Damir Karakaš za Nova.rs: Moji mrtvi djedovi sigurno nisu zadovoljni sa mnom

Jedan od najpopularnijih autora u regionu, hrvatski pisac Damir Karakaš (Plaščica, Lika, 1967) ima novi roman „Okretište”, koji je u Srbiji nedavno izašao za izdavačku kuću Booka. U pitanju je kratka i potresna knjiga od stotinjak stranica koja predstavlja Karakaševu životnu dramu koju je on na samo njemu svojstven način opisao.Damir Karakaš je prirodan, duhovit i iskren čovek, i zato je između ostalog jako cenjen među kolegama i čitaocima. Do sada su mu zapaženi bili romani "Sjećanje šume", "Blue Moon", "Sjajno mjesto za nesreću", "Kako sam ušao u Evropu", "Proslava", kao i zbirke priča "Eskimi", "Pukovnik Betoven" i "Kino Lika". Nedavno je preboleo koronu, i na početku intervjua za Nova.rs, Karakaš objašnjava kako je izašao na kraj sa ovom bolešću čiji kraj svi željno čekamo.- Cijepio sam se dvaput, više je bilo psihološki teško jer smo se svi u familiji zarazili, žena, djeca, pa dok sve to prođe, sva ta gužva. Pa sam se sjetio jednog poznatog redatelja koji me u panici zvao, kad smo ono bili zatvoreni i rekao mi: brate, pobit ćemo se po stanovima!Kako vam je delovala drama u Australiji oko Đokovića i vakcine?- Novak mi je simpatičan, ali nisam to previše pratio, nisam ni za to da osuđujemo ljude koji se nisu cijepili, svatko ima svoje razloge i sve to moramo uzimati u obzir. Ne možete skroz ni kriviti neuk, prestravljen narod, kad s vrha imate proturječne izjave, nelogična pravila, ne znaju ljudi u što više vjerovati, a treba im da vjeruju. Nije lako ni mojima u Lici u svemu ovome, eto pitao sam majku što ima novoga u rodnom kraju, ona kaže otac je srušio drveće na puteve, na cestu, napravio balvan revoluciju zbog korone.

Igor Mandić je jako nahvalio vaš poslednji roman “Okretište”, koliko vam to znači?- Ne busam se u prsa kada me hvale jer kad pomisliš da si u književnosti genije onda ideš tri koraka natrag. Puno radim, kaže Puškin kako je i rad talent, što mnogi zaboravljaju.Dok sam čitao roman “Okretište” sve vreme sam osećao teskobu i prepoznavao osetljivost glavnog junaka nakon drame koju je preživeo. U romanu nema opisa tog događaja, niti se pominju ti ljudi koji su vam naneli zlo. Ali mi čitaoci želimo znati da li su ti ljudi otkriveni, šta je povod, zašto, kako…- Da znam što se dogodilo vjerojatno bih pisao esej ili znanstveni rad, pošto ne znam, napisao sam roman, ali kako kaže Borges ta nejasnoća je za književnost dobra, u njoj se krije bogastvo za pisca. Inače, roman „Okretište” se zasniva na definitivno najgorem danu u mom životu, a naravno, trebalo je proći dosta vremena dok mi se sve stvari nisu jasnije posložile, kako se u narodu kaže, nosio sam muku i čekao da sazrije, da bih krenuo u njegovu realizaciju koja je trajala godinama, ali ja tako i pišem, nikad nemam rokove, puštam da se sve polako sedimentira. Kroz taj roman probao sam i sebi pojasniti razne stvari, neko vrijeme pokušao ući u trag svemu tome, ali uvijek bih našao samo trag Đavola, pa sam htio sebi razjasniti i primjerice pojam osvete, jer dolazim iz kraja u kojem se nikad ne kaže da je u prvom, drugom, ovom ratu netko nekoga ubio, nego se točno zna po imenu i prezimenu tko je koga ubio i to se onda vjerno prenosi s koljena na koljeno. Tako da sam s ovim romanom koji, osim što se bavi traumom protagonista, dakle bavi i razlazom s junačkom tradicijom moje familije i moga kraja, pa moji mrtvi djedovi koji su mi dali koplje, a ja ga bacio u trnje, sigurno nisu romanom zadovoljni.Ovo je na neki način autofikcionalna proza, pišete o onome što se vama lično dogodilo. Ali opet, ipak je to književnost. Karl Uve Knausgor je potpuno rasturio te granice, sve je ogolio. Kako vi na to gledate, gde su za vas granice između ličnog života i ono što stavljate na papir?- Što taj strašan događaj koji je tog dana pogodio mene i moju obitelj kao grom iz vedra neba znači za književnost, jer možete preživjeti robiju od Dostojevskog pa o tome napisati loš roman, a možete pisati o piletu kako se peče u pećnici, pa o tome napisati sjajan roman, jer književnost nije opisivanje događaja, nego u prvom redu jezik, tako sam i prije ovoga romana sve vrijeme doživljavao literaturu. Ima u romanu i jedna rečenica Petera Handkea, iz njegova romana 'Nesreća bez želja', koja mi je bila bitna u pisanju „Okretišta”, a glasi: „Kasnije ću o svemu tome tačnije da pišem”.

Jako ste duhoviti u javnom nastupu, vaši intervjui na televiziji i na podkastima su spektakularni, čovek se non stop smeje dok vas sluša. Razmišljali ste nekad o stand-up komediji? Bili bi ste sjajni.- Volim se šaliti, nije ni dobro da pisac sebe previše ozbiljno shvaća. Iako, od ove jeseni sam u čitankama za osmi razred i lektiri za treći gimnazije pa se moram malo i uozbiljiti, haha.Uvek ste u udbaškom kaputu, koliko je imidž važan za pisca?- Ma najbitniji je tekst, on je svetinja, a hoću li ja imati kožni kaput, šešir, kapu, to je manje bitno. Osim toga, nemam ja para za imidž, ali snađem se. Eto, mnogi me pitaju odakle mi ovaj kačket na glavi, pa eto, da razjasnim, kupio sam u second hand shopu žensku suknju za jedan euro, nacrtao kapu, odnio je starom krojaču i on mi je skrojio, i kad sam primjerice u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dobio književnu nagradu za „Sjećanje šume”, ona žena čiji je bila suknja nije ni slutila da će jednog dana tu njezinu suknju na glavi nositi pisac kad bude primao ovu nagradu.Šta novo spremate, o čemu trenutno pišete?- Ništa ne spremam, čitam, to sam uvijek više volio nego pisati. Danas se jako puno piše, ljudi toliko pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati. U biti, jako je puno proizvođača teksta, a jako malo pisaca. Neki tip jurio je sa svojim rukopisom Umberta Eca i pitao ga dal to valja, on mu je rekao, gospodne nemojte pisati, telefonirajte. Hoću reći, nije sve za pisanje, treba malo i porazgovarati s bratom, sestrom, majkom, curom, dečkom, drugovima.Ne pišete kolumne, niste zaposleni u izdavačkoj kući ili na fakultetu, možete li da živite kao pisac?- Pa ako igraš u Bratstvu iz Gračaca, onda ne možeš živjeti, ali ako igraš u Partizanu ili barem u Borcu iz Banjaluke onda možeš. Meni dobro ide, preveden sam na desetak stranih jezika, tekstove mi igraju po uglednim kazalištima, a dobijem povremeno i neke nagrade, zadnja je bila ugledna talijanska Premio Itas, gdje je kapnulo i nešto novaca. Prije korone držao sam i književna predavanja na sveučilištima u Bernu, Beču, nadam se da ću opet. Evo baš sam pozvan da u martu nastupim u sklopu programa Novi Sad prestonica europske kulture 2022, pa i tu nešto kapne.Da li vas boli što ste u Lici persona non grata?- Prije me smetalo, sad više ne. A to traje zadnjih dvadesetak godina, ne samo zbog literature, nego i mojih stavova, pa kažu da sam komunista, anarhista, ali nema to veze ni s lijevim ni s desnim, stavovi radi kojih me prozivaju nisu ni lijevo ni desno, već bi valjda trebali biti civilizacijski dosezi. Nakon romana „Proslava“ imao sam puno problema, prijetnji, iako sam već i do tada puno gadnih stvari prošao, tako da već tri godine nisam bio u Brinju, ali ja ni prije toga nisam nikada imao nikakvu promociju u Lici, zapravo došao sam u dvadeset i nešto godina samo u jednu kafanu u Otočcu gdje me pozvala jedna hrabra žena, da pokažem da se ni ja nikoga ne bojim, nemam zbog čega, iako mi nije bilo svejedno, jer protiv sebe imam čak i bliske rođake, tako da su, sve u svemu, stvari dosta komplicirane. Uglavnom, na ruke se mogu nabrojati oni koji su tamo pročitali bilo koju moju knjigu, ali sve znaju, a kad sam jednog rođaka krajnje nezadovoljnog mojim književnim radom, na telefon pitao što ja to po njemu trebam pisati, on me opsovao i urliknuo u slušalicu: Piši o narodnim običajima!Vi ste iz ustaškog kraja, i pričali ste nedavno da čak JNA nije zvala mladiće iz vašeg kraja u vojsku. Stvarno je tako bilo? Meni to zvuči neverovatno.- Oba djeda su mi bili u ustašama, Jure Francetić komadant Crne Legije je iz mog kraja, svi su tamo bili ustaše, jedino je jedan bio partizan Stipe Karakaš, pa mu se otac objesio od sramote na sjeniku. Kažu neki tamo da sam ja duh toga partizana koji je poginuo 1943. JNA nas je zvala u redovnu vojsku, uglavnom u brdsku pješadiju, ali nas nije htjela u vojnoj akademiji, niti u miliciji.Imate taj projekat koji se pominje i u knjizi “Okretište”, skupljate fotke slova U po Zagrebu. Dokle ste stigli sa tim?- Pa prije ovog događaja radio sam godinama jedan projekt u kojem sam po zidovima, koži, raznim površinama skupljao slova U, fotografirao ih, kaneći jednog dana napraviti izložbu i knjigu u kojoj bi bila samo ta slova, nijedno nije smjelo biti isto. Nekad tražiš cijeli dan, a nađeš dva slova, nekad ih dnevno nađeš dvadesetak, a to mi je s vremenom počelo sličiti na ono kad želiš brati otrovne gljive. Ja sam već i prije komunicirao s konceptualom, izlagao sam na više izložbi s poznatim umjetnicima, Tomom Gotovcem i drugima, tako da je to bilo zamišljeno više kao neka konceptualna knjiga. No tijekom rada na romanu, učinilo mi se da bih zapravo tu ideju, svu tu slovnu masu koju sam skupio, a ima tu nevjerojatnih primjeraka, boja, fontova, trebao staviti u ovu knjigu, ali kao neku ideju, i to je bio kraj realizacije tog mog projekta, ali ta slova ovdje u „Okretištu” mogu služiti i kao možda neki rebus...Bili ste u Beogradu prošle godine na Krokodil festivalu. Kako vam deluje Beograd, šta je to što prvo primećujete?- Volim Beograd, paše mi ta njegova energija, kad sam se nakon šest, sedam godina vratio iz Pariza, trebao sam u Beograd, ali počeli su neki nemiri pa sam odustao. Volim i druge gradove, ja se svuda osjećam kao kod kuće, tako recimo i u Užicu, Sarajevu ili Prnjavoru.Imate veliku čitalačku publiku u Srbiji, doživljavaju vas kao domaćeg pisca. Zašto? Prepoznaju nešto svoje i isto? Kakav feedback dobijate iz Srbije generalno?- Pa normalno da sam domaći pisac, nisam iz Alžira. Osim toga, srpski pisci su za mene bili formativno bitni, Crnjanski, Kiš, Bulatović, pa filmovi Žike Pavlovića i Saše Petrovića, uz njih sam odrastao. A uvijek sam pokušavao, bez obzira na posljedice, a bilo ih je jako puno, da moje knjige prije svega govore i o pravdi i slobodi. Da budu na strani ljudskosti. Inače, dok pišem nikada ne razmišljam o čitateljima, ali ih, kako ističe i moj omiljeni redatelj Tarkovski, uvažavam. Najbolji kontakt s čitateljem ostvaruje se onda kada mu se obraćaš na svom jeziku u nadi da će razumjeti tvoju iskrenost. Drugi način ne postoji.Milena Marković je dobila NIN-ovu nagradu za poemu “Deca”. Da li ste čitali Milenu do sada?- Eh, ja i Milena stari jarani, zadnji put družili smo se u Leipzigu, imam puno njezinih knjiga, drama, drago mi je da je dobila NIN-a. Ona je velika spisateljica.Šta čitate u poslednje vreme? Šta preporučujete našim čitaocima?- Puno čitam, više volim čitati nego pisati. Meni je teško razumjeti one koji odbijaju čitati, koji dobrovoljno dopuštaju da im umovi kržljaju. Znam da je danas sve jako disperzivno, ono što su nekad bile biblije sad su ajfoni, prepadnem se nekad u tramvaju kad vidim neku mladu djevojku ili mladića kojom brzinom kucaju po tastaturi mobitela, zato baš mislim da je otpor toj sumanutoj iskrzanoj stvarnosti i na neki način spas za zdrav razum čitanje kvalitetne literature. Nije bezveze Dante u „Božanskoj komediji“ rekao kako se vizija Boga ostvaruje kao knjiga. Evo baš čitam ponovno Dostojevskog od kojeg se uvijek može puno toga naučiti, pa ga i drugim čitateljima preporučujem, osim toga rekao je Nabokov da se računaju samo dvaput ili triput pročitane knjige, može i sjajnog Nabokova, premda vrijeđa Dostojevskog da je pisac ruskih trilera. Dostojevski je prorok koji je išao u iskustvu do krajnjih granica, koji je najbliže dotakao zlo kao ljudsku suštinu, pisac, kako kaže za njega Cioran, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.Bonus video: Vladimir Arsenijević o festivalu Krokodil

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=vladimirarsenijevicpisacds-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2280936"]