30
U slučaju da ste se zabrinuli i zapitali gdje su zločini mržnje i diskriminacija nestali u Covidu-19 – ne brinite, i dalje su tu, živi i zdravi.
Tekst je originalno objavljen na portalu Okruženje.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću, i jedni prema drugima treba da postupaju u duhu bratstva.
Univerzalna Deklaracija o Ljudskim Pravima Član 1
Prošle su sedamdeset dvije godine od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima – sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravu. Ali u stvarnosti to nije tako. Prisilna iseljavanja, segregacije u školama, diskriminacija na poslu, zločini iz mržnje i nespremnost institucija da rade svoj posao – šta god da navedete, tu je, i poznato nam je. Kada je riječ o diskriminaciji Roma i uskraćivanju njihovih prava, definitivno se slažemo kao region.
Prema najnovijem istraživanju Balkanskog Barometra, koje je ispitivalo poslovno i javno mnjenje u regionu, za 68% anketirane populacije ne bi bilo ugodno da stupi u brak, ili da njihova djeca stupe u brak sa pripadnikom/com romske zajednice, a 26% njih izričito ne želi da njihova djeca dijele učionicu sa romskim učenikom. Čak za 63% ova situacija ne bila ugodna – što znači da ni oni ne žele romsku djecu u blizini svoje djece, ali to neće da kažu otvoreno.
Više od trećine (32%) ne bi ni razmatralo pozivanje Roma u svoje domove, a samo 25% bi iznajmilo stan Romima. To znači da u gradu u kojem je već teško pronaći pristojan stan, imam manje šansi da ga dobijem, bez obzira na obrazovanje, mjesečna primanja, socijalni status ili bilo šta drugo, samo zato što sam Rom.
Ropstvo Roma, na način koji nam je poznat kroz istoriju, danas je zabranjeno, međutim dobilo je nove oblike. Postavljanje ljudskih prava kao centralnog pitanja usvajanjem Deklaracije bi moglo da znači da je svijet čvrsto odlučio da ostavi iza sebe mračno nasljeđe mučenja, prisilne sterilizacije, holokausta, ropstva, i da osjećamo sram, nelagodu, i saosjećanje prema onom što je učinjeno Romima i drugim ranjivim grupama. Ali umjesto toga, mnoga zlodjela se nastavljaju neprimjetno, jer ne djeluju tako okrutno. Više nemamo prisilnu sterilizaciju, ali imamo školsku segregaciju. Više nismo robovi, ali 60% nas radi u neformalnoj ekonomiji za mnogo manje plate u odnosu na 30% naših ne-romskih komšija. Više se ne suočavamo s holokaustom, ali naš životni vijek je 10 godina kraći od ostatka populacije.
Iako je integracija Roma u pravom smislu još uvijek daleko, daje nam nadu to što su šestorica lidera zapadnog Balkana prije dvije godine zajedno, po prvi put, usvojili Poznansku deklaraciju. Njom su se, između ostalih, obavezali da će raditi na jačanju državnih struktura za zaštitu od diskriminacije, da će procesuirati žalbe Roma, pružati pravnu podršku žrtvama koje prijave zločin, i identifikovati matrice diskriminacije, uključujući institucionalnu i skrivenu diskriminaciju.
Novi strateški okvir EU za Rome, pokrenut u oktobru prošle godine, stavio je anticiganizam visoko na listu prioriteta, i prepoznao ga kao osnovni uzrok svih problema s kojima se Romi svakodnevno suočavaju. Očekuje se da će i anticiganizam biti službeno priznat kao poseban oblik rasizma od strane relevantnih institucija u regionu.
Kako smo još uvijek svjedoci mnogih kršenja Deklaracije o ljudskim pravima, a koja je usvojena tako davno, bilo bi naivno pomisliti da će Poznanska deklaracija učiniti čuda za samo dvije godine. Ali, mi se krećemo u dobrom smjeru – pa se nadamo da ćemo tako i nastaviti, bez koraka unazad ili stagniranja.
