Piše Željko Ivanović: Krah Spajića, jačanje Vučića

Slično se desilo sa PES-om i Spajićem. Olako obećana brzina ih je dovela do brodoloma u Budvi, a moglo bi značiti i na nivou Crne Gore. Jer u politici je, kao i u drugom poslu, najvažniji trend. Djeluje kao da su i Spajić i njegova stranka u slobodnom padu, gdje ni kočnice ne pomažu. I gdje je eventualni oporavak i prelazak iz minus u plus fazu, vrlo rijedak, gotovo nemoguć, piše Željko Ivanović u kolumni za Vijesti.

Ako je Miloš Bešić nastupao u izbornoj noći kao funkcioner PES-a, onda i nije tako loše branio neodbranjivo, i poraz pretvarao u neriješeno, kao Vučić svoj učinak u UN-u. Ako je izlagao kao analitičar, kako se predstavio, onda loše po njega i po struku. Dakle, zna i profesor Bešić, ali nije fer da izda prijatelja i saopšti istinu - nije PES srušila Srebrenica već Milojko.

Mnogo, mnogo prije izbora u Budvi, Mickey je krenuo putem koji bi sada već pokojni Buca Pavlović, definisao na isti način - olako obećana brzina.

Evo redom.

Koliko je Spajić bio mudar kada je odlučio da na čelo PES-a zaglavari jednog dijagnostičara i drugog hirurga, toliko je kasnije ispao nepametan sa zaključkom da je partiji ipak dovoljan samo hirurg, i da on može da reže i bez dijagnoze, čak i bez anestezije.

Epilog: krah Spajićeve predsjedničke kandidature, za šta on do danas okrivljuje Vučićev režim, DPS i DF u RIK-u, a ne vidi jedinog krivca - samog sebe.

Ali i poslije tog posrnuća, postojala je šansa da PES preživi - trebalo je samo da se nakon trijumfa Milatovića početnika nad prekaljenim autokratom Đukanovićem na predsjedničkim izborima Spajić i saborci dozovu pameti i hirurga lake ruke na čelu stranke zamijene štreberom i dijagnostičarem.

Tek rođeni PES je, međutim, pokazao da više liči na političkog dinosaurusa (DPS) koji umjesto diskusije i razmjene argumenata funkcioniše po modelu - šef zna najbolje! I nemaju šta ostali u stranci da se sjekiraju. I razmišljaju.

I eto odmah novog belaja. Olako obećana brzina Spajkija i Kotrela, političara i kockara, odvela je PES u pogrešnu kampanju za parlamentarne izbore. Iako je vrapcima na grani bilo jasno da je formiranje građanskog bloka (PES, Demokrate, Ura) pobjednička kombinacija, Mickey se odlučio za samostalan nastup. Plijen se ne dijeli lako, a gembler Kotrel mu je izračunao minimum 44 odsto glasova 11. juna, što je značilo da nema razloga zvati za trpezu Aleksu i Dritana.

I eto opet belaja. Umjesto priželjkivanog scenarija u kome će dva politička metuzalema, DPS i DF, biti poslata u opoziciju, Spajić i PES dolaze u postizbornu situaciju u kojoj upravo Andrija ili Milo drže ključ u rukama i diktiraju uslove za novu vlast.

Uspio je tada Mickey da u fotofinišu sastavi većinu sa Mandićem, vjerujući da ga drži pod kontrolom, kao što je Milo osam godina i duže isto tvrdio za Vučića. Ispostavilo se da je sklapanjem braka sa Andrijom, Mickey u stvari završio u zagrljaju sa Aleksandrom od Srbije, a ne sa njegovim marionetama u Crnoj Gori. Može se pokazati da je taj zagrljaj za Mickeya bio smrtonosan. I da ga je AV pojeo za doručak. Nisu mu kao za Mila trebale godine i godine.

Svako ozbiljan je vidio da Spajić ide stranputicom, osim njega samog. I stratega okolo. Ispostavilo se da politika ipak nije ni turistička agencija, ni kancelarijski materijal, a ni berza ili kazino. Uprkos svemu, Spajić je i dalje gazio, ne odustajući od koncepta - olako obećane brzine. Čak je toliko izgubio kontakt s realnošću da je krenuo da disciplinuje Vijesti, ignoriše NVO, da bi onda počeo da izigrava i zapadne partnere. Spajki je na dobrom putu da, kao i prethodnik Abazović, prospe povjerenje Brisela i Vašingtona. Đukanoviću su za isti učinak ipak trebale decenije. Milo se pogubio i zalutao na kraju karijere a oni, Mickey i Dritko, na početku.

Zato premijeru i PES-u u Budvi nije pomogla ni zloupotreba resursa, na šta je NVO sektor ćutao, ni funkcionerska kampanja, na šta je ASK žmurio, ni vraćanje Luke građanima dva dana prije šutnje, kao što Dritanu, po istom modelu, nije pomoglo oživljavanje Do Kvona uoči parlamentarnih izbora. Spajić je pao na tjeme i teško je zamisliti da se može podići i stati čvrsto na noge. Bilo je tužno gledati nosioca liste Zenovića, koji bez prisustva ijednog ministra ili člana predsjedništva PES-a, u izbornoj noći drži oproštajni govor. Eto kako politika za mjesec potroši ono što je čovjek stvarao godinama.

Sve što se vidjelo u Budvi samo će da se potvrdi u Andrijevici. A onda nas čeka septembar. Većina u Podgorici je neodrživa, tako da eto nam vrlo brzo izbora u glavnom gradu. Opozicija već traži i vanredne parlamentarne izbore, dok Milan Knežević čeka sa čitavom listom želja srpskog sveta. Djeluje kao nemoguća misija Spajkijevo političko preživljavanje u tim uslovima bez novih, vanrednih izbora. Ono što je najtragičnije - u veliki rasplet na političkoj sceni desnica predvođena Vučićem ulazi osokoljena i sa mnogo bolje startne pozicije od raskomadanog i pogubljenog građanskog bloka. Kao jedina nada i za Spajića, ali i za Bečića, Abazovića, lidere manje brojnih naroda, djeluje okupljanje pod kišobranom šefa države, koji, makar trenutno, jedini od njih ima političku težinu da se suprotstavi vođi srpskog sveta. Šanse da se desi takav preokret iste su kao i Đokovićeve da osvoji Rolan Garos.

Budućnost Crne Gore je tako zaglavljena između sujete i frustracije dva lidera, Spajića i Đukanovića, i njihove dvije stranke koje funkcionišu kao uslužni servisi Mila i Milojka. Olako obećana brzina o boljitku bez programa, izbornoj pobjedi bez kampanje, operaciji bez dijagnoze i strategije, gura Crnu Goru u Vučićeve ralje. Ako lideri takozvanih građanskih stranaka nastave da drže glavu u pijesku i za sve poraze i posrnuća optužuju onog drugog, a ne vide sopstveni učinak - loše se piše društvu i građanima. Žalosno, a sve je moglo ispasti sasvim drugačije da nije bilo - olako obećane brzine.