Akademik Vladimir Stevanović
Akademik Vladimir Stevanović. Foto: Medija centar

"Predsednik Vučić uspeva da, što opsenarski, što strogoćom i najrazličitijim vidovima korupcije, drži svoje podanike u opčinjenom stanju, ali to ne može imati dugoročno uspeha kao državni projekat. Mislim da na taj način Srbija gubi dragoceno vreme, umesto da sve raspoložive snage usmeri prema postepenom stvaranju obrazovanijeg, kulturnijeg i samim tim civilizovanijeg društva", rekao je intervjuu za Nova.rs akademik Vladimir Stevanović.

Stevanović je nedavno postao novi član Skupštine slobodne Srbije, a to je, kako kaže, učinio zbog mogućnosti da bude u društvu kritički nastrojenih i mislećih ljudi. On je istakao da je poslednji trenutak da nadležni u državi shvate da nam je životna sredina u opasnosti, jer nijedna civilizovana zemlja ne uništava sopstvenu životnu sredinu.

„Izjave visokih državnih funkcionera, koji kao papagaji ponavljaju da je interesovanje građanstva za zdraviju životnu sredinu odraz visokog standarda je najobičnija i olako izrečena glupost za neobrazovani deo stanovništva“, ističe akademik Stevanović.

Akademik Vladimir Stevanović
Akademik Vladimir Stevanović. Foto: Medija centar

On se u intervjuu za Nova.rs, osvrnuo i na napade kojima je bio izložen predsednik SANU Vladimir Kostić, navodeći da je jasno ko stoji iza kampanje protiv njega.

Zbog čega ste odlučili da postanete član Skupštine slobodne Srbije?

Zbog mogućnosti da budem u društvu kritički nastrojenih i mislećih ljudi i da podelim i iznesem svoja razmišljanja o nagomilanim problema društva u Srbiji koje se po inerciji kreće sve očiglednije u neželjenom pravcu. Taj prvac je propoznatljiv po kršenju zakona i demokratskih principa i sloboda, samokomponovanoj oligarhiji, moralnom posrnuću, negiranju drugačijeg mišljenja, permanentnoj stigmatizaciji, progonu, verbalnom pa i fizičkom nasilju nad onima koji imaju kritički stav prema društvenm pojavama, nakardnom sistemu vrednosti, ako takav sistem uopšte postoji, tako da svakodnevno na javnoj sceni imamo ogoljeno urušavanje civilizacijskih vrednosti kao što su kultura, učenost, znanje i kritička promišljenost. Nateralo me je i to što smatram da svako društvo u svetu, pa prema tome i u Srbiji, nema budućnost bez moralnih, obrazovanih i za pojedine oblasti kompetentnih ljudi. Oni su u ovoj državi sklonjeni u stranu i ni za šta se ne pitaju. Na delu je sebičluk, prostakluk, bahatost, umišljenost, duhovna pustoš, nemušti jezik i sve što po pravilu takve nastupe prati, pri čemu ono što je navažnije, kod takvih osoba ne postoji elementarna stid za izrečeno. Konačno, priključio sam se ovoj grupi ljudi jer smatram da je današnje stanje životne sredine u Srbiji tako da ostaje utisak da postoji jedna neurđena i zapšutena država prepuštena hirovima i volji onih koji su je u svim društvenim segmentima uzurpirali. Ekologijom se bavim kao profesor Biološkog fakulteta više od 40 godina, te ovo što govorim nije nikakvo preterivanje. Svetli primeri koje čine pojedinci i male organizacije na zaštiti životne su zatrpani neodrživim stanjem, ljudi su iscrpljeni u svakdnevnoj borbi sa alavim i neobrazovanim investiroima, koji bi da grade tamo gde normalnom ne bi palo napamet. Kao što sam rekao, sve delatnosti u bilo kom društvu zavise od kvalitetnih i obrazovanih ljudi. Taj ljudski potencijal je najvažniji resurs kojim određeno društvo raspolaže. Ko to ne shvata – loše mu se piše.

Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Zajedno sa kolegama i SSS, izradili ste “Zelenu povelju”. Gde ste sve detektovali kad je u pitanju odnos države prema životnoj sredini?

Odnos države prema životnoj sredini od vremena tranzicije bio je takav da su se problemi zanemarivali i stavljani treći plan za neka bolja vremena. Naravno da su ti problem u tako dugom vremenu postajali sve veći i sve teži za rešavanje. Upravo se sada nalazimo u situaciji da se zapuštena svodnevno uništavana životna sredine više ne može tolerisati. Nemaran odnos prema životnoj sredini vidi se i po ulozi Minstarstva za životnu sredinu u državnoj administraciji. Mislim da ne grešim u oceni kad kažem da su sva dosadašnja ministarstva za zaštitu životne sredine imala ulogu fikusa. Ona su bila u stalnom sukobu sa drugim ministarstvima i zbog toga nisu mogla da obavljaju svoju osnovnu funkciju – da čuvaju i unapređuju životnu sredinu.

Ekološki ustanak ispred Skupštine, šetnja
Ekološki ustanak Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Životna sredina u Srbiji je toliki zapuštena da joj je potrebna hitna akcija obnove koja bi trebalo da bude dobro osmišljena i planirana na duge staze, jer se ovako zapuštena sredina ne može brzo vratiti u koliko toliko prihvatljivo stanje. U našem neuređenom društvu postoji mantra da je razvoj jedino moguć ako se gradi i rasprodaju prirodni resursi. Pritom, i dalje se provlači davna tvrdnja da smo bogata zemlja vodama, šumama, rudama, te da je takvo bogatstvo neiskorišćeno. Istina je, bar to dobro znam, da su, na primer, prirodna biološka bogatstva u Srbiji raspoređena kao mozaik, da su kvalitativno na visokom bivo (biodiverzitet), ali da su količinski veoma ograničena. Samim tim njihovo korišćenje mora da bude dobro ekološki osmišljenoa i restriktivno.

Šta sve obuhvata „Zelena povelja“ ?

Sistem za prečišćavanje voda bi trebao da ima svaki veći grad i sistem povezanih mananjih gradova. Srbiji je potrebna obnova oštećenih sistema protiv poplava, trebalo bi pronaći efikasan način za sprečavanje emisije štetnih gasova glavnih zagađivača. Neophodno je bolje sprovoditi reciklažu gradskog otpada i uklanjanje divljih deponija u rečicama i oko reka, u šumama, na periferijama skoro svakog sela. Zar to ne bi mogla da bude šansa za razvoj i zapošljavanje domaće radne snage i stručnih kadrova? Obnova životne sredine zahteva velika materijalna sredstva. Pitam se kako i odakle se troše ogroman novac za loše koncipirane projekte? Dakle, para ima samo ih treba preusmeriti. Potrebno je od mantre „graditi graditi i samo graditi“ preći na princip „obnoviti i održavati obnovljenu životnu sredinu“. Zelena povelja, u čijoj sam izradi učestvovao, zasniva se na principima održivosti, a ne njegovoj negaciji. U njoj je taksativno nabrojano šta su sve prioriteti obnove i promene odnosa prema životnoj sredini. To je na prvom mestu poštovanje zakona, jer je njegovo izvrdavanje i pogrešna interpetacija dovela do ovakvog stanja. Nije dovoljno prepisati zakone Evropske Unije o zaštiti životne sredine ako su oni mrtvo slovi na papiru. U povelji je naglašeno da se pod hitno moraju sprvesti akcije prečišćavanja voda, jer ako tako ne bude, onda se postavlja pitanje da li ćemo imati vodu za elementarne potrebe u skorijoj budućnosti. Već sada neka mesta imaju problema sa vodosnabdevanjem, a neka nemaju ni vodovodnu, ni kanalizacionu mrežu. Obnova šuma i zelenog pokrivača u gradovima je takođe prioritet. Poseban problem predstavlja očuvanje prirodnih svetinja kao što su nacionalni parkovi, parkovi prirode i prirodni rezervati. On su napadnuti sa svih strana, a opstaju zato što su isključivo koncipirani kao lovno-šumska gazdinstava, kao da nemaju toliko drugih sadržaja koji mogu da ponude obrazovne i rekreativne sadržaje. Neka se bar tu ugledaju na nacionalne parkove u drugim zemljama.

Pročitajte još...

U Srbiji se prethodnih dana mnogo govorilo o ekološkim problemima. Je li to odraz visokog standarda građana, koji više nemaju drugih problema, kako tvrdi vlast ili je u pitanju borba za opstanak?

Biće ovo drugo. Da smo civilizovana država ne bi prečiščavali osam odsto otpadnih voda, zagađivali vazduh, stvarali deponije na svakom koraku. Ne bi uništavali nacionalne parkove sečom šuma, divljim i predimenzioniranim naseljima i skijaškim stazama. Da je tako, ne bismo davali stranim kompanijama da ekspoloatišu rudna bogatstva za male pare, gradili 850 mini-hidroleketrana i usmeravali planinske rečice u cevi sa izgovorom dobijanja zelene energije. Ukratko – ne bismo uništavali prirodu.

Foto:Vesna Lalić/Nova.rs

 

A kako onda tumačite izjave ljudi iz vrha vlasti koji ne vide te probleme o kojima govorite?

Izjave visokih državnih funkcionera, koji kao papagaji ponavljaju da je interesovanje građanstva za zdraviju životnu sredinu odraz visokog standarda je najobičnija i olako izrečena glupost za neobrazovani deo stanovništva. Obično takve njihove izjave prati etiketiranje učesnika protesta da su strani plaćenici i da žele da ugase termolektrane, da neće zelenu energiju mini-hidroelektrana….. To je klasična zamena teza. Niko ne želi da ugasi termolektrane, niti su mu takve sulude ideje u pameti, već samo da na njihove dimnjake stave efikasne filtere. Da se otpadne vode prečišćavaju, jer na taj način štitimo i vodoizvorišta. Da se đubre ne baca na sve strane i da akumulaciona jezera hidroelektrana ne budu pokrivena otpadom tako da se vodena površina od njih ne vidi.

U Srbiji je projektovana izgradnja 850 mini-hidroelektrana

Što se tiče mini-hidroelktrana to je megalomanija u pokušaju, jer je projektovano 850 takvih objekata na vodotocima širom Srbije. Ispada da se vode Srbije napajaju od glečerra kao na Alpima u Nemačkoj, Švajcarskoj, Austriji i Italiji, a kako stvari stoje i tamo će taj resurs biti iscrpljen. Da ne govorimo o našim vodotocima koji su malog kapaciteta za vreme sušnog peroda bujičnog karaktera kad padaju velike kiše. Još ih vajni investirori stavlaju u cevi čime se uništava celokupni živi svet takvih reka. Oni koji su zagovrnici ovakvih štetnih projekata ne razumeju da je rečna mreža kao krvotok i da svaki prekid i premošćavanje može da se odrazi na čitav sliv i njegovo priobalje. U ideji izgradnje mini-hidrolektrana leži bogaćenje investitora, uz pomoć države, na račun svih nas koji ih dodatno plaćamo kroz povišene cene subvencionisane električne enregije. Mini-hidrolektrane su eklatantan primer uništavanja opšteg dobra kakve su planinske reke i rečice na račun ličnog bogaćenja ljudi bliskih vlasti. Tako na sva zvona proklamovana zelena energija po svojim efektima bi se mogla nazvati crna. Ona u enrgetskom bilansu ne može da pokrije gubitke (krađu) u elektromreži Srbije.

Kako ocenjujete odnos našeg naroda prema životnoj sredini?

Naš odnos prema životnoj sredini je nemaran i nipodoštavajući, pa čak i bekrupulozan. To civilizovani narodi ne rade. Na žalost mora se konstatovati da smo u tom pogledu, ne samo neobrazovan, već duhovno i fizički siromašan narod kome do životne sredine nije ni stalo. Mi o njoj ni ne razmišljamo, jer se borimo sa elementarnim problemima opstanka. Narod koji iščekuje da se neba helikopter baci pare će pokupiti taj novac, iako će se gušiti od smoga i neće imati kvalitetnu vodu za piće, dok će oko njihovih kuća nastaviti da rastu divlje deponije. Mislim da će put do oporavka biti dug. Što pre to shvatimo, lakše čemo izaći na kraj sa nagomilanim problemima životne sredine. Čini se da aktuelna vlast to ne razume kad njeni istaknuti predstavnici proizvoljno, na jedan uvrnut i pogrešan način, interpretiraju opravdan revolt građana.

Organizacija čiji ste član često ukazuje na društvene probleme u zemlji. Koliko je Srbija trenutno daleko od jedne uređene demokratske države? Šta je potrebno da bi postala takva?

Veoma je daleko i svakim danom se udaljuje. Mislim da su šanse propuštene sa demokratskim promenama. Nije ni čudo šta je ovaj narod pretrpeo u poslednjih 30 godina, od nacionalne euforije, preko inflacije, nepotrebnih bratoubilčkih ratova i bomabrdovanja NATO, ubistva premijera, klimavu i loše ustrojenu demokratsku vlast i konačno ono što je na delu rađanje navodno modifikovanih radikala i njihovo nakaradno poimanje srpskog društva. Znamo kakav je rezultat iznedrila ovakva burna i ubrzana istorija ovog naroda. Ovo što danas živimo je i dalje lutanje bez opipljive nade da će ova država stati na čvrste noge. Odatle i ovakva potištenost i utučenost izmučenog i napaćenog naroda, bez želje da učini korak napred. Dugo vremena smo kao brod prikovani za obalu. Samo da od tog dugog čekanja brod ne bude odvezen u staro gvožđe.

Da bismo se izvukli sa ove stranputice, neophodno je uspostaviti vrednosni sistem u društvu tako da se zna ko šta radi i da svi oni koji najbolje rade u svakoj delatnosti budu istaknuti kao primer. Ne može neko ko je kupio ili na lak način dobio diplomu da bude bilo šta u ovoj državi, osim prevaranta. Kad pogledam poslednjih 30 godina u Srbiji, zapitam se zašto smo morali da budemo toliko samodestruktivni i zašto nismo sačuvali ono najbolje što imamo. Ponašali smo se kao da živimo u izobilju ljudskih i prirodnih resursa. Pokazalo se i  sve će se više pokazivati da takvo ponašanje nije lekovito. Ne ohrabruje često korišćen fatalistički napev ‘Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine’.

Može li se reći da u jednoj zemlji vlada demokratija ukoliko se za sve pita jedan čovek?

Demokratija je nespojiva sa neograničenom vladavinom oligarha, ali i pogrešnim shvatanjem prava na lične slobode, bez odgvoronosti i obaveza, kao i odsustvom osećaja za opšte dobro. Antivakseri su svež i najbilji primer pogrešnog poimanja demokratije. Demokratija nije parola ‘neka cveta hiljadu cvetova’. To može samo u prirodi, ali tamo vladaju drugi zakoni u kojima svako sa svakim povezan veoma složenim odnosima i u kojima se zna ko i kad oprašuje tih hiljadu cvetova, ko će i kad od tih hiljadu cvetova iznedriti plodove i ko će i kad iz tih hiljada plodova rasejati seme da bi čitav ekositem opstao i obnavljao pravilnim ciklusima. Dakle, postoji red i poredak po prirodnim, tačnije ekološkim zakonitostima. U ljudskom društvu to će pre biti haos i anarhija. Demokratja podrazumeva kako disciplinu tako i podelu odgovornosti. Ona u principu podrazumeva i elementarnu pravdu. Svega toga u autokratiji nema. Postoji samo poslušnost i udvorištvo zbog ličnih interesa koji su obavijeni aurom straha. Ako to postaje modus vivendi onda je takvo društvo u velikom problemu. Dakle, radi se o dva sistema koja su na supriotnim polovima. Ova država je trenutno na polu suprotnom od demokratije i čak se i ne trudi da to prikrije. Ne može jedan čovek da odlučuje o svemu, pogotovu o onome što ne zna, a još više ako ne zna koliko ne zna.

Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

On verovatno uspeva da što opsenarski, što strogoćom i najrazličitijim vidovima korupcije drži svoje podanike u opčinjenom stanju, ali to, ni u kom slučaju ne može dugoročno imati uspeha kao državni projekat. Zato mislim da na taj način Srbija gubi dragoceno vreme, umesto da sve raspoložive snage usmeri prema postepenom stvaranju obrazovanijeg, kulturnijeg i samim tim civilizovanijeg društva. To na prvom mestu podrazumeva uspostavljanju sitema vrednosti, insistiranje na pricipu održivosti, koji mnogi doživljavaju kao siromaštvo, a u suštini to je, pre svega, skromnost.

Međutim, današnji potoršački svet upravo radi suprotno i daleko je od primene koncepta održivosti. Pre je na delu rasipništvo, sebičnost, bezobzirnost i ogoljeni hedonizam koji sam sebi cilj i smiso života. Prognoze nisu ohrabrujuće.

Predsednik SANU, Vladimir Kostić, početkom godine se našao na meti kritika zbog stava koji je izneo o Kosovu. Da li mislite da je pogrešio što je javno govorio o tome da je ta teritorija odavno izgubljena ili pak mislite da Srbi nisu spremni da se suoče sa realnošću?

Mislim da je izjava predsednika SANU iskorišćena kao materijal da se ne samo on napadne, već i cela SANU. Simptomatično je da se ovi napadi obično pojačavaju u godini izbora za nove članove SANU. Treba imati u vidu da je akademik Kostić drugi put izabran za predsednika ubedljivom većinom. I to nekome smeta, a lako je pretpostaviti kome. Predsednik SANU se bira među jednakima, tajnim glasanjem, a ne oktroiše se kako bi neki voleli da bude. Otuda skoro svakodnevni napadi na predsednika, otuda i oni sramni protesti ispred palate SANU na kojima je bilo više prolaznika nego učesnika, a za čiji je povod bio navodni izgovor da se ova institucija ne oglašava po vitalnm pitanjima ovog društva, što nije tačno.

Foto:Nemanja Jovanović

Zbog toga se hvalospevno saopštava da su to prvi protesti protiv SANU u njenoj istioriji, jer se želi  prikazati da je predsednik Kostić, kao i članstvo koje ga je izabralo, nacionalno nesvesno, te da mu je potrebna vakcinacija ne bi li postali veći Srbi nego što jesu. Čak je predloženo od nekih članova SANU da se članstvo pojedinačno izjašnjava po tom pitanju. Najbolje bi bilo da Odeljenje tehničkih nauka konstruiše nekakav patriotomer ili rodoljubomer, pa da se članovi testiraju kao na veoma popularnom, alfa i omega, istinomeru i pravdoljubu zvanom poligraf. Da vidimo ko je Sterijin rodoljubac, a ko nije.

Naravno da karikiram, ali stvari su u ovim napadima okrenute bez smisla i razloga naopačke i dovedene su do apsurda. Pošto je zli duh pušten iz boce, uz nepostojeći sistem vrednosti i odsustvo osećanja srama, koje je ustoličeno u brojnim elektronskim i pisanim medijima, došlo je do pojave nečega što je doskora bilo nezamislivo – da predsednik SANU bude inkrimisan lažnim navodima po tabloidnim glasilima i čašćavan najodvratnijim psovkama. Samo zbog toga što je izneo sopstveno mišljenje da KiM, ni de facto ni de jure, nije u našim rukama, pri čemu je one koji ga napaduju najviše pogodilo deo rečenice „neko mora to da kaže naroduˮ.

A kako vi posmatrate problem Kosova?

Problem Kosova i Metohije je daleko širi nego što je to postala jedina lična izjava predsednika Kostića korišćena u dnevno-političke svrhe. Ne iznosi on stav Akademije, jer je to nemoguće. Ni Memorandum SANU nije usvojen od strane većine članova, već je ukraden kao nedovršen dokument i lažno predstavljen kao stav Akademije. Znamo šta je posle bilo i kako je iskorišćen u političkom obračunu i stigmatizaciji Srbije. Predsednik je u Akademiji jedan među jednakima. Tendenciozno interpretirana njegova izjava dobrodošla je napadačima na SANU i dala im šlagvort da, po ko zna koji put, iskazuju svoju pravovernost i odanost bezgrešnom srpskom nacionu. Kad se pogleda istorija KiM niko ne spori, niti to može, da je tamo bila jedna od najvažnijih teritorija srpske države. To pokazuju, ne samo kulturno-istorijski spomenici izuzetne vrednosti i istorijski zapisi, nego i srpska toponimija. Ono će to biti i kad ne bude tamo nijednog Srbina. Zašto Srba tamo nema u onom broju koji bi omogućavao da do svega ovog ne dođe? Da li ima nekog ko će izbeći zanesenjačke panagirike o svekolikom srpstvu i da kaže gde su to Srbi u svojoj istoriji pogrešili i zašto, osim crkve, nisu čuvali Kosovo i Metohiju kao svetu srpsku zemlju? Verovatan odgovor mnogih bi bio da su za to drugi krivi.

Foto:EPA-EFE/DJORDJE SAVIC

I da završim sa ovom bolnom temom jednim veoma svežim primerom. Ljudi u Rađevini gde se planira izgradnja rudnika litijuma od strane dvoprega Rio Tinto-država Srbija, već ubrazno prodaju Rio Tintu svoje kuće i imanja, i beže na sigurno, a da rudnik još nije dobio dozvolu da se gradi. Da li će Rađevina biti KiM u minijaturi i ko će posle svega biti kriv što nas sutra u Rađevini, prekosutra u nekom drugom kraju Srbije neće biti. Verovatno će se kao oprobani, ali jeftin i providan politički izgovor, pronaći nekakvi strani plaćenici i domaći izdajnici, pri čemu se ne zna ko ih plaća i koga izdaju. Možda će Ilija Čvorović iz „Balkanskog špijunaˮ pronaći odgovor.

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare