Ivan Mrđen Foto: agencija Intelier

Beograđanin Miloš Miki Nikolić pohvalio je juče na "ikseru" Trinaestu beogradsku gimnaziju zbog "Pravila oblačenja", koja će važiti u novoj školskoj godini. Plakat na kome se vidi da se u zgradu u Lješkoj ne može dolaziti u majicama na bretele, kratkim majicama iznad pupka, kratkim suknjicama i helankama, odnosno trenerkama, bermudama i duksevima sa kapuljačama, izazvao je čitav spektar uglavnom očekivanih reakcija na ovoj društvenoj mreži.

Većina komentara bi se mogla sažeti u ocenu da se „opet insistira na retardiranim formama, a ne na suštini propalog obrazovnog sistema“. „Uvođenje strogog dres koda je kao da šumski požar gasiš kantom za zalivanje cveća. Promašaj. Forma pre suštine“, napisao je lik koji „iksuje“ pod firmom AlokinCilim.

Bilo je i onih koji su podsetili da u mnogim školama već duže vreme važe slična pravila, pa je tako Ljubica Popović istakla novosadsku gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj“. Na tome je zasnovan i Mikijev umereni optimizam, ako sam dobro razumeo ove njegove reči:

„Možda i uspe. Ako bi se pridružila većina škola mislim da bi moglo na duži leriod da donese neki boljitak. Naravno da će biti otpora, jer panjeva ima kod nas u neograničenim količinama. ‘Pink’ je otrovao celo društvo!“

Koliko je društvo zatrovano, najbolje se vidi iz komentara koji skreću pažnju na oblačenje nekih prosvetnih radnika. Tako je Ljiljana Perović napisala kako je još pre desetak godina „učiteljica čekala roditelje u boravku u ljubičastim mrežastim čarapama i teksas miniću“.

I tako redom, jedni pitaju šta fali helankama, drugi se bave udobnošću trenerki, treći ne vide problem ako duks ima kapuljaču, četvrti bi, poput izvesne Ksenije, problem „rešili“ tako što bi đacima rekli „da se za školu oblače kao za crkvu, jer danas omladina baštini te SPC vrednosti, pa će pre prihvatiti sugestiju“…

Filip i Petar Petrović Foto:Privatna arhiva
Filip i Petar Petrović Foto:Privatna arhiva

„Glupost najveća, pa zabranama se ništa ne postiže, nije problem kod nas kako se oblače deca u školi već sistem školstva, tako da je ovo glupost, a posle ovoga sledi još zabrana i tako malo po malo i evo ga Afganistan i kod nas“, komentar je jednog „Jugoslovena, levičara i antifašiste“ iz Zemuna.

* * *

Povod za nastavak ovog teksta bila je objava koju je potpisao „ispravljač krivih Drina (istorijskih mitova)“ i „večiti opozicionar bez dlake na jeziku“ Alokin Skywalker: „Iskreno, nek’ jede govna XIII gimnazija. Opet se bave formom, a ne suštinom, i podsećaju me na moje staljinističke profane, kojima je bilo bitnije da nemam minđušu u sopstvenom uhu, koja nikog ne ugrožava, nego da me ičemu nauče. Vaspitajte decu, umesto da ih stilizujete!“

Ne znam u koje vreme je (pretpostavljam) Nikola išao u srednju školu, ali moram da napišem nešto u odbranu mojih „staljinističkih profana“. U Građevinsku tehničku školu sam krenuo školske 1964/65 godine, odeljenje G13. To je značilo građevinski smer, prva godina, treće odeljenje. U zgradi u Hajduk Stankovoj ulici na Zvezdari tada je postojao i arhitektonski smer, pa su ta odeljenja imala oznake kao A22 (arhitektonski smer, druga godina, drugo odeljenje).

Razlika je bila i u boji obaveznih školskih uniformi, mi „građevinci“ nosili smo plave, a arhitektonci crne žaketiće i kecelje, manje više sve istog kroja… Čitavo „modiranje“ bilo je u beloj kragni kod učenica, u jednu takvu, čipkanu, sam se zaljubio već prve godine…

Tada nisam puno obraćao pažnju na činjenicu da su na velikim odmorima školskim dvorištem uglavnom šetali plavo-crni parovi, čega ću postati svestan tek iduće školske 1965/66 godine, kad se arhitektonski smer trajno odvojio u posebnu Arhitektonsku tehničku školu i preselio u zgradu osnovne škole „Vojislav Ilić“, pored igrališta „Obilića“. (Gde je i danas, ali to nije uticalo da se posle punih 58 godina obližnja autobuska i trolejbuska stanica zove i najavljuje kao „Škola Vojislav Ilić“.)

„Tajna“ je bila u tome što su „ge“ smer pohađali uglavnom momci, dok je u „a“ odeljenjima bilo mnogo više devojaka, zbog čega smo moji drugari i ja jedno vreme tugovali, a onda veći deo odmora u naredne tri godine pikali fudbal sa “cvetkovcima“. Tek da ne mislimo na tu gomilu plavih žaketa…

A sad nešto o obrazovanju i koliko je to bilo važno sjajnim profesorima ove škole. Iz pomenutog odeljenja G13 u narednu školsku godinu prešlo je samo nas sedmoro, pa su nas raspodelili u odeljenja sa nešto boljim rezultatima, tako da sam drugi razred pohađao kao učenik G22.

Ponavljanje razreda bilo je kao „dobar dan“, tako da su mnogi moji drugari i poneka drugarica išli u ovu školu punih šest godina, ponavljajući usput dva puta, već kako kome nije „legao“ neki razred.

PROČITAJTE JOŠ:

Kad je u junu 2009. iznenada preminuo moj najbolji drug iz GTŠ Dragan „Dadica“ Jovanović, govorio sam na Lešću skoro punih petnaest minuta, pa sam, između ostalog, pomenuo i jedan nesvakidašnji fenomen:

„Ko može da objasni kako i zašto smo mi koji smo samo po četiri godine proveli u Građevinskoj tehničkoj školi kasnije postajali novinari, piloti, trgovci papirom, cvećari, službenici, vojna lica… dok ste se vi, koji ste se i po šest godina mučili, uglavnom sa onim ‘nestručnim’ predmetima, svi odreda bavili građevinarstvom čitavog života. Ja i danas umem da tačno nacrtam spajanje zidova od 38 i 51 centimetar, ali ja ni jedan jedini zid nisam napravio. Zato danas, na ovom mestu, skidam kapu i Tebi, dragi moj Dado, i svima vama, koji ste nešto dužim školovanjem samo utvrdili nauk za čitav život.

Ti, pokojni Mića Stojanović „Grof“, Velja Vejinović, Milenko Zajelac „Zajko“, Augustin Tolić Tolke, Miša Janjić, Zoran Putniković „Glavonja“, Sale Katić, Ljilja Dronjak, Kaća Tikvicki… sada je poslednja prilika da vam svi mi odamo priznanje za ono što ste predstavljali u ovdašnjem građevinarstvu. Svet pamti velike projektante i neke estradne inženjere, ali ljudi znaju ko sve to ume da uradi i u nemogućim uslovima i sa minimumom sredstava… Sad zaista ne znam zbog čega ste vi, rođeni građevinci, morali da učite i istoriju, hemiju, predvojničku, nemački, da pišete sastave iz srpskohrvatskog jezika, kako se tada to zvalo…“

U toj i takvoj školi, nije bilo čudno da u četvrtom razredu u klupama sede i već uveliko dvadesetogodišnji momci i devojke. Ali, ni njima nije padalo na pamet da se pojave bez obavezne uniforme.

* * *

Naši zlatni dečaci, mlada gospoda Petar i Filip Petrović juče su imali prvi dan nove školske godine u „The Winchester school“ u Dubaiju. Njhova ponosna mama Marina je na našoj porodičnoj Whats-App grupi objavila retrospektivu njihovih prvih školskih dana, tek da vidimo kako su rasla deca i smanjivale se kravate. One su, u stvari, ostajale iste, ali su bile sve manje upadljive u odnosu na kompletan stajling školskih uniformi.

Za koje tokom svih ovih godina niko nikad nije uputio ni jednu jedinu upitnu rečenicu.

*********************************

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar