Ivan Mrđen Foto: privatna arhiva

Prošlo je skoro deset dana od Izborne skupštine Udruženja novinara Srbije (UNS), na kojoj je za novog predsednika izabran Živojin Rakočević, gotovo bez ikakvog komentara o tome šta dvodnevna majska ujdurma u hotelu “Jugoslavija” praktično znači i za ovu cehovsku organizaciju i za celokupno novinarstvo u Srbiji.

Nekoliko meseci se talasala mutna voda i na površinu isplivalo svakakvo muljanje, pa je zato neverovatna brzina kojom je sve prekrila žabokrečina, od koje okreću glavu i pobednici i poraženi. Zar je moguće da više od pet stotina “kolega” dva dana bije neke “principijelne” bitke, a bilo je i trenutaka kad su neki hteli i da se pobiju, a da potom u svim njihovim medijima nema ni jednog pažnje vrednog osvrta, razmišljanja, predviđanja daljih događaja…

Da budem iskren, mene je ova skupština podsetila na jednu naoko sličnu situaciju iz maja 1987. godine kad je na Divčibarama za predsednika Udruženja novinara Srbije izabran legendarni Jug Grizelj, u to vreme komentator NIN-a. To nije mogao da spreči ni tandem Vojislav Mićović – Savo Kržavac, čiji je kandidat bio kolega Bora Ilić iz Radio Beograda.

Demokratska atmosfera na toj skupštini me je malčice zavela, pa sam pred tom dvojicom Miloševićevih ozloglašenih jurišnika govorio o posledicama jednog drugog njihovog poduhvata, nezakonite smene Grujice Spasovića sa mesta glavnog i odgovornog urednika “Duge”. Kad sam narednog ponedeljka došao na posao, portir me je odmah sproveo u kancelariju Bobana Petrovića, tadašnjeg generalnog direktora BIGZ-a (“Duga” je bila izdanje te kuće), a on me je poslao na šestomesečno plaćeno odsustvo da se ne bih susretao sa novim glavnim i odgovornim, inače pulenom pomenutog tandema.

(Život je namestio da sam, zahvaljujući tom statusu, uspeo da završim fakultet, što mi je kasnije mnogo više vredelo nego da sam se još neko vreme vukao po redakciji revije, kojoj su preko noći promenili i uređivačku politiku i čitalačku publiku. Zbog toga sam krajem te godine, na poziv legendarnog Stanislava Marinkovića, prešao u “Borbu”.)

U istoriji preokreta na izbornim skupštinama Udruženja novinara Srbije vidno mesto ima i ona iz 1996. godine, kad je u Smederevu, na „prepad“ (kako i sad stoji na zvaničnom sajtu UNS-a) grupa novinara iz državne televizije (RTS), koja je bila direktna ispostava vladajuće Socijalističke partije, falsifikovala izbore i Upravu preuzela grupa na čelu sa Miloradom Komrakovim, koji je bio i istaknuti član SPS.

Najlakše je reći da će vreme pokazati da li je izbor Živojina Rakočevića, inače direktora Doma kulture u Gračanici, što je po Statutu UNS nespojivo sa vodećim funkcijama u ovoj novinarskoj organizaciji, izraz autentične volje članstva (kako je svojevremeno bilo na Divčibarama) ili je sve urađeno po diktatu vlasti (priča iz Smedereva).

Ne valja, međutim, što je bez komentara ostala i izjava novog predsednika UNS da je to „pobeda marljive, nevidljive novinarske sile koja radi na terenu i koja je na najvećem udaru u unutrašnjosti”, te da u tome najviše prepoznaje “kolege na Kosovu i Metohiji koji dvadeset godina rade i koji su se demokratski, dijaloški i ljudski razvili u najbolji deo UNS-a”. Ako se složimo da su to „ljudi koji na lokalu nose teret slobode, koji su u stanju da se izbore sa onima koji im ugrožavaju slobodu na dnevnom nivou”, kako je rekao Rakočević, najviše zbog činjenice da su kolege sa KiM u svom radu podjednako ugroženi i od albanske većine i od srpske političke elite, a naročito od nadnacionalne mafije, zaista bi moglo da se postavi pitanje čime se bave i na kakve su to niske grane spali svi ostali članovi ovog udruženja. Posebno u Beogradu.

A tu već dolazimo do sjajnog zapažanja mog prijatelja Milorada Ćosića: “Naš medijski mrak najbolje osvetljava medijske slobode”.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar