Dio sam generacije koja je u Crnoj Gori provela čitav život pod jednom istom, korumpiranom, u mnogim segmentima i vrlo kriminalnom vlašću, kojoj je većinu vremena sekundirala uvijek ogavno nacionalistička opozicija, kaže u intervjuu za Nova.rs, mladi pisac Ilija Đurović, jedan od finalista za NIN-ovu nagradu.
Kada je objavljen spisak pisaca i romana koji se nalaze u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, mnogi su se pitali ko je Ilija Đurović (Podgorica, 1990). Za mnoge nepoznanica, Ilija je mladi pisac koji već osam godina živi u Berlinu i sa svojim prvim romanom “Sampas” (Treći trg) nalazi se među šest finalista u najužem izboru za osvajanje NIN-ove nagrade. Ilija piše poeziju, prozu, drame i filmska scenarija. Objavio je do sada sledeće knjige: “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, priče (Žuta kornjača, 2014); “Crne ribe, priče” (Žuta kornjača, 2016); “Brid”, poezija (Treći Trg, 2018). Živi i radi u Berlinu.
Kakav je osećaj biti među šest finalista za NIN-ovu nagradu?
– Znači mi, naravno. Prije svega zbog skretanja pažnje na knjigu. U našim regionalnim književnostima nagrade (za neobjavljene rukopise i objavljene knjige) postale su, nažalost, jedini reflektor ka kojem se gleda kad se razmišlja o putu nekomercijalnih knjiga do čitalaca. Medijsko-izdavačka euforija koja se osjeća kad se približe dodjele važnih nagrada istovremeno je i sindrom o kojem takođe treba govoriti i pisati.
Vi i Milena Marković ste prvenstveno pesnici, i vaše knjige su u stvari poeme. Da li je ovo vreme kada se žanrovi u književnosti sve više mešaju?
– Miješali su se oduvijek i upravo je roman bio i ostao idelan teren za formalna i žanrovska rušenja i građenja teksta, a to je, makar za mene, najveći, ako ne i jedini istinski kvalitet romana kao forme, i vjerovatno ono što roman toliko dugo čini tako popularnim u zapadnim kulturama. Nuspojava popularnosti romana su, naravno, određena izdavačko-tržišna očekivanja, prije svega mislim na nikad do kraja iskorijenjeni realizam, i to onaj psihološki, koji i dalje opstaje zamaskiran u takozvani građanski roman. Mene ta vrsta realizma ne uzbuđuje ni kao čitaoca, ni kao pisca. Ipak, „Sampas“ ne bih definisao kao „poemu“ u klasičnom smislu. Taj podnaslov „poema puta“ više je krivi trag, poziv da se očekivanja ostave po strani i krene na put.
“Sampas” se dešava u Crnoj Gori i predstavlja kao nekakav road-movie. O čemu je zapravo reč u vašem kratkom romanu?
– O kratkom putovanju dvoje ljudi crnogorskom obalom, onda nazad preko brda ka glavnom gradu, pa pravac aerodrom i natrag ili naprijed u nove iluzije izbora.
“To je ona književnost u kojoj su prozno, poetsko, dramsko, realistično, magijsko…postali muzika.” Ovo je napisao Bojan Krivokapić o knjizi “Sampas”, imate li nešto da dodate?
– Teško je dodati nešto Bojanu, pa neću ni pokušavati.
Šta znači Sampas?
– U gorskom rječniku označava ljetnje puštanje stoke bez pratnje čobana na ispašu, u planinu. Takođe znači i potpunu slobodu, bez bilo kakvog nadzora. A „Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika“ Ranka Jovanovića iz godine 1936. pjeva ovako: „skitati se, proskitati se, otskitati, skitnja, skitač, skitnica, lunjati, lunjati se, smucati se, lolati se, probisvet, protuva – sampas“. U mom slučaju znači i čitav jedan književni i životni izbor.
Imate li utisak da poezija doživljava novu popularnost u današnjem vremenu, pogotovo na društvenim mrežama?
– Imam taj utisak i to me raduje. Ali ne mislim da su društvene mreže posebno važne za tu popularnost. Važnija je poezija i njena žilavost. A važni su i stari i novi časopisi, kao i mali izdavači koji su spremni na taj književni rizik dostojan poštovanja – da se posvete poeziji. U nekim slučajevima ta se poezija prelije i na društvene mreže i odatle vrati u knjige, ponekad, još snažnija.
Kako je došlo do saradnje sa izdavačkom kućom “Treći trg”?
– Onako kako je za moje knjige u tom trenutku bilo jedino moguće da pređu granicu, preko konkursa za neobjavljeni rukopis. Kao što sam već rekao, konkursi i nagrade postali su skoro pa jedina mogućnost da se izađe iz lokalnih okvira naših malih književnosti. Moj rukopis „Brid“ bio je nagrađen na konkursu „Trećeg trga“ za prvu pjesničku zbirku, i tako smo se upoznali.
Čime se bavite u Berlinu, tamo se već osam godina? Kakav je život danas u Berlinu za mlade ljude? Da li je i dalje privlačan za umetnike i studente?
– Bavim se pisanjem, i usput preživljavam od kratkoročnih poslova. Manje-više uobičajeni prekarni život i rad „slobodnih“ umjetnika danas, skoro svugdje. A život u Berlinu je i dalje privlačan mnogima, ne samo umjetnicima i studentima. Do kad će ostati tako, vidjećemo.
Kakva je nemačka književnost danas, šta vam je novo interesantno?
– Nisam ekspert za njemačku književnost, pratim selektivno i stihijski. Dopada mi se poezija određenih pjesničkih grupa okupljenih oko izdavača posvećenih poeziji. Prozu pratim manje. Moj vrlo uopšten utisak je da ovdašnja književnost, kao i svaka u kojoj je već dugo vremena mirno i „udobno“, rizikuje ljenost i preveliku okrenutost samoj sebi. To na književnu scenu može djelovati loše, a na publiku zatupljujuće.
Od regionalnih pisaca i pesnika, koga najviše cenite?
– Ne pravim takve dugoročne izbore. Čitam sve što mi dođe do ruku, pratim pažljivo i spreman sam u svakom trenutku da iznevjerim svoj prethodni izbor.
Pišete nešto novo?
– Da, pišem. Završio sam nedavno novi rukopis, a posljednjih mjeseci radim na jednom scenariju.
Pratite li politiku u Crnoj Gori? Dosta je burno u poslednje vreme, priklanjate li se nekome ili vas to ne dotiče?
– Dotiče me i ne priklanjam se. Osim privatnih i vrlo iracionalnih veza, nemam drugih kontakata sa Crnom Gorom, pa sve to posmatram „sa strane“. A situacija, makar sa te moje distance, izgleda prilično loše. Dio sam generacije koja je provela čitav život pod jednom istom, korumpiranom, u mnogim segmentima i vrlo kriminalnom vlašću, kojoj je većinu vremena sekundirala uvijek ogavno nacionalistička opozicija. Promjena je u svakom smislu bila neophodna. Ali nakon takvog, tridesetogodišnjeg sistemskog mrcvarenja, teško je pronaći razloge za politički optimizam i uvjerenje da će iz te štokholmske perverzije izaći neko novi i donijeti nešto dobro, makar neko vrijeme. I eto, novi su došli i do sad uglavnom nisu donijeli baš ništa.
Bonus video: Dimitrije Vasiljević – prvi i jedini doktor džez klavira
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar