Od pisaca, slikara, reditelja, dobili smo patriotske rabotnike koji su za debele honorare počeli da propovijedaju himnu i naciju kao vrhovne autoritete i vrijednosti ovog društva... Emancipatorski okvir independističke ideje zamijenjen je palanačkim primitivizmom.
PROČITAJTE JOŠ:
Tekst preuzet sa portala Vijesti.me.
Vjerovatno je ovaj mim i fotomontažu koja ilustruje „podršku“ talibana crnogorskim komitama kreirao neki duhoviti velikosrbin, četnik, ljotićevac možda, pobornik srpskog sveta svakako, član SNS-a ili DF-a, glasač Vučića i Mandića, nosilac majice target tokom bombardovanja zločinačke Nato alijanse, neko odrastao uz direktan prenos rata na Emilovom RTCG ili Vučelinom RTS-u, a ako je autor mima žena – onda je sigurno iz reda članica prvog poslijeratnog udruženja Kola srpskih sestara u Baru, čiji je komandant, po sopstvenom priznanju, bila Marina Jočić…
Pa šta?!
Da li je važnije ko je i sa kakvom namjerom kreirao pomenuti mim ili je suština ko su inspiratori djela, odnosno kreatori stvarnosti na koju se ova poruka i fotomontaža odnose?!
Pročitajte novu kolumnu Željka Ivanovića ?#vijesti #kolumne https://t.co/yTb8IYQb20
— Vijesti (@Vijestime) August 24, 2021
Da je Veselin Veljović deceniju i po profesionalno vodio policiju umjesto što se udvarao mafiji, odnosno da je, parafrazirajući EK, povlačio jasnu granicu između političara i mafijaša, sarađujući samo sa prvima a ne samo sa drugima, da je dakle VV istraživao i hapsio organizatore i egzekutore ubistava i prebijanja novinara umjesto što im je bio jatak i posluga, da je branio budžet od švercera cigareta umjesto što je navodno baš on bio jedan od njih – da li bi danas Cetinje podsjećalo na Kabul a naše komite tipa Filipović, Živković, Zeković, Nikolaidis, na nekog Mulu Baradara, Muhameda Jakupa ili Abdula Hakima…
Ili da se talibanka Tamara umjesto propagandom bavila novinarstvom, da je umjesto tragične Moldavke SČ, žrtve trafikinga, nekada davno jurišala na okrutne organizatore lanaca bijelog roblja i prostitucije umjesto što im je pružala podršku, ili da nije ćutala desetak godina o bratstvu Vučića i Mila iskovanom u Beogradu na vodi, da nije bila prva urednica Pinka u Crnoj Gori nad kojim se sada zgražava i leleče – ne bi se Nikčevićka pakovala u nedjelju za odlazak na Cetinje već bi uživala na nekoj bokokotorskoj plaži. Jer da nije bilo onoga što jeste, a čega se Tamara nerado sjeća, onda ne bi bilo povoda za miting na Cetinju, što logično implicira da bi izostala i “podrška iz Kabula”.
Da su VV & Co. bili na pravoj strani istorije, Crna Gora bi danas funkcionisala kao normalno i demokratsko društvo u kome se sva pitanja rješavaju dijalogom i kompromisom, a ne plemenska zajednica, nalik Avganistanu, u kojoj Mula Ljubo, Mula Andrej i Mula Miko (Živković), pokušavaju da od Crne Gore naprave Avganistan a od Cetinja Kabul.
Balša je nedavno ukazao na paradoks koji najbolje ilustruje crnogorsku postreferendumsku tragediju i put Cetinja ka Kabulu a ne ka Briselu ili Berlinu. Naime, kaže BB, crnogorska kulturna i intelektualna scena je buknula u periodu borbe za nezavisnost (1995-2006), da bi onda kada je država osvojena i obezbijeđen okvir da takav sadržaj još više procvjeta, došlo do sunovrata u jednoumlje i primitivizam. To jest patriotizam. Kroz čuvenu Đaginu pjesničku krilaticu – Crna Gora jedna kulturna adresa.
Da li bi, dakle, bilo kome od negatora crnogorske samobitnosti, Mandiću ili Kneževiću, Marini ili Joanikiju, uopšte moglo da padne na pamet da se sprda sa Cetinjem i crnogorskim patriotama da kamarila kulturnih poslenika, od Mija Boxera do Nemanje Nikolaidisa, od fejk akademika Radonjića do antifašiste Zuvdije, nije svoju profesiju i pisanje zamijenila društveno-političkim radom, kako se to zvalo u nekadašnjem jednopartijskom sistemu?! Tako smo od pisaca, slikara, reditelja, dobili patriotske rabotnike koji su za debele honorare počeli da propovijedaju himnu i naciju kao vrhovne autoritete i vrijednosti ovog društva… Emancipatorski okvir independističke ideje je zamijenjen palanačkim primitivizmom, što je prije 2006. bio temelj unionističkog pokreta zbog čega je on i poražen na referendumu.
Kada je jedan od sličnih patriotskih radnika, u to vrijeme još uvijek ugledni i šarmantni psihijatar Jovan Rašković, Srbin iz Hrvatske, rekao Miloševiću da njegova politika vodi u rat, a da Srbima nakon pada Berlinskog zida treba demokratija, vožd mu je hladno uzvratio: „Demokratija, fino zvuči, a gde sam tu ja?!“
Sudbina jednog čovjeka, to jest njegova sebičnost, lični interes i pohlepa tako opredijele sudbinu čitavih naroda. Bilo da se radi o Miloševiću ili Đukanoviću, često izbor vodećih političkih ličnosti u jednoj zemlji i u prelomnim trenucima, opredijeli put miliona ljudi, njihovih podanika i sunarodnika. Da je Đukanović 2006. nakon referenduma otišao u političku penziju i otvorio prostor da se gradi normalno demokratsko društvo, bez kulta ličnosti, vulgarnog nacionalizma, nepravde, pljačke, mafije, danas bi se druge pjesme pjevale na Cetinju. Umjesto toga – Milo ili neko od njegovih je predlog da se vođa povuče komentarisao riječima – a zašto smo se borili?! Trebalo je sve dakle naplatiti kroz tendere, šverc, uništavanje prirodne sredine, bezakonje. Za takav izbor dobio je bezuslovnu podršku onih koji se sada spremaju da od Cetinja naprave Kabul, od naših talibana iz redova političara, pisaca, slikara, akademika, novinara, doktora, šanera, mafije i golorukog naroda. A sve je moglo biti drugačije da je Veljović ostao obični policajac, sa dobrom platom komandira stanice milicije u Mojkovcu, umjesto što su ga ubijedili da može da vodi ne samo čitavu crnogorsku policiju već i da magistrira, a onda i drži predavanja o Nato integracijama ili piše kolumne u Pobjedi. Ili da su Tamaru ostavili da bude samo Borova mala, i pod njegovom kontrolom uradi poneki intervju, umjesto što su je proglasili autorkom, čak intelektualkom, i iznad svega nacionalnom radnicom to jest heroinom. Reda Marine Jočić.
Kako bi ovo naše društvo bilo srećno i napredno da je Nikolaidis ostao pod Balšinom rukom, koji ga je i uveo u svijet literature, umjesto što je otrčao na kanabe Ranku i to samo do momenta dok je ovaj tvrdio da je Milo hrast državotvorne politike. Ili neko slično drvo. Da je Filipović ostao – niko (i ništa), a Živković samo Miko, danas bi Crna Gora bila dio EU, pomirena i prilično srećna zemlja, lijep kutak za život. Ovako, ništa.
U stvari, ovako je jer je Đukanović tako izabrao, ostaje mu teško breme i nasljeđe koje je sam porodio, da ga vrati u bocu, jer kad duh pustiš vani onda on nastupa pod parolom sa Cetinja – DPS su govna ali ste vi veća. Teško breme za oca nacije i njegov DPS, ali i za čitavo društvo.
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare