Piše Željko Ivanović: A što ćeš sad, Milo?!

Tekst preuzet sa portala Vijesti.me.Kada je krajem 80-ih prošlog vijeka srpski Vožd Milošević krenuo u „rat za mir“, prvo je pokorio Kosovo. “Uhapsite Vlasija”, skandiralo je u centru Beograda na desetine hiljada jedinki probuđenog naroda, predvođenih uspavanim studentima. I Milošević ih je poslušao. Vlasi se zalagao za Kosovo unutar Srbije uz veću autonomiju. Onda je Milošević dobio pjesnika Rugovu. I novi zahtjev Albanaca - Kosovo republika. Ni Rugova nije valjao, pa je Milošević i njega uhapsio! Ili stavio u kućni pritvor. Da bi onda dobio OVK, Tačija i Haradinaja. Epilog znate - rat, Kumanovski sporazum i kapitulacija Srbije. Kosovo je od tada faktički samostalna država, ali dvije decenije kasnije zvanični i dobar dio opozicionog Beograda odbija da se suoči sa realnošću.Sličnu priču smo gledali sa Putinom. Prvo je otkinuo dio Gruzije, kršeći sve uzuse međunarodnog prava, ali mu je to prošlo kod nevoljnih posmatrača sa Zapada. Onda je zacementirao pozicije u ranije okupiranom dijelu Moldavije. Po Miloševićevom receptu svi Rusi u jednoj državi. Kada su apetiti porasli a glavni ideolog Dugin ga ubijedio da je on novi Petar Veliki, ruski tenkovi i ratni brodovi su poslati na Krim. Da bi nakon aneksije poluostrva Putin krenuo i na Donbas. Finale gledamo od 24. februara ove godine - invazija na čitavu Ukrajinu i neuspjeli pokušaj blic kriga i ulaska ruskih trupa u Kijev. Epilog se već nazire - poraz Putina. Najkrupnije pitanje je, međutim, koliku će cijenu platiti Rusija. Ne samo u finansijskom i političkom, već i u teritorijalnom smislu.

Od Jugoslavije koju je navodno Milošević krenuo da brani od hrvatskih, slovenačkih, albanskih “nacista” (kao Putin Kijev od ukrajinskih) nastalo je 7 novih država. Milošević je čak i Crnogorcima uspio da ogadi Jugoslaviju, onu krnju, pa smo i mi nekako završili suvereni. I Srbija je postala nezavisna, ali manja, bez Kosova od koga se krenulo u tragičnu avanturu.Na sreću, Crna Gora sa svojim gabaritima i potencijalom, i kada bi htjela, ne može da krene u osvajačke pohode. I ratove. To što je 90-ih pljačkala i palila Konavle i Dubrovnik bilo je zahvaljujući armiji velike države čiji je tada dio bila. Ali da parafraziram Miloševića - ako ne znamo da radimo, znamo da glasamo! I to tri decenije za istu partiju i čovjeka. Što po udžbenicima ne može biti demokratija već diktatura. Odnosno hibridni autokratski režim, kako Đukanovićevu vlast duže od deset godina definišu relevantne međunardone organizacije.Dvorska kamarila, naši dugini i dobrice, jeziva propaganda, mafija srasla sa državom, zarobljene institucije i muk u društvu, gurnuli su Đukanovića u ćorsokak. I na njegovom primjeru se jasno vidi kako godine i umor svakog autokratu vode u farsu ili tragikomediju.Kada je prvo daleke 2006. odlučio da se, u pravo vrijeme, povuče i oslobodi prostor za izgradnju demokratskih a ne privatnih institucija, nije prošla ni godina a kumovi, braća i prijatelji su zavapili da se vrati jer - bez oca država nam je siroče. Potom je odlučio da promoviše mladog Lukšića za premijera, što su zapadni partneri ali i domaća javnost shvatili kao najavu nove ere i Milovu pripremu za penziju. Malo morgen, rekao bi njegov politički otac Milošević. Nakon relativno uspješnog mandata nejakog Igora, Đukanović se vraća na mjesto zločina - preuzima premijersku poziciju, kako bi „spasio ekonomiju“. I „vratio investitore“. Znamo kako se i to završilo - ekonomija je toliko “porasla” da je zaduženost MNE u mandatu MĐ skočila preko 20 odsto. Računovodstveno, a realno i preko 30. Svjetski rekord, dakle! U ekonomskom padu.Ali ni to nije bilo dovoljno. Ubijedio je 2016. Markovića da mu predajom Vlade predaje i vlast, a u stvari je samo pravio manevar za predsjedničke izbore i prelazak sa jedne na drugu državnu funkciju.

Bemax intelektualci i autori ubijedili su ga da je identitetska politika naša budućnost a ne tamo neki GDP, prosječna plata, infrastruktura, sačuvana životna sredina i pravna država. Nakon referenduma su mu dali titulu otac nacije, sada su ga kandidovali i za patrijarha. Bio je to pad u provaliju. Amfilohije mu nije valjao, kao ni Vlasi onda Miloševiću, pa je dobio Joanikija. Đukanović i društvo su udarili na “okupatorsku” Mitropoliju crnogorsko-primorsku, koja u svojim saopštenjima, nakon referenduma, skoro da nije pominjala SPC, da bi sada Đukanović i bratstvo dobili Crkvu Srbije. Umjesto mitropolita Amfilohija, koji je govorio kako se Manastir Morača davno opredijelio kome pripada, vezujući se za Cetinje a ne za Beograd, sad Milo i Dvor slušaju Joanikija kome se svuda pričinjava Sveti Sava a Crna Gora mu dođe obična teritorija, 27. izborna jedinica srpskog sveta.Tragikomična Đukanovićeva identitetska politika srušila je koncept građanske Crne Gore, i utrla put bosnizaciji države - još malo fali da vas, kao u BiH, kad krenete u raznim pravcima, od Cetinja, preko Tuzi, onda Rožaja i Plava, do Pljevalja i Novog, sačeka druga zastava. Crnogorska, albanska, bošnjačka, srpska.Bravo, Milo.I sad njegovi portparoli za to krive Ramu i Vučića, kao da smo budale pa ne znamo kako je njihov Šef sedam-osam godina promovisao pomenutu dvojku kao najveće prijatelje Crne Gore. Koji su se, direktno ili indirektno, miješali u sve naše izbore, dajući podršku istom ovom Đukanoviću! I istom DPS-u.Nakon izbornog poraza 2020. i nevoljnog priznanja rezultata, Đukanoviću nije palo na pamet da makar tada napravi malu distancu od svoje nepovratno i zauvijek poražene partije i postane predsjednik svih građana. Naprotiv. Nastavio je da drži kormilo stranke i da dijeli građane. A njegova Bemax propaganda da sipa otrov i mržnju po državi i društvu. Vrhunac je bila ona strašna izjava predsjednika na Cetinju da svi koji su 2006. glasali NE i ne treba da se nadaju nekom imenovanju u državnoj administraciji. Posebno diplomatiji. Pored Duške, Vlahovića, Kuliš, Kaluđerovića, nemaju šanse.Pala je prva Krivokapićeva Vlada, sad i druga Abazovićeva. Prvu je srušio sa Dritanom, drugu sa Aleksom.I što ćeš sad, Milo?!

Krivokapić mu je bio izdajnik, Dritan je ispao još veći, sada ga čeka Mandić. Da ne podsjećam još jednom kako je Milošević došao do Tačija.Niko od partija stare parlamentarne većine neće, ili bar u ovom momentu ne smije, sa DPS-om. A tek sa Đukanovićem. Ponovo se i unutar zemlje i vani očekuje njegovo povlačenje sa čela partije kako bi se nekim strankama otvorio prostor za koaliranje i sa DPS-om. S druge strane, njegovi iz Bemax tvrđave najavljuju da nema predaje i povlačenja, sprema se najveći budžet ikada za parlamentarnu ali i za predsjedničku kampanju. Ludilu nikad kraja.Evo, Putin je najbolji primjer.Ali najveći problem MĐ je njegovo političko dete, Aleksandar od Srbije. Litije su bile momenat koji je Vučić iskoristio da skine Đukanovićev jaram s vrata i postane šef regiona. Ono što je tata Milo bio duže od dvije decenije. Uz sve to, naspram nikad većeg i punijeg budžeta Srbije, stoji ili kleči na koljenima Đukanovićeva Crna Gora - prezadužena, ekonomski uništena, podijeljena i pokorena. Ali ne vojskom ili Crkvom Srbije već kulturološki i vrijednosno. Turbo folk, kič i nasilje su gore osvojili Crnu Goru nego Birolijeve trupe 1941. a najveći doprinos tome dala je Đukanovićeva vizija i politika. Ceca, Aca Lukas, Aco Pejović i društvo sa Pinka postali su poezija i proza novih generacija. Zahvaljujući ukusu i senzibilitetu samog Đukanovića. I djeluje kao da od te pošasti nema odbrane. Hvala Vladi. A posebno Milu.BONUS VIDEO: Dritan Abazović opleo po Nenadu Čanku: Taj će sve da uradi za 500 evra

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=dritanopleopoankutajesvedauradiza500evramm-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="3988968"]***Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagramPratite nas na Google News