Piše Željko Ivanović: Tata, zašto ti je toliki nos

Ako ste odmah pomisli da je Jakov tvitnuo nešto meni na temu kolumne koja to nije, a satira još manje, pogriješili ste. Radi se naime o predsjedniku susjedne Srbije, vaskolikom Aleksandru Vučiću, i ono što prvo pada u oči je sarkastični naziv emisije. Možete zamisliti, čovjeka koji skoro deceniju i po, tri puta na dan, subotom i nedjeljom takođe, kreira odnosno izmišlja najnevjerovatnije razloge da se pojavi uživo i kaže, nešto vanredno, uvijek veoma važno, najnovije, večeras u 10, i tako blizu 15 hiljada puta, da bi nakon svega, nastupio u emisiji pod naslovom: Neispričano. Liči na crni humor, najbolji vic, ili na podvalu Vučičevih propagandista i kurira sa istoimene televizije. Ni kod rođene djece, posebno najmlađeg Vukana, to ne bi moglo da prođe, pa bi dječak prvi rekao: Evo ga opet ovaj! Jer kako pravo zbori naš predsjednik, nejaki Jakov - niko kao djeca ne zna da najsloženije stvari opiše na najjednostavniji način, piše Željko Ivanović za Vijesti.

U otvorenom razgovoru, ako je vjerovati Kuriru, predsjednik priča na najljepši mogući način, nećete vjerovati, o samom sebi, i to preko dva sata. Od dečaka sa tribine, talentovanog ali milosrdnog fudbalskog huligana, preko čoveka koji je želeo da bude advokat, da bi mu Vojislav Šešelj srušio snove i ugurao ga u politku. Koja ga je zavela i na kraju dovela do prestola. Srbija je bila na koljenima, morao je da je dodatno obori, potpuno legne dakle, a onda, mudrom i pametnom politikom, uzdigne u neviđene visine, pred vrata klastera tri. I sad studenti blokaderi žive njegove snove jer svojih nemaju - voze se auto-putevima koje sam ja izgradio i lete sa aerodroma koje sam ja podigao. Eto u najkraćem. Kako mali Đokica vidi Srbiju pod Vučićem, odnosno kako AV vidi samog sebe.

Naš predsjednik, nejaki Jakov bi kazao: gore od svake nemoći je nedostatak dostojanstva. Baš tako je u tih dva sata i kusur djelovao šef susjedne države. Remetilački faktor regiona i glavni nosilac malignog ruskog uticaja - sve u dahu bi rekao Milatović, da je mali, kao njegov David, jer djeca često najsloženije stvari kažu na najjednostavniji način.

Ali Vučić uzvraća da ne mari za naklapanja svojih kritičara jer će njegovi snovi “uvek pobeđivati nemanje njihovih snova”. Iako ih oni, studenti blokaderi, nemaju. Jakov dobro primjećuje u najnovijem tvitu, kako snovi ne mogu da pobjeđuju jedni druge, nisu snovi Zvezda i Partizan, ili još važnije, kako snovi onog koji sanja mogu da pobijede snove onog koji ne sanja, koji nema snova. “Mama, kako može da se nadigra i pobedi nešto što ne postoji”, pitao je devetodišnji Vukan majku Tamaru, slušajući otvoreni razgovor tate i kurirke sa istoimene televizije! I potvrđujući na taj način da djeca često najsloženije stvari kažu na najjednostavniji način.

A tek predsjednik Srbije. Evo na primjer: “Kada padate više puta, morate da naučite svaki put da ustanete”, uskliknuo je u momentu kada je želio da ispadne najpametniji. Zvučalo je više samokritički. Naime, pred posljednje izbore koji slijede za par dana ispada kao da je Vučiću proradila savjest, pa je odlučio da najodgovornije za tragediju pad nadstrešnice - pomiluje. Bar tako spekuliše nezavisna štampa jer iako je prošlo mjesec dana od tajanstvene odluke, bivši predsjednik još javnosti Srbije ne saopštava listu imena ljudi koje je pomilovao. I samo može da se nagađa da li su na njoj i Vesić i Selaković, i Mali i Šarić. U pravu je nejaki Jakov: odrasli za razliku od djece, čak i najjednostavnije stvari često zakomplikuju i obesmisle. Posebno političari. I posebno kada, u nedostatku dostojanstva, žele da nešto sakriju, slažu ili istrguju.

Na najprovokativnije pitanje kurira od voditeljke na istoimenoj televiziji, a zašto ti je toliki nos, odnosno da li je čovek koji se bori za svoju zemlju kao On, spreman da zbog toga žrtvuje i deo sopstvenog života, AV odgovara u Pinokio stilu: “Ako imate principe i ideje, onda za te principe i ideje morate da platite cenu. Onda to i nisu baš neki principi i neke ideje ako niste spremni da platite cenu. A ta cena neretko je visoka.” Ili kako bi mali Jakov to najjednostavnije rekao: mladi radikal AV je imao princip i ideju koja je išla do linije Karlovac - Karlobag - Virovitica. Ali ništa nije ispalo od toga. I plaćena je visoka, odnosno najviša cijena. Od strane građana Srbije istina, a ne od njega samog, nositelja i promotora ideje. Štaviše, on je napredovao toliko da je jednog dana postao i potpredsjednik vlade, pa premijer, pa predsjednik, pa opet predsjednik i sada bi opet da bude premijer. Dok je Vučiću i njegovima išlo samo tako, objašnjava nam Jakov nasloženije stvari na najjednostavniji način, narodu srpskom je bivalo sve gore. Plaćena je visoka i najveća cijena, što je najgore, plaćaće je i buduće generacije. Čitav 21. vijek najmanje, a skeptični Jakov se boji da će cenu Vučićevih principa i ideja, građani Srbije plaćati i u dobrom dijelu narednog stoljeća.

Eto šta vam je satira, koja to nije. Razmišlja sam za sebe nejaki Jakov dok gleda kurira od voditeljke na istoimenoj televiziji koja emotivno nestabilnu ličnost, kandidata za premijera, gura u najveće iskušenje, da u otvorenom razgovoru, nakon suza nad sopstvenom žrtvom, žrtvom rođene djece, sada ispriča i sve neispričano o stradanju svoje majke:

“O ovim starijim (Vučićima roditeljima, prim. aut.) da ne govorim… Oni su bili toliko puta povređivani. To kroz šta mi je majka prošla samo u poslednjih godinu-dve dana, da ne pričam sve vreme...” Zaista je u pravu Milatović kad zaključuje da je od svake nemoći, gori nedostatak dostojanstva. Gospodar zemlje u kojoj živi Dijana Hrka, čiji je sin od 27 godina poginuo u padu nadstrešnice, ili svi roditelji ubijene djece u u Ribnikaru, da ne pominjem desetine hiljada majki čija su djeca stradala u ratovima za princip i ideju A. Vučića: Karlovac, Karlobag, Virovitica - sada nariče nad stradanjem svoje majke. Čak i da mu kao olakšavajuću okolnost ukalkulišete emotivnu nestabilnost, ispada neukusno i nehumano, bez dostojanstva i Jakova, kada pred toliko majki koje je unesrećila njegova politika, ideje i principi, AV sada roni suze nad navodnom golgotom i stradanjem svoje majke.

Da ne bi ispalo baš toliko sarkastično i dozlaboga dosadno, već viđeno i odslušano, desio se presedan kada je čovjek koji nam je davno ispičao sve što ima, a onda to ponovio 15 hiljada puta, najednom odlučio da ispriča zaista nešto neispričano. I time na najjednostavniji način objasnio nasloženije stvari. Poslušajte: “Ja sam bio balavac kada sam prvi put otišao na stadion i pobegao iz škole. Imao sam 12 godina. Bila je 1982. godina, a tada sam već krenuo na utakmice Zvezda - Cibona i Zvezda - Barselona. Na onoj Zvezda - Cibona smo vikali: ‘Mrzim Cibonu!’, a to u to vreme nije bilo dozvoljeno.”

Prosto i jednostavno. Kako te 1982, tako i danas. Vučić se ne mijenja, i dalje skandira mrzim Cibonu, problem je samo što se promijenila značajna većina građana Srbije. Par stotina hiljada. Milion. Možda i više. Koji za njim ponavljaju uzvike - mrzim Cibonu. Odnosno, mrzim Hrvate. Pardon, ustaše. Govor mržnje je preko brojnih kurira predsjednika AV, a ne samo istoimene televizije, ušao u kuće i glave građana Srbije, čime je sproveden najmasovniji, najintenzivniji i najdugotrajniji brain washing jednog društva u istoriji Evrope, od Drugog svjetskog rata do danas. Jakov bi jednostavno zaključio od Hitlera do Vučića, ali ja ne želim da se spuštam na njegov nivo i da u nedostatku dostojanstva mašem nekom nepostojećom satirom.

Samo da nakon toliko ponovljenih gafova i blamaža, mali Vukan, jednog dana, već naredni ponedjeljak recimo, poslije izgubljenih izbora, voljenom tati ne ponovi nesuđeno pitanje kurira voditeljke, sa istoimene televizije: a zašto ti je toliki nos. Našta bi se samoljubivi Vučić, nalik istovrsnom Jakovu, lupio po čelu i pomislio kako djeca često najjedostavnije kažu najvažnije stvari. Čak i kada je u pitanju rođeni otac.