Premijera predstave "Šindlerov lift", koju je u Kamernom teatru 55 režirao Kokan Mladenović, ostaće mi kao jedan od potpuno fantastičnih događaja, kaže Darko Cvijetić, postjugosloveski pisac i reditelj iz Prijedora po čijem je romanu premijerno izvedena predstava u Sarajevu.
Dok je čekao ishod glasanja žirija za Ninovu nagradu za najbolji roman 2020. godine kao finalista izbora sa knjigom „Što na podu spavaš“, Darko Cvijetić čekao je sa jednakim uzbuđenjem i premijeru u Sarajevu, gde je beogradski reditelj na scenu „Kamernog teatra 55“ postavljao predstavu po njegovom „Šindlerovom liftu“.
„Šindlerov lift“ još kada je objavljen privukao je veliku pažnju u celom regionu. Osim bure koju je izazvala najava tužbe švajcarskog proizvođača liftova zbog naslova, pažnju na debi roman pesnika, reditelja i proznog pisca iz Prijedora skretali su i kritičari i čitaoci „od usta do usta“. Neki od njih išli su i dotle da su za knjigu od stotinak stranica navodili da ima „težinu 10 tomova“ i isticali je i kao „najbolji roman o ratovima devedesetih na području nekadašnje Jugoslavije“.
Roman, smešten u crveni soliter u Prijedoru, govori o vremenu kada su radnike zamenili ratnici i uselio se sav užas rata u Bosni i Hercegovini. Najavljujući početak rada na predstavi „Šindlerov lift“ u režiji Kokana Mladenovića, direktor „Kamernog teatra 55“ Emir Hadžihafizbegović rekao je, a bosanskohercegovački mediji preneli, da je to „jedan od značajnijih projekata“ koji će „otvoriti katarzične stvari“ i ocenio da „ako predstava popravi jednog čovjeka, uradili smo značajan posao“.
Premijera predstave, odlagana zbog pandemije, konačno je izvedena 22. aprila na sceni ovog sarajevskog pozorišta.
Darko Cvijetić kaže da mu se emocije još stišavaju. Pitamo ga kako mu je bilo na premijeri i kako mu izgleda predstava po njegovom romanu.
– U nekoliko rečenica, bilo je zastrašujuće. Iskustvo premijere predstave „Šindlerov lift“, koju je u Kamernom teatru 55 režirao Kokan Mladenović, ostat će mi, siguran sam, kao jedan od potpuno fantastičnih događaja. Prvo, nosio sam „ausvajs“, u potpuno pustom gradu iz opsade, ako slučajno probijem policijski 21 sat. Drugo, sama činjenica da je premijera u 17 sati. I treće, da na „rođenoj predstavi“ vidiš sebe na sceni, dok sjediš u mraku s publikom, i još masku nosiš preko lica. Kontekst je uvijek paradrama – kaže Cvijetić.
Kako on kao pisac vidi svoj roman na sceni, a kako kao reditelj vidi Mladenovićevo “čitanje” svog romana?
– Kao što je roman fuzijski preklop dokumenta i fikcije, tako je predstava koju je Kokan sačinio, poput koktela – spoj poezije, timskog djelovanja teatarske grupe kao sopstvenog grčkog hora, zatim romana (koji je, najprije, rekvizit) a sve obuzeto ludičkom glumačkom izvedbom, (gdje je gotovo nemoguće izdvojiti nekog, a ja ću ipak fenomenalne gospođe Tatjanu Šojić i Gordanu Boban, te Aleksandra Seksana i Admira Glamočaka) koja je razarajuća. Kokan je stvorio svijet koji je odvojen od romana tankim sječivom, kirurškim potezima samuraja. Dakle, sukrvica u sjećanju na Jugoslaviju, kapljanje tople limfe. Muzika Irene Popović i scenografija Adise Vatreš-Selimović tom kapljanju daju zvuk i posudu. Besramno zavidim Kokanu Mladenoviću na mašti i jednostavnosti na koji mu ona postaje igračkom. Pozorišnom igračkom – odgovara Cvijetić.
I Cvijetić je, najavljujući predstavu, ocenio da bi ako ona uspe da promeno bar jednog čoveka to bio veliki pomak, jer „promijenivši jednog čovjeka zapravo mijenjate kosmos“. Pitamo ga za reakcije publike.
– Predstava će uvijek doživjeti usud geografije na kojoj se prikazuje. I usud važnosti nacionalnosti, ljudi u publici. Kada bi svi likovi imali ista imena ili čak samo brojeve, možda bi ljudi jasnije razumjeli da je predstava svjedočenje o nekom Jovanu, koji je rastao u nekoj Bijeloj zgradi, sretan. Pa su došli Jovani, i izvodili Jovane iz stanova, Jovana odmah strijeljali pred Bijelom zgradom, odvodili neki Jovani i tukli, silovali, surovo premlaćivali – Jovana, i Jovan ubio boga u nekom Jovanu, zbog Boga. Neki Jovan preživio. Jovan neki dugo bio na robiji. A danas Jovanka ponovo kod iste Jovanke ide na druženja, i gledaju kako na TV-u neki Jovan ubija jednog Jovana, i čude se. Roman je o Jovanu. Možda i o Apokalipsi? „Jovanov lift“. Kao nedostajuća Jovanova arka. Arka bez Noe – navodi pisac.
Reakcije su, sudeći po onome što kaže, bile različite.
– Neki Jovani su euforičnog mišljenja da je predstava fantastična, ali i „naša, projovanska“. Drugi pak misle, da je predstava otvoreno „protivjovanska“, da je čak i autošovinistička, stvorena od nekoga mrzitelja sopstvenog jovanstva. I ne možeš im objasniti da je gledano – predstava! Nikako. Nekom Jovanu ne možeš zauvijek objasniti, da je krv prava u soliteru pravom, a drugom Jovanu da je lažni lego-soliter na sceni, i da je krv u pravome, a ne ovdje. Uzalud, Jovanu je, i roman i predstava, prvenstveno politički akt, „njegovanje kulture sjećanja“ na stradanje nekoliko Jovana. Naših Jovana. Vaši Jovani nisu ovo činili, a naši Jovani još i igraju na sceni Vaše Jovane. Predstava o Jovanu. Lego arka, s Noom od kartona – zaključuje Cvijetić.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar