Srbija, bombardovanje, 1999. godina, Rusija, Ukrajina, vojska
Foto: Foto: EPA/SASA STANKOVIC/EPA-PHOTO/EPA/SLOBA MILJEVIC/Dmytro Smolyenko/Ukrinform/Zuma / SplashNews.com / Splash / EyePress News / Shutterstock Editorial / Profimedia

Tenzije oko Ukrajine, pretnje ratom i brojna upozoranja već nedeljama unazad stvaraju atmosferu straha i neizvesnosti u Evropi. Dok Rusija sa jedne strane tvrdi da nema nameru da napadne Ukrajinu, Zapad govori kako je invazija moguća i da će se dogoditi tokom februara 2022. godine. Koliko god nam rat deluje nemoguće u Evropi posle svega što se dešavalo do sada, sećanja na bombardovanje SRJ 1999. godine nas upozoravaju da nemoguće ipak može da postane stvarnost. Novinar Njujorkera Maša Gesen je uradio analizu o dešavanjima 1999. godine i o tome kako bi to mogao da bude uvod u situaciju u Ukrajini.

PROČITAJTE JOŠ:

Nedeljama se ljudi u Ukrajini i pojedini u Rusiji dvoume oko tenzija na istoku Evrope. S jedne strane, zapadni mediji svakodnevno izveštavaju o gomilanju ruske vojske uz ukrajinsku granicu, a tu su i upozorenja obaveštajnih službi da je invazija velikih razmera realna pretnja i da je verovatno neminovna.

Zapadne ambasade su evakuisale porodice diplomata iz Kijeva, a zatim i osoblje koje nije neophodno za svakodnevne aktivnosti u Kijevu. SAD i brojne druge zemlje su pozvele svoje građene da napuste Ukrajinu zbog neizvesne sitiuacije.

Sa druge strane, veliki rat je nazamisliv. I ukrajinska i ruska vlada stalno umanjuju verovatnoću od rata i prekoravaju novinare što raspiruju strah. Istaknuti ukrajinski istraživački centar kojim rukovodi bivši ministar odbrane objavio je dva izveštaja, u razmaku od tri nedelje, tvrdeći da uspešna ruska invazija velikih razmera još uvek nije izvodljiva. Svi razumeju da bi rat bio krvav i besmilen – Rusija sigurno ne želi da okupira jednu od najsiromašnijih zemalja u Evropi u kojoj živi 44 miliona ljudi od kojih većina mrzi Rusiju. A u vreme mira – čak iako se radi o krhkom miru, uvek je teško zamisliti rat.

Novinar Njujorkera piše da je krajem januara boravio u Ukrajini i da se sreo sa bračnim parom Natalijom Gumenjuk i Pjotrom Ruzavinom. Gumenjuk je istaknuta ukrajinska novinarka, a Ruzavin je ruski istraživački novinar. Jedne večeri Gumenjuk je rekla: „Nemoguće je zamisliti vazdušne napade na Kijev“.

Foto: EPA-PHOTO/EPA/SLOBA MILJEVIC

Novinar Njujorkera ističe da pre nego što je uspeo da shvati njenu rečinicu, odgovorio: „Kao što je nekada bilo nemoguće zamisliti vazdušne napade na Beograd“. Novinar u svom tekstu navodi da je bio u Beogradu kada je pala prva bomba i da je nazamisliva situacija postala stvarnost.

„I to je ono čemu se stalno vraćaju“, rekao je Ruzavin, što znači da skoro 23 godine kasnije, propagandisti Kremlja i dalje koriste bombardovanje 1999. godine kao tačku poređenja i opravdanja. U utorak se ruski predsednik Vladimir Putin vratio na to. Tokom konferencije za štampu prilikom posete nemačkog kancelara Olafa Šolca, nemački novinar je upitao Putina: „Hoće li biti rata u Evropi? Možete li isključiti mogućnost rata u Evropi?“.

„Kancelar je upravo rekao da ljudi njegove generacije teško da mogu da zamisle bilo kakav rat u Evopi… Ali vi i ja smo svedoci rata u Evropi, rata protiv Jugoslavije, koji je slučajno pokrenuo NATO. Bila je to vojna operacija velikih razmera koja je uključivala vazdušne udare na evropsku prestonicu Beograd. To se dogodilo, zar ne“, odgovorio je Putin.

24. marta 1999. NATO je predvođen SAD-om pokrenuo bombardovanje sa ciljem da primora srpskog lidera Slobodana Miloševića da prekine „antialbansko nasilje u pokrajini Kosovo i da povuče srpsku vojsku i policiju i regiona“.

Onog dana kada je kampanja počela, Jevgenij Primakov, tadašnji ruski premijer, bio je na putu za SAD nadajući se da će ponovo pregovarati o uslovima za milijarde dolara duga iz sovjetskog doba. Na putu je pozvao potpredsednika SAD Ala Gora da prekine vazdušne napade. Tri sada kasnije Gor je javio da su udari bili neizbežni i da Rusije nije imala mogućnost da ih spreči. Primakov je okrenuo avion i vratio se u Moskvu. Tako je okončana era saradnje i prijateljstva između SAD i Rusije koja je počela posle Hladnog rata.

Foto: EPA/SASA STANKOVIC

Slučaj bez presedana

Bombardovanje Srbije i Kosova je trajalo 78 dana i bilo je slučaj bez presedana na više načina. Preduzeto je bez sankcija Saveta bezbednosti UN-a. Vlade učesnice i veliki deo medija su ga prikazali kao humanitarnu intervenciju. Profesor Lorenso Daglas sa Amherst koledža je istakao da je „rat humanitarne intervencije toliko bizaran izraz da se može koristiti da se opravda svaka vrsta agresije“. Borba se vodila na način da žrtve NATO-a nisu imale nikakve šanse, a u bombardovanju je stradao i veliki broj civila.

Pre nego što je kampanja završena Luiz Arbur, tada glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, imenovala je grupu za istragu navoda o ratnim zločinima koje su počinli saveznici NATO-a. Grupa je dokumentovala nekoliko slučaja u kojima je bilo civilnih žrtava – bombardovan je putnički voz, konvoj izbeglica, jedno selo na Kosovu, a u Beogradu i kineska ambasada i zgrada Radio-televizije Srbije.

Kada je izveštaj završen, Arbur je završila svoj mandat, a njena naslednica Karla Del Ponte je odlučila da ne otvori krivičnu istragu.

„Nije bilo šanse da Karla del Ponte podigne optužbe protiv samih nacija koje su finansira krivični sud“, rekao je Daglas. „Da jeste, SAD i Velika Britanija su mogle samo da ukinu Tribunal“, dodao je.

Foto:EPA-EFE/KOCA SULEJMANOVIC

Međunarodno pravo dozvoljava vojnu akciju u dva slučaja: ako nacija ili nacije deluju u samoodbrani ili ako imaju sankciju Saveta bezbednosti UN. Ipak, neki stručnjaci tvrde da je vazdušni rat na Kosovu bio legalan. Rad objavljen u Parametrima, tromesečnoj publikaciji Ratnog koledža američke vojske, 2000. godine predložio je neku vrstu opravdanja za rat „prirodnim zakonom“, memorandum koji je britanskom parlamentu podneo profesor prava na Londonskoj školi ekonomije, tvrdio je u stvari, da je rat bio legitiman čak i bez odobrenja Saveta bezbednosti.

„I dalje ćete naći značajan broj pravnih stručnjaka koji će reći: ‘Trealo je da priznamo da međunarodno pravo nije ludačka košulja'“, rekao je Daglas. „Ali ako je zakon samo preporuka, onda to nije zakon. ‘Zakoni važe za njih, a ne i za nas’ nije način na koji funkcioniše pravni ražim. Bombardovanje na Kosovu učinilo je da međunarodno pravo izgleda kao farsa. To se odnosi samo na slabe“, dodao je.

Uloga Rusije

Rusija nije imala direktan udeo u dešavanja na Kosovu, osim nejasne i sentimentalne ideje o srodnosti sa Srbima, jer su kao i Rusi pravoslavci. U ruskom sećanju, bombardovanje je bio napad na Rusiju – jer je pokazalo da više nije bitna.

Vladimir Putin je te 1999. godine postao predsednik Rusije. Njegov uspon nije bio determinisan bombardovanjem Kosova, ali je zajahao talas ponovnog nacionalizma i doslovno je crpeo moć iz rezervoara ogorčenosti koje je probudio taj rat.

Foto: Dmytro Smolyenko/Ukrinform/Zuma / SplashNews.com / Splash / Profimedia

Putinova dugotrajna kampanja pretnji Ukrajini izgleda kao odgovor na bombardovanje koji je dugo odlagan. Sa Putinom su razgovorali i američki predsednik Džo Bajden, francuski predsednik Emanuel Makron i nemački kancelar Olaf Šolc i čini se da niko ništa ne može da kaže i uradi bilo šta da ga zaustavi.

Za njega bi cena rata u Ukrajini – ekonomski kolaps, nezamislivi gubici života i potpuna izolacija Rusije od zapadnog sveta – možda i bila vredna ako ispravi tok istorije.

BONUS VIDEO: Povlačenje ruskih oklopnih vozila iz zone na granici sa Ukrajinom

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare