U ovoj prvojanuarskoj zimskoj idili bez snijega, shvatimo da su klimatske promjene posledice neumjerenih ambicija armije ljudi željnih materijalnog bogatsva i luksuza, nametnutih kič simbola uspjeha potrošačkog društva. Zato, prijatelji, braćo, zemljaci i vanzemljaci, ljudi, želim vam u novoj 2023. da svakog dana, bar 45 minuta odvojite za "Far niente", poručuje Rambo Amadeus.
Antonije Pušić objavio je na svom Fejsbuk profilu „Novogodišnju poslanicu“ koju vam prenosimo u celosti:
Svim ljudima koji slave čestitam novu 2023. godinu drevnom talijanskom izrekom: Far niente! Zato i volim prvi Jaunar. Njegova sporost je ljekovita. Sporiji je od bilo koje nedelje ili bilo kog praznika. Spor je baš kao oni dani potpunog „lock down“- a , čije smo čari imali prilike da doživimo nekoliko puta tokom pandemije korone.
Samo što 1. januara ujutro nema nikog da nas sa TV-a dodatno plaši, širi paniku.
Nakon bezglavog ubrzanja koje u Decembru kulminira suludim saobraćajnim gužvama, metežom po prodavnicama, isforsiranim zabavama na svakom ćošku, opsesivno kompulzivnom kupovinom bespotrebnih stvari, i finalno dirigovanom histerijom uz odbrojavanje i vatromet, čiji je osnovni cilj da odagna surovu činjenicu da je naš životni taksimetar otkucao još jednu nulu u jednosmjernoj vožnji bez povratka, osvanulo je ovo mirno jutro.
Svi spavaju, kuliraju, piju kafu, samo se muzičari Bečke Filharmonije štimuju, a skakači zagrijavaju za skok u Garmišpartenkirhenu. Sarma se podgrijava, ruska salata hladi. Idila. Prazno, tiho, sporo, baš kao u ranom djetinjstvu, kada smo kao djeca mogli da se fokusiramo na neki detalj, pojavu, i da u tim trenucima zapravo imamo utisak da će vrijeme koje imamo na raspolaganju trajati čitavu vječnost.
Prvog Januara čovjek može da iskoristi, ako se noć prije nije napio kao krme od nametnute opštenarodne euforije, da u miru neometano rezimira godinu koja je prošla, izvuče neke pouke, pa i da smišlja neke želje i planove za godinu koja upravo počinje. Jer vrijeme ide, ono ne pita nikog jel mu prebrzo, prenaglo, dal smo se ispavali, iskulirali, dal smo na miru promislili malo o sebi, o ljudima oko sebe, dal smo od silne jurnjave i obavljanja zadataka koji su nam nametnuti sebi dali priliku da se malo zaustavimo?
Zašto se vrijeme ubrzava? Ima li to veze za širenjem svemira? Da li je u pitanju neki uvrnuti kvantni fenomen ili astronomski razlog, možda se rotacija planete ubrzala, pa nam zato zima kasni? Zapravo ne, vrijeme je za nas obične smrtnike ipak konstanta, ali nas tržišna civilizacija bazirana na jurnjavi za profitom i insistiranjem na potrošačkom mentalitetu, tjera da sve brže trošimo novac koji smo mukom zaradili, da bi onda u toj spirali sve više i više morali da radimo i opet trošimo pa opet radimo. I opet trošimo.
Ni ulicom više ne može da se prođe, a da nam se nešto ne sugeriše, predlaže, reklamira sa neoneskih reklama i bilborda, forsirajući nas da ubrzamo našu odluku. Kad ste vidjeli na bilbordu nacrtanog puža da vam nešto preporučuje? Pa nije niko blesav da vas tom simbolikom uspori, da razmislite na miru. A ja sam nagovorio drugara da mu baš puž bude logo firme. Fer je ljude malo usporiti, dati im šansu da razmisle, prije nego što nešto kupe.
U tom suludo ubrzanom, bezglavom „zombie“ ringišpilu u kom se neprestano vrtimo, nemamo više vremena ali ni iskrene želje za dragocjenim trenucima dokolice u kojima ne radimo apsolutno ništa. Niti da zijevamo u telefon, niti da gledamo TV, niti da pričamo s nekim. Ništa. Far niente!
Naviknuti na permanente senzacije, prazan prostor neispunjen senzacijama počinje da nas plaši. Ako smo Frajeri, pa uspijemo na trenutak da savladamo nelagodu i uđemo u fazu potpune pasivnosti, tek tada se vrijeme uspori, vrati na „fabrička podešavanja“, čovjek lako može da osjeti kako se usporilo, zaustavilo, može vrijeme da dotakne, omiriše, odjednom ima vremena i mira da čuje sopstveno disanje, da čuje sopstvene misli, da osjeti samog sebe, baš kao u najranijem djetinjstvu, dok nam se stidljivo formiralo naše Ja. Ta praznina je neohpodna za oporavak naše raubovane, manipulisane, otrovane, umorne, zbunjene svijesti.
Baš kao što jetri treba odmor od alkohola i masne hrane, i našu svijest treba odmoriti od salvi informacija i utisaka, kojima nas savremeni život baražnom vatrom tuče sa svih strana.
Naravno ovdje ne govorim o ljudima koji su gladni, koji jedva sklapaju kraj s krajem, njihovi prioriteti su drukčiji, nemoguće je da gladan sjediš i kuliraš ne radeći ništa. Nadam se da ove redove ne čita niko ko je gladan, u ovim redovima nažalost neće pronaći recept za svoj problem.
Ali mi ostali, dok kao ranjene zvijeri jurimo da postignemo barem dio onog što se nudi i nameće, što se preko masovnih medija diriguje kao standard, da stignemo i vamo i tamo, kupimo i ovo i ono, zaboravljamo šta to nas ljude zapravo krijepi, odmara, ispunjava. Možda baš to, da umjesto da kupimo neku glupost, kupimo obrok nekom ko je gladan? Treba biti svjestan i da nas komercijane reklame duboko uznemiruju prikazujući sretne, prelijepe, romantične i bezbrižne porodice, uz blistavi osmjeh i beskrajnu sreću. One nas opominju, kako smo mi sami ružni i mrzovoljni, i da je jedini način da vratimo osmijeh na lice, da se približimo serviranom idealu srećne porodice, da kupimo baš taj proizvod koji nam reklamiraju. Koliko je komercijalizacija naše svijesti uzela maha vidimo po tome što nam uprkos činjenici da snijega i mraza nigdje nema, opet poturaju Deda Mraza da nam opet nešto proda. Nevjerovatan je ovaj korporativni Deda Mraz! Piči sankama, gladi se po bradi. Jebe mu se što snijega nema, kulira u debeloj bundi na plus 15.
Treba biti svjestan da od ovih nelogičnosti i nabijene neuroze zapravo jedemo i pijemo tri puta više nego što nam je dovoljno. Treba takođe biti svjestan da nas današnji vlastodršci namjenski truju mržnjom prema svemu i svakom ko nije po njihovom rafiniranom neukusu, pa je za bilo kakav ljekoviti podvig tipa „far niente“ neophodno izbjegavati izlaganje medijskim izlivima njihove sasvim neobične ljubavi prema svijetu i ljudskom rodu. Treba se odučiti od toga da kao razmažena derišta tražimo ko će nama pružiti pažnju i utjehu, kome ćemo mi vjerovati, na koga se mi možemo osloniti, ili na poslijetku nadati se kada će se pojaviti na vlasti neko ko će sve naše probleme da sredi. Tako neće nikad. Moramo prvo sami da uredimo sebe, poradimo na našim osjećanjima, odnosima sa bližnjima. Onda ćemo znati i da biramo.
Tu treba biti pošten, pa početi od sebe. Kakav sam ja? Može li se vjerovati mojoj riječi, mom obećanju, mom sudu? Da li sam u stanju da pružim bližnjem pažnju, podršku? Smije li moj bližnji da se osloni na mene? Na sva ova pitanja se može dobiti odgovor samo ako sebi damo malo vremena da ne radimo ama baš ništa. Bar 45 minuta dnevno. Ne može se ništa uraditi sa smislom, a da prethodno nismo ipak malo mislili i smislili. A da bi malo mislio i smislio, treba ti potpuni mir. Dokolica. Far niente. Na poslijetku to je i veoma ekološki. Dok ne radimo ništa, sasvim izvesno ne zagađujemo ovu našu, još uvijek prekrasnu i još uvijek gostoljubivu planetu. Nju zagađuje hiperaktivnost uznemirenog homosapiensa.
U ovoj prvojanuarskoj zimskoj idili bez snijega, shvatimo da su klimatske promjene posledice neumjerenih ambicija armije ljudi željnih materijalnog bogatsva i luksuza, nametnutih kič simbola uspjeha potrošačkog društva. Zato, prijatelji, braćo, zemljaci i vanzemljaci, ljudi, želim vam u novoj 2023. da svakog dana, bar 45 minuta odvojite za „Far niente“! Ne treba u tim trenucima da se trudite ni da mislite. Dišite, osjećajte. Budite! Vaš centralni nervni sistem zaslužuje da bar jedan školski čas dnevno ne radi ništa! A onda, niotkuda, pojaviće se i malo humora, toliko nedostajućeg u današnjem svijetu, u kom svak svakom nešto želi da proda. Drevnom narodnom pjesmom na kraju ovih redova podsjećam koliko nam humor, kao najljepša posljedica čiste dokolice danas nedostaje. Samo ne radeći ništa, kao čobanin čije ovce miruju, taj duh ponovo može da izadje iz lampe u kojoj smo ga zbog nametnutih ambicija sami zatočili – napisao je Amadeus uz pesmu „Baba Todorina“.
Bonus video: 24 Minuta Gost Rambo Amadeus
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar