ste opšti sunovrat kulture. Postoji li to dno o koje će ona da se potpuno skrši?

– Govorio sam o sunovratu kulture, ali nisam govorio samo o umetnosti, nego sam govorio i o tome čemu i kako uče đake, kako se ljudi odevaju, šta jedu, piju i puše, kako razgovaraju jedni sa drugima, kojim i kakvim jezikom razgovaraju… Kultura je, u stvari, rešenje problema kako da se pomeriš s mesta iz učmalosti, primitivizma i nerazumevanja sebe i drugih.

Slušamo već decenijama o tome da živimo u, na ovaj ili onaj način, podeljenom društvu. I sami ste to više puta primećivali. Kome to odgovara? Može li tu nešto da se učini?

– Ne može. Kada rešimo pitanje nekulture, rešićemo i pitanje podelâ. Podele su posledica propasti kulture.

Kad pogledate Srbiju danas, kako je vidite? Šta pokazuje šira slika? Da li su nam danas potrebniji racionalnost, odmerenost i sistematičnost jednog Jingera ili provokativnost i akcija nekih novih situacionista, pa što da ne, i nekog novog Džonija Rotena?

– Sve ideje koje ste pomenuli – a to su temeljne ideje iz tradicije sveta – ovde su neprimenljive i neostvarive. Te ideje su intimne stvari pojedinca i posebnih ličnosti – pametnih, genijalnih, hrabrih i odvažnih, ali i „suludih“, svejedno. Srbiji, koja se nalazi između tri velike civilizacije – antičke, rimske i evropske – to očigledno nije dato. Kako i zašto, meni nije razjašnjivo. Meni se čini da je odgovor sličan kao u jednom filmu u kome jedan, na rastanku u pustinji, kaže: „Stvari će biti sjebane na nov i očaravajući način.“ To je to.

Objavili ste nedavno „Zaludnu mistriju“ Bogdana Bogdanovića. Kad se osvrnemo po Beogradu (po Srbiji, a i regionu) danas, izgleda kao da je vrhunskog arhitektu i jednog od najboljih gradonačelnika malo ko onda umeo da čuje, a da je danas svesno skrajnut i zaboravljen. Grešimo li?

– Bogdan Bogdanović je bio veliki umetnik, koji je kreirao najbolje spomenike u slavu svih ondašnjih pobeda bilo koga i bilo čega. Njegovo veliko znanje o svemu bilo je znanje za sve radoznale ljude. Ogrešenje o Bogdana Bogdanovića je veliki greh ove kulture i svih onih koji se u njoj smucaju. Kako bi danas legla njegova knjižica „Mali urbanizam“! Kada bi se primenile ideje iz te knjižice, mnogi bi gradovi ovde kod nas – na čelu sa Beogradom – dobili lepa lica. Usput da kažem, novi broj časopisa „Gradac“ posvećen je Luisu Mamfordu, piscu čuvene knjige „Grad u istoriji“, ali je posvećen i mome poznanstvu i sećanju na Bogdana Bogdanovića, koji je napisao impozantnu knjigu „Urbs i logos“.

Izgleda li vam danas da je „Gradac“ uspeo i uspeva u ideji kakvu ste imali kada ste ga pokrenuli ili i vi svoj glas vidite kao glas vapijućeg u pustinji?

– „Gradac“ je naprosto „Gradac“, ma šta ko mislio. Zbog toga je najčitaniji časopis kod nas.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare