0
Bio je utorak, oko podneva, i ja sam drijemao u fotelji, gledao sam snimku neke fudbalske utakmice engleske Premijer lige, vjerovatno sažetke ili reprizu od sinoć, ne znam, nisam bio koncentrisan i nije me puno zanimalo, tonuo sam u stanje između sna i jave kada me prenuo ružni i uporni zvuk zvonjave telefona, piše Stevo Grabovac u romanu "Poslije zabave".
Delo „Poslije zabave“ danas je ovenčano NIN-ovom nagradom za najbolji roman u 2023. godini. Ljubaznošću izdavačkoj kući „Imprimatur“ donosimo vam odlomak iz knjige, zahvaljujući kojoj je Stevo Grabovac postao 70. laureat NIN-ovog priznanja:
I onda počinje oluja govana. (R. Bolanjo)
Priča koju želim da ispričam govori o jednom užasnom zločinu. I njena najveća tragedija je, kako bi rekao Kiš, upravo u tome što je istinita. Ne radi se, dakle, o plodu moje bolesne mašte, već o stvarnim događajima.
Priča počinje u proljeće dvije hiljade i pete, mnogo godina nakon što se sam zločin desio i u tim trenucima ja ne znam ništa o njemu. Počinje, baš kao u svim lošim romanima, jednim telefonskim pozivom.
Bio je utorak, oko podneva, i ja sam drijemao u fotelji, gledao sam snimku neke fudbalske utakmice engleske Premijer lige, vjerovatno sažetke ili reprizu od sinoć, ne znam, nisam bio koncentrisan i nije me puno zanimalo, tonuo sam u stanje između sna i jave kada me prenuo ružni i uporni zvuk zvonjave telefona. Sporo sam se pridigao nadajući se da će zvonjava prestati, no kako se to nije dešavalo, odlučio sam da se javim. „Dobar dan” – rekao je ljubazni ženski glas iz dubine ponora telefonske slušalice – „da li je to gospodin Stevo Grabovac?” Nikada se nisam osjećao kao gospodin, ali rekao sam: „Da, ja sam.” „Ovdje Nataša” – reče glas i meni istog trena na um pade pjesma „Poslednje igre leptira”. „Zovem iz Udruženja bivših ratnih zarobljenika i civilnih žrtava rata i udruženja za traženje nestalih.” „Iz sva tri?” – upitao sam. Čuo sam kako se glas nasmijao. „A ne, to je samo jedno udruženje.” „Imate jako komplikovan naziv” – pokušao sam da nastavim u istom tonu, ali ljubazni glas je već prešao na stvar:
„Da li biste mogli da dođete u petak, u jedanaest sati, u našu kancelariju?” „A zašto bih dolazio?” – odgovorio sam protivpitanjem. „Pa, vidite ovako…” – iz iskustva sam znao da će neko, čim upotrijebi ove tri riječi, mada su zapravo dvije, jer „pa” i ne možemo računati kao pravu riječ, ali je u ovom kontekstu jako bitna, dakle, znao sam da će ta osoba napraviti opsežan brifing oko stvari koje me se uglavnom ne tiču; obično to rade prodavci polisa osiguranja i slična žgadija, oni koji, kako se to kaže, ulažu sav trud da vam nešto uvale. I ovaj put sam bio u pravu.
„Radimo reviziju nekih slučajeva ratnih zločina koji su se desili tokom devedesetih u Brodu i Posavini, kao i na pripremama za sudsko procesuiranje. Ne znam da li vam je poznato, ali izjava vašeg pokojnog oca jedan je od dokaza u pominjanim predmetima. Mi smo došli do saznanja da ste vi njegov jedini živi nasljednik, tako da jedino vi možete da potvrdite tačnost te izjave.” Glas je izdeklamovao svoje i nastala je kratka pauza. „Evo, potvrđujem” – rekao sam i ljubazni glas se opet nasmijao, samo sada nešto kiselije nego prvi put. „Ne ide to baš tako.” „Nego, kako ide?” Sigurno sam bio iritantan, to mi je i bila namjera, jer sam čuo nešto kao uzdah. „Morate u prisustvu svjedoka da pročitate očevu izjavu, a onda da potpišete zakonski validan dokument kojim potvrđujete njenu autentičnost. Takva je procedura.” Znam da sam u tom trenutku, iz mnogih razloga koje sad nemam namjeru nabrajati, poželio da kažem sve ono što zaista mislim o birokratiji, sudstvu, pravdi i pravu, riječi su mi već navirale u grlo, ali shvatio sam tada da je Nataša samo obična službenica koja radi svoj posao i da nije kriva zbog situacije u kojoj smo se našli. Kao da osjeća kolebanje sa moje strane slušalice, reče:
„Čujte, ako vam možda ne odgovara ovaj termin, vi recite kada ste u mogućnosti, pa ćemo probati da nađemo nekakav kompromis.” Htio sam da kažem da vjerovatno nikad neću biti u mogućnosti da se bavim stvarima koje njihovo udruženje sa tri imena radi, ali opet, čemu sve to? „Odgovara mi, doći ću” – rekao sam.
Glas kao da je odahnuo, onako kako se odahne nakon dobro obavljenog posla. „Naša kancelarija se nalazi u…”, „Znam gdje se nalazi!” I to je bilo to. Hvala, prijatno, doviđenja. Onda klik, pa tu-tuuu… poslije muk, tišina iz nijeme slušalice. Tu-tuuu, tu-tuuu…
Pripalio sam cigaretu i otišao do prozora; vani je bio jedan od onih čudnih proljetnih dana, izgledalo je kao da će svaki čas početi neko strašno nevrijeme, cijela strana neba bila je prekrivena gustim i tamnim oblacima, a opet je odnekud probijalo bolešljivo sunce i njegove fluorescentne zrake rasipale su se po staklima prozora, starim fasadama zgrada i pustoj ulici. Baš kao nakon apokalipse.
U petak, u pola dvanaest, bio sam pred vratima kancelarije udruženja. Mogao bih mnogo toga da kažem o kašnjenju, nisam bio jedan od onih koji ne stižu na vrijeme, zapravo sam se uvijek trudio da stignem prije i sačekam ako treba, ali ovaj put sam to uradio namjerno i nisam osjećao ni najmanju grižu savjesti zbog toga. Istina, nemam pojma zašto sam to učinio niti šta sam tim mislio postići.
Vrata su bila obična, drvena, sa metalnom kvakom, na njih je neko selotejpom zalijepio papir sa nazivom udruženja. Kancelarija se nalazila u zgradi nekadašnje osnovne škole koju sam pamtio još iz onog vremena kad je bila sivomaslinasta. Tamo sam završio prva četiri razreda, a onda su nas premjestili u novu zgradu, sa bolje opremljenim učionicama, u kojima je sterilni miris čistoće zamijenio isparavanja stogodišnje prašine. Zgrada je bila ofarbana u neku nijansu narandžaste, a okviri prozora i vrata bili su bijeli. I sada se u njoj nalazila gradska biblioteka. To je bio jedini razlog zbog koga sam znao gdje je kancelarija udruženja – nebrojeno puta sam prošao pored ovih vrata posuđujući ili vraćajući knjige.
Skromni knjižni fond bio je smješten u nekadašnjoj zbornici i nastavničkim prostorijama.
Zapravo, većina knjiga je bila sačuvana iz stare gradske biblioteke, koja se, u doba prije rata, nalazila u Radničkom domu, tako da se moglo nabasati i na zapise Koče Popovića, biografiju Ive Lole Ribara ili sabrana djela Josipa Broza Tita u tvrdom uvezu.
U tu zgradu ušao sam samo jednom, nekada davno, i ostao zapanjen visinom i popunjenošću polica. Možda sam taj utisak stekao samo zato što sam bio dijete i sve stvari su za mene izgledale ogromno. Ovdje je pak, osim poznatog mirisa papira i naftalina, sve izgledalo maleno i skučeno, nedovoljno. Odmah do ulaza nalazila se polica sa knjigama koje su posebno odvojene za to mjesto; djela raznih lokal-patriota, uglavnom zbirke rodoljubive poezije, posljedice velikog izdavačkog buma devedesetih godina prošlog vijeka. Nisu bile okrznute nijednim dodirom. Ipak, moglo se tu, između dva zida, te dvije krajnosti, nabasati na rasparčane komplete Dostojevskog, Tolstoja, Čehova, poneku zbirku Nerudinih ili Lorkinih pjesama, dobro očuvane komplete Perl Bak, one sa crvenim koricama, koje su prije rata prodavali po firmama, radnicima na rate, i koji su uglavnom služili da popune prazna mjesta na stalažama funkcionalnih komunističkih stanova. Jednom prilikom sam našao „Golaća na urvini” braće Strugacki, koga je neko poslije prisvojio sebi, bilo je nekih sasvim sporednih Foknerovih djela, za koje je vjerovatno i sam Fokner zažalio što ih je pisao, ali sam jednom u odjeljku za špansku književnost, koja je zauzimala jedva jedan solidan metar, tamo gdje mu nije mjesto, pronašao „Dok ležah na samrti”. Postojao je i jedan primjerak „Proljeća Ivana Galeba”, u kome su skoro sve stranice bile višestruko ispodvlačene, kao da ih je čitao šizofrenik sa paničnim napadima. Na jednom prastarom primjerku „Hamleta” neko je nacrtao kurac iz koga su štrcale kapi sperme ili mokraće, nije bilo definisano, a na prvoj stranici Krležinog „Hrvatskog boga Marsa” neko je u krstu nacrtao četiri ćirilična slova „S”. Nijedan od dva kompleta Lajoša Zilahija nije imao u sebi roman „Ararat”, koji se obično pominjao u ukrštenicama uz ime ovog pisca. Ako se pažljivo i strpljivo traži, mogli su se pronaći romani Artura Klarka, pjesme Zbignjeva Herberta ili Konstantina Kavafija, tu i tamo izronila bi i poneka novija knjiga, Paola Koelja ili Sidnija Šeldona, no sva su izdanja bila prastara, iscijepana i lijepljena, sa nekoliko pečata biblioteke na raznim stranicama, kojima se označavalo o čijem vlasništvu je riječ.
Pokucao sam na vrata i ušao. Prostorija u koju sam zakoračio bila je omanja kancelarija, rekao bih više kao neko predsoblje. Radni sto sa monitorom kompjutera na njemu, uski zatvoreni ormar, to je manje-više bilo sve; za stolom je sjedila djevojka smeđe kose, svezane u rep, u običnoj crnoj majici, jednoj od onih za koje možete reći da običnije od takvih ne postoje. Pozdravio sam i predstavio se, pretpostavio sam da se radi o Nataši i nisam se prevario – ona je ustala od stola, pružila svoju sitnu ruku i rekla: „Drago mi je, ja sam Nataša.”
Čini mi se da sam, ovako izbliza, mogao uočiti pjegice ugniježđene oko njenog nosa i očiju. „Šef vas očekuje” – rekla je. Nisam poznavao nikoga koga zovu šef, pomislio sam da kažem, ako ne računamo debelog vođu grupe TNT iz stripova o Alanu Fordu, ali sam prećutao. Nataša me potom uvela u drugu kancelariju, u koju se ulazilo odmah iz njene, bila je dosta veća, to sam odmah primijetio, mada uređena podjednako neukusno. Dva radna stola spojena u obliku slova T, po kojima su uglavnom bili složeni štosevi papira i fascikli, zatim jedan dugački ormar s registratorima, a na jedinom slobodnom zidu, umjesto bilo kakve, makar i loše reprodukcije neke umjetničke slike, visio je obični kalendar. Bio sam nepovjerljiv prema prostorijama u kojima na zidu vise kalendari, podsjećale su me na auto-mehaničarske radionice, gdje se osjećaju jaka isparenja nafte i motornog ulja. Ipak, cijelom prostorijom dominirao je veliki prozor, kroz koji je ulazila sasvim pristojna sunčeva svjetlost i rasipala se po tepihu.
I tada sam upoznao Manova…
Bonus video: Stazama vrhunskih pesnika i pisaca iz prošlosti
