In Memoriam NIN-ovoj nagradi: Hrvatski nedeljnik "Novosti" prognozira smrt naše najuglednije književne nagrade

Piše Boris Postnikov (hrvatski nedeljnik "Novosti")

Danas u 12 časova, jubilarnu 70. NIN-ovu nagradu dobit će jedan od pet romana: "Pesma o tri sveta" Vladimira Pištala, "Poslije zabave" Steve Grabovca, "Pakrac" Vladana Matijevića, "Autosekcija" Srđana Srdića ili "U zemlji Franje Josifa" Ljubomira Koraćevića. Tjedan kasnije, nagrada će biti uručena jednom od petorice autora: što će se NIN-ovom nagradom biti nakon toga, danas ne zna nitko.

Otkako je švicarski Ringier, dosadašnji vlasnik beogradskog tjednika, darovao NIN vlastitoj direktorici Jeleni Drakulić Petrović u bizarnom poslovnom aranžmanu koji se svodi na novu pobjedu Aleksandra Vučića nad opozicijskim medijima, o sudbini nagrade govorilo se više nego o sudbini samih novina. Nimalo čudno: kompletno uredništvo, nakon što je demonstrativno dalo otkaz, već je pronašlo angažman kod Vučićevog glavnog medijskog oponenta, biznismena Dragana Šolaka, u čijem će United Groupu pokrenuti novi tjednik. Čak i ako zajedno s tjednikom pokrenu novu književnu nagradu, međutim, ona neće moći parirati NIN-ovoj. U Srbiji, zemlji u kojoj se – ma koliko to zvučalo uvrnuto – dodjeljuje otprilike jedna književna nagrada dnevno, onoj NIN-ovoj ne parira naime nijedna, jer nijedna nema takvu tradiciju ni toliko prikupljenog simboličkog kapitala. I ne samo u Srbiji: kritičar i donedavni član NIN-ovog žirija Teofil Pančić bio je sasvim u pravu kada ju je, pišući nedavno za Jutarnji list, nazvao "najpoznatijom i najutjecajnijom književnom nagradom u Južnih Slavena".

S ove strane Bajakova, doduše, Južne Slavene sudbina najutjecajnije književne nagrade kao da ne zanima previše. Ograničimo se zato na reakcije iz Srbije. Za Ivana Milenkovića, još jednog donedavnog člana žirija, stvar je jasna: s promjenom vlasništva nad tjednikom "NIN-ova nagrada više ne postoji". I Saša Ilić, dobitnik NIN-a 2019. za roman "Pas i kontrabas", uvjeren je da slijedi kulturna regresija prema konzervativnim pozicijama, "s tim da će se to odvijati tokom nekoliko godina, kako bude isticao mandat pojedinim članicama i članovima žirija". Dejan Ilić – urednik, autor i izdavač – pišući za portal Peščanik ne vidi u takvom raspletu pretjeranu štetu: "Jer, mogla je domaća književnost mirno i bez Ninove nagrade. Zvuči neobično kada se kaže 'vrednost i smisao' Ninove nagrade: u istoriji te nagrade više je bilo promašaja i grubih (književnih) nepravdi nego što je bilo 'smisla i vrednosti'. Kao takva, ona je bila savršeno ogledalo domaćeg književnog života, ali sa književnošću i sa smislom i vrednošću imala je malo veze."

I nije se s Dejanom Ilićem teško složiti, ali bez obzira na sve promašene odluke i nanesene nepravde, NIN-ova nagrada za roman godine neosporno je ostala najvažnija na području nekadašnje Jugoslavije. Možda je barem dio razloga u tome što je se ipak ne može svesti na samo jedan, jedinstven i jednostavan narativ. Ona jeste bila "ogledalo domaćeg književnog života", ali bi se ogledalo tu i tamo razbilo; ona jeste uglavnom podržavala tradicionalne i konzervativne vrijednosti, ali im je znala i oponirati; zaobilazila je neke važne naslove, ali upisala i neočekivano dobre izbore. Već prve, 1954. godine, recimo – još dok su u konkurenciju, uz romane na srpskohrvatskom ulazili i oni na makedonskom i slovenskom, od čega će se uskoro odustati – krenulo je loše: žiri je iz konkurencije eliminirao "Prokletu avliju" Ive Andrića kako bi nagradu mogao dodijeliti "Korenima" provjerenog partijskog kadra Dobrice Ćosića.

Pa ipak, sve do osamdesetih, popis nagrađenih može se čitati kao relativno pouzdan uvod u kanon romana nastalih na srpskohrvatskom jeziku. U osamdesetima, nagrada paralelno reproducira politiku srpskog nacionalizma i poetiku svjetskog postmodernizma – razvikani "Hazarski rečnik" Milorada Pavića, nagrađen 1984., čudnovato je spojio te dvije tendencije – pa postaje moguće da primjerice 1989. pobijedi šovinistička kupusara "Vaznesenje" Vojislava Lubarde, a samo godinu ranije briljantno "Forsiranje romana-reke" Dubravke Ugrešić, prve laureatkinje u povijesti nagrade.

Devedesetih, u doba Miloševićeve kontrole većine medija, pa tako i NIN-a – kada se nagrada ograničila na tekstove napisane isključivo srpskim jezikom, što ju je onda, naravno, odvelo u niz nejasnih odluka – selekcija postaje još neočekivanija: pobjeđuju autori koji, poput Vladimira Arsenijevića ("U potpalublju", nagrađen 1994.) ili Davida Albaharija ("Mamac", 1996.), evidentno pišu protiv nacionalne mat(r)ice. Nakon Miloševićevog pada i petooktobarskog obrata kriteriji nagrađivanja postaju sve zbrčkaniji i nepouzdaniji, s tim da Ringierovo preuzimanje tjednika 2009. ipak označava početak svojevrsnog novog otvaranja nagrade prema kozmopolitskijim poetikama i zajedničkom postjugoslavenskom kontekstu, što će 2019. izazvati bojkot nešto srpskijih srpskih pisaca i spisateljica koji se povlače iz konkurencije, optužujući žiri da provodi teror političke korektnosti i promovira tržišno isplativo štiftung-jugoslavenstvo pod patronatom kapitalističke korporacije. Iduće godine pokrenut je i svojevrsni pokušaj nacionalno osvještenijeg pandana NIN-u, nagrada Beogradski pobednik za roman godine, a krug kao da je već tada zatvoren: nagrada nastala u socijalističkoj Jugoslaviji završila je u optužbama za kapitalističko neojugoslavenstvo.

Ako je tim ironičnim obratom – bez obzira na svu razbarušenost izbora i odluka u 70-godišnjoj povijesti nagrade – ipak upravljala neka jedinstvena logika, onda se ta logika tiče upravo Jugoslavije. Dalo bi se braniti tezu da su zlatne godine NIN-ove nagrade vezane prvenstveno uz šezdesete i prvu polovicu sedamdesetih. Kada danas čitamo listu dobitnika iz tog perioda, kao da čitamo popis neke veće, važnije, bogatije literature. Od prve knjige Krležinih "Zastava" (pobjeda 1962.), preko "Kiklopa" Ranka Marinkovića (1965.), "Derviša i smrti" Meše Selimovića (1966.), "Mirisa, zlata i tamjana" Slobodana Novaka (1968.), "Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji" Bore Ćosića (1969.) pa do "Romana o Londonu" Miloša Crnjanskog (1971.), "Peščanika" Danila Kiša (1972.) ili "Upotrebe čoveka" Aleksandra Tišme (1976.), uz još neke, nižu se kanonska autorska imena i antologijski naslovi. Prije nego što će nacionalistička korozija nagristi ugled jedne književne nagrade kako bi zatim zahvatila strukturu čitave države, ta je država omogućila nastanak književnosti s kakvom se kasnija, postjugoslavenska produkcija teško može mjeriti.

Nimalo slučajno: ono što je u međuvremenu nestalo, specifičnost je jugoslavenskog izvanblokovskog "trećeg puta" koji je s jedne strane vodio prema visokom statusu književnosti tipičnom za socijalistička društva, a s druge prema slobodi književnog stvaranja koja je na socijalističkom Istoku bila nezamisliva. Statistika NIN-ove nagrade pritom je zanimljiva i zato što nam otkriva da je na početku, pedesetih godina, u konkurenciju ulazilo 20-30 romana – kompletna godišnja romaneskna produkcija tadašnje Jugoslavije – i da je broj do osamdesetih narastao na 60-ak naslova, dok je ove godine, primjerice, samo iz Srbije i usprkos onima koji nagradu bojkotiraju, pristiglo čak 188 kandidata. Priča o NIN-ovoj nagradi, drugim riječima, istodobno je priča o inflaciji romana i književnosti: priča o njihovoj sve većoj produkciji i njihovoj sve manjoj vrijednosti u postjugoslavenskom periodu.

Ako sudbina NIN-ove nagrade i danas u Srbiji izaziva snažne reakcije i polemike, onda je to prvenstveno zbog ugleda što ga je nagrada stekla u ranijim jugoslavenskim godinama, a kasnije tek sporadično opravdavala. A ukoliko s ove strane Bajakova malo koga zanima, onda je to prvenstveno na našu štetu. Jer ta je nagrada nerazmrsivo upletena u hrvatsku književnost i kulturu, ma koliko se hrvatska kultura zatvarala i samoizolirala: od Marinkovićevog "Kiklopa", izvorno objavljenog u Beogradu i na ćirilici, kojeg je žiri NIN-a prepoznao među prvima, preko laureata iz devedesetih, Arsenijevićevog "U potpalublju" i Albaharijevog "Mamca", koji će postati prve dvije knjige srpskih autora objavljene kod nas nakon rata, sve do predstave prema "Deci" Milene Marković, pobjednici 2021, koju u zagrebačkoj Gavelli ovih dana priprema režiser Saša Božić. NIN-ova je nagrada, uostalom, u svojoj povijesti bila najvažnija baš onda kada je otvarala prozore ovdašnjih malenih, učahurenih nacionalnih kultura. A takva povijest – po svemu sudeći – proglašenjem pobjednika se danas neopozivo završava.

Bonus video: Za neke je prevara, a pisac Miloš K. Ilić za N1 kaže: "Ana Miloš nije moj prvi eksperiment"