O 15. martu se i dalje priča. I verovatno će se još dugo pričati jer je tog dana bio najveći protest koji se ikada dogodio u Srbiji. Pričaće se o tim mladim ljudima, o studentima, koji su pokrenuli sve nas i koji su, umesto nas, poturili svoja leđa. Pričaće se o tim mladićima i devojkama iz različitih krajeva Srbije koji su peške prelazili kilometre i kilometre, da bi stigli do Beograda i bili deo tog velikog studentskog skupa. A pričaće se i o mladoj studentkinji Čarni Mušikić (20) iz Vrbasa koja je, uprkos ogromnim bolovima u nogama, nastavila da pešači sa štakama za hodanje.
Među novosadskim studentima koji su pešačili do Beograda, dva dana pred veliki protest 15. marta, bila je i mlada Čarna Mušikić (20), brucoškinja Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja u Novom Sadu.
Ona je na put dug 100 kilometara krenula puna nade, optimizma i vedrog duha, a onda je na nekih tridesetak kilometara pred kraj šetnje došlo do nepredviđenih okolnosti, zbog čega je završila na štakama za hodanje.
I pored ogromnih bolova koje je osećala i dosta prolivenih suza, Čarna je rešila da nastavi put ka Beogradu, ali na štakama. Za Nova.rs priča kako je izgledao njen put i poručuje da odustajanje nikada nije bila njena opcija, ali ni svih studenata koji nastavljaju blokade.
„Imala sam bolove i pre nego što sam uzela štake, ali su bili izdržljiviji. Međutim, tridesetak kilometara pred kraj puta bolovi su došli do neke granice kada više nisam mogla da trpim. Imala sam povredu oba lista. Oba lista su mi se zgrčila i otkazala, imala sam povredu zadnjih ligamenata. Bila sam u strašnim bolovima. Pomogle su mi kolege, zavijali su mi listove, međutim bolovi su bili prejaki. Nudili su mi da uđem u auto ili traktor koji su išli iza nas kao naša pratnja, međutim, nisam želela. Pred Batajnicom sam uzela štake“, priča naša sagovornica.
Čarna navodi da je želja da nastavi put pešaka bila veća od svih prepreka, pa čak i od jakih bolova.
„Štake smo slučajno pronašli, tačnije virele su kroz prozor automobila koji je vozio stvari pešaka. Pitali smo čoveka da li bih mogla da ih koristim. Znala sam da na štakama neće biti lako, međutim moja želja za promenom svesti i za pravdom bila je mnogo veća od svake boli“.
Utisci su, kaže ona, neverovatni. Još nije svesna šta se dogodilo i šta je izdržala. Ne samo ona, nego sve njene kolege.
„Kada sam dobila štake, bila sam na kraju kolone. Onda sam na početku, nekih kilometar i po ispred mene, videla zastavu mog fakulteta i tada me je minula želja da idem s mojim kolegama jer sam ja ostala dosta iza njih. Telefon mi se ugasio, nisam mogla da ih dovičem da me sačekaju… Tih desetak kilometara bili su najduži u mom životu. A kada sam ih stigla, proradile su emocije, zagrlili smo se i tada smo zaplakali. Tada me je i slikao fotograf Marko Stevčić. Ta fotografija i dalje kruži društvenim mrežama i kod svih izaziva veliku emociju“, priča nam Čarna.
Čitav put je, kaže Čarna, bio emotivan, ali je ipak doček u Beogradu bilo nešto što će pamtiti čitavog života.
„Taj doček pamtiću do kraja života, verujte mi. Ta nada koja se probudila u ljudima, njihovi osmesi, suze radosnice, zaista je nešto što se ne može rečima opisati. Osećaj je neverovatan. Ne želim da se izdvajam kao jedinka samo zato što sam bila na štakama, jer kolege iz Niša i Vranja su pešačile duplo više nego što smo mi. Tako da, svi smo mi pobednici, ujedinili smo se i zajedno pišemo istoriju. Bila mi je čast koračati sa studentima“.
Njena porodica i prijatelji su ponosni na nju što je izdržala tako dug put.
„Verovali su u mene, znali su da imam snažnu volju da istrajem u ovome. Njihova podrška mi je mnogo značila, to me je guralo napred i davalo mi snagu da nastavim dalje“.
Posebno se zahvaljuje beogradskim studentima na gostoprimstvu i svemu onome što su uradili za njih.
„Pripremili su veličanstven doček za nas, organizovali nam prenoćište na svojim fakultetima… Nemam reči za njihovu organizaciju osim da su ispunili svoj zadatak. Mi koji smo spavali na DIF-u na Košutanjaku, produžili smo boravak u Beogradu jedan dan i ostali duže nego što je trebalo, koliko nam je bilo lepo. To vam sve govori“, navodi ona.
Osvrnula se i na dočeke koje su im priređivali meštani naselja kroz koja su prolazili, pre nego što su stigli do konačnog cilja.
„Kakve sam ljude upoznala… Ne postoje reči za njih. Divni, plemeniti, velikodušni… To je neverovatno kako su se ljudi probudili. Jako smo se svi zbližili zbog blokada. Putovali smo dva cela dana, dakle imali smo jedno prenoćište. Spavali smo u Staroj Pazovi, u hali koja je bila pripremljena za nas, ali su nam dobri ljudi ustupili svoj dom i krov nad glavom. Neverovatno. Kao da nas poznaju čitav život. Na kraju su plakali kada je trebalo da nastavimo put. Verujte“, priča ona.
Čarna, inače, svira gitaru, klavir i bubnjeve. Tokom ovog putešestvija, ona je svirala gitaru na pauzama, sve dok je nije zamenila štakama.
„Svirala sam gitaru u pauzama. Međutim, kada sam je zamenila štakama, morala sam da je ostavim jer mi je bilo preteško da je nosim. I dalje se oporavljam, ligamenti su mi natečeni, ali proći će, to je zapravo najmanji problem. Najvažnije je da smo mi ispunili svoj zadatak i da nastavljamo svoju borbu. Do ispunjenja zahteva“, poručuje ona.
BONUS VIDEO: Đacima četiri srednje škole u blokadi potrebne donacije
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar