Piše Branko Todorović: Veleizdaja ili snalažljivost lidera Zapadnog Balkana

Tekst u celosti preuzet sa sajta Medija centra.Sa zabrinutošću možemo konstatovati da se region Zapadnog Balkana u proteklih petnaest godina ne samo da nije razvijao nego je doživio snažnu stagnaciju u demokratskom razvoju i političkoj stabilnosti. Svaka od zemalja regiona, naravno, ima svoje specifičnosti, ali nam je zajedničko-oskudna politička kultura, autoritarni mentalitet i podrška autokratskim režimima te visok stepen međuetničke i međureligijske netrpeljivosti.Mnogi će razloge za spori demokratski i ekonomski razvoj tražiti u bližoj ili daljoj prošlosti regiona, neki će kao presudni činilac ukazivati na mentalitet ljudi u regionu, a treći će pokušati da svu odgovornost prebaci na neku od strana iz međunarodne zajednice, koja je veoma duboko uključena u regionalne probleme.Obećanja najvećeg broja domaćih političkih lidera i međunarodnih aktera su išla u pravcu demokratske izgradnje institucija, političkih i medijskih sloboda, slobodne trgovine te izgradnje bogatog i pravednog društva sa funkcionalnim institucijama, stabilnim mirom i poštovanjem ljudskih prava. Danas možemo konstatovati da smo od tog idiličnog i obećanog stanja dalje nego što smo bili prije dvadesetak godina.Evropske integracije ne samo da idu sporo i teško nego su ušle u fazu potpune neizvijesnosti sa nejasnim krajnjim ishodištem. Odgovornost za to leži prije svega u korumpiranoj političkoj eliti zemalja Zapadnog Balkana, koja je svjesna da bi ulazak u Evropsku uniju u velikoj mjeri okrnjio njihovu vladavinu.Sa druge strane, Evropska unija svoju nemoć, površnost i razjedinjenost kontinuirano demonstrira pasivnim odnosom prema Zapadnom Balkanu. Ni sa jedne strane ne postoje jasne strategije i preuzete obaveze i rokovi, koji bi poslali jasnu poruku građanima o istinskoj posvećenosti evropskim integracijama. Pored vrlo osjetljivih odnosa Srbije i Kosova, dubokih podjela i nestabilnosti u Crnoj Gori, Bosna i Hercegovina se nameće kao zemlja sa nizom veoma dubokih, skoro nerješivih problema.

Bez obzira koliko se najumniji analitičari trudili da shvate i otkriju razloge za ovakvo stanje u regionu, ne treba biti veliki mudrac da bi se pobrojali osnovni problemi.Nedostatak političke svijesti i građanske kulture u regionu te velika pasivnost građana u velikoj mjeri doprinosi ovakvom stanju. To odgovara političarima koji bavljenje politikom vide kao priliku za enormno bogaćenje, pljačkom državnog, odnosno narodnog novca. Da se ne radi o ispraznoj frazi medija ili civilnog društva govore svakodnevni vjerodostojni podaci o finansijkom bogatstvu autokrata na vlasti u zemljama regiona, koje se već mjeri milijardama eura.Novac stečen korupcijom omogućava autokratama kupovinu izbora, što je oprobani metod za pobjedu na izborima u Bosni i Hercegovini. Izborni kriminal, kupovina glasova i različite prevare u izbornom procesu su potpuno otvorene i javne, a institucije na to ne reaguju, ili simuliraju neke istrage.Novac stečen korupcijom i kriminalom, takođe omogućava kupovinu ili potpunu kontrolu medija. Dakle, glavnim kreatorima društvenih procesa u regionu savršeno odgovara ovakvo stanje nestabilnosti, nesigurnosti te potpune kontrole međuetničke i međureligijske netrpeljivosti.Tri strane u Bosni i Hercegovini već dvadesetak godina koriste jednostavni ali izuzetno funkcionalni recept stvaranja međuetničkih problema, tamo gdje oni realno i ne postoje, kako bi udaljili pažnju javnosti od zastrašujućeg stepena korupcije i zloupotreba vlasti.Najbolji pokazatelj neefikasnosti i ispraznosti angažmana međunarodne zajednice u BiH je dvanaestogodišnji nerad Valentina Incka, Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, koji je domaćim političarima poslao jasnu poruku da u Bosni i Hercegovini mogu doslovno da rade bilo šta. Samo nekoliko dana prije odlaska sa te funkcije nametnuo je kontraverzni Zakon o zabrani negiranja genocida, koji je dodatno ohrabrio šoviniste u BiH na etničku homogenizaciju. Valentin Incko je imao priliku da za dvanaest godina svoje vladavine u BiH nametne mnoge zakone, koji bi prije svega spriječili korupciju, ili učinili izbore u BiH pravednijim, ili je mogao spriječiti direktne aktivnosti političkih lidera na rasturanju ionako krhkih bosansko-hercegovačkih institucija. Svojim nedjelovanjem Valentin Incko je pokazao da ima mnogo onih u međunarodnoj zajednici kojima odgovara ovakvo stanje u BiH i regionu.

Očigledno je da ovako katastrofalna situacija u BiH i nekim drugim zemljama regiona olakšava uticaj centrima političke moći izvan regiona.Prije svega, svakome treba biti jasno da zvanični Beograd i Zagreb snažno preko svojih političkih poslušnika, obavještajnih službi i medija koje drže pod kontrolom destabilišu BiH u skladu sa svojim političkim i ekonomskim potrebama.Turska se snažno uključuje u rješavanje mnogih pitanja u regionu, gradnjom partnerstva ne samo sa Bošnjacima u BiH nego i sa zvaničnim Beogradom.Kina, prije svega ekonomski, a zatim i politički ostvaruje izuzetno snažan uticaj u Srbiji, BiH, Crnoj Gori pa čak i Hrvatskoj. Problematično je što je većina aktivnosti kineskih državnih firmi u regionu netransparentna, sa vrlo ozbiljnim pokazateljima visoke korupcije.Naravno, najsnažniji destruktivni uticaj u regionu ima Rusija, sa jednim ciljem-da oteža Evroatlanske integracije u regionu. Praveći ozbiljne probleme Zapadu u regionu, Rusija ne samo da demonstrira svoju političku moć i uticaj nego pokušava trgovati sa Zapadom u političkom uticaju u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Jasno je da ne postoji istinska želja Rusije da u bilo čemu na ozbiljan način pomogne zemljama u regionu.

Činjenice pokazuje da su SAD i EU uložile u zemlje regiona desetine bespovratnih milijardi evra i dolara, najčešće u izgradnju infrastrukture i funkcionalnih institucija te zaštitu okoline.Za razliku od njih, Kina i Rusija nisu donirale ni jedan evro pomoći, ali su zato ,zahvaljujući korumpiranim političarima, kupovali u bescijenje privredne gigante, naftnu industriju ili rudnike. Pri tome su ostvarivali enormnu finansijsku korist za svoje firme i države, i doprinosile ne samo osiromašenju građana u regionu nego i ekološkom zagađenju i praksi korupcije.Ni za koga ne treba da bude tajna koji to od vodećih političkih lidera u Srbiji ili BiH radi u potpunosti u interesima stranih država. U državama sa vladavinom prava to bi se zvala veleizdaja, u našem okruženju to se zove snalažnjivost. Naravno da je nemoguće da Srbija, BiH ili Crna Gora idu u pravcu bilo kakvog razvoja ukoliko korumpirane političke elite služe interesima Rusije, Kine ili Turske.Niko ovdje ne želi biti pristrasan, objektivno EU i SAD imaju izuzetno razvijene pravne propise kojima se sprječava korupcija i izvan njihovih zemalja.Očigledan primjer za korupciju je netransparentna privatizacija Rafinerije nafte u Brodu, koja je u ovom trenutku Republici Srpskoj dužna stotine miliona neplaćenih obaveza.U najvećem broju slučajeva Rusija kontinuirano blokira odluke Vijeća za implementaciju mira u BiH, tobože štiteći interese Republike Srpske, kao što na sličan način otežava ionako komplikovane pregovore zvaničnog Beograda i Prištine.Očekivanja i najave američkog predsjednika Bajdena da će SAD u saradnji sa EU još snažnije podržati ekonomski i demokratski razvoj regiona i jačanje vladavine prava su ohrabrujuća. Realno gledano, region Zapadnog Balkana svoj civilizacijski napredak i stabilnost može ostvariti evroatlantskim integracijama. U najvećoj mjeri ti procesi zavise i od političke zrelosti građana, njihove spremnosti na građanski angažman.

Ukoliko se to ne desi, u godinama koje su pred nama, imaćemo još veći odliv mladih iz regiona, koji je i u ovom trenutku duboko zabrinjavajući. Objektivne procjene govore da je BiH u proteklih petnaest godina napustilo oko milion stanovnika. U ovom trenutku,u Republici Srpskoj živi oko 800 hiljada stanovnika, sa negativnim priraštajem u više od devedeset odsto opština.Mladi ljudi ne odlaze samo zbog nemogućnosti da nađu posao nego zbog frustracije, surove društvene nepravde u kojoj moćnici i članovi političkih stranaka mogu sve, a obični građani ne mogu da ostvare ni ono što im po zakonu pripada.Poražavajuće je da političke stranke funkcionišu poput mafijaških organizacija, kada skoro u potpunosti kontrolišu sve sfere života. Politički moćnici kontrolišu institucije dovođenjem slijepih poslušnika na ključne pozicije, nesposobnih za bilo šta ozbiljno, izuzev za neupitnu poslušnost moćniku koji ih je na to mjesto postavio. Najbolji primjeri za to su neki od premijera u državama i entitetima regiona.Autor je izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS

***Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram