INTERVJU Muftija sandžački Muhamed ef. Demirović za Nova.rs: Država ide ka autokratiji! Nema nijednog verskog lidera da je bio uz silnike ili ohole, svaki je bio spreman na plati cenu podrške obespravljenima

Da li ste tokom poslednjih dešavanja u Novom Pazaru istupili kao vernik ili kao građanin i da li se te dve stvari u Vašem slučaju mogu razdvojiti?

Nastupio sam i kao vjernik i kao građanin, jer vjernik je, u stvari, onaj čovjek koji, osim što je građanin, ima još jednu dodatnu dimenziju, još jedan poseban razlog više da bude odgovoran građanin. Vjernik podrazumijeva osobu koja u sebi nosi svijest i savjesnost, bez obzira na to da li ga neko vidi ili ne, jer je svjestan Stvoritelja svih svjetova koji u svakom trenutku vidi i zna njegove namjere, ambicije, ciljeve, kao i njegova javna i tajna djela. Dakle, moj istup je bio zasnovan na meni kao vjerniku, ali i kao građaninu.

Da li vera ima smisla ukoliko se odvoji od konkretnog života u kojem je borba za pravdu jedan od svakodnevnih imperativa?

Apsolutno nema smisla. U suštini, vjera je i data upravo kako bi bila korektor i pojedincu i zajednici, u svim pitanjima u kojima vremenom počnemo odstupati od općih zajedničkih interesa i univerzalnih vrijednosti. Ako pogledamo istinske vjernike, ako uzmemo vjerovjesnike kroz istoriju čovječanstva, vidjećemo da su svi oni bili najaktivniji članovi društva i da se njihovo vjerovanje ogledalo prije svega u borbi za pravdu, istinu i za slabe i potlačene. Ne možemo naći nijednog vjerovjesnika da je bio uz silnike ili ohole, već je svaki bio spreman da plati cijenu podrške obespravljenima.

Videli smo svi šta se dešavalo proteklih nedelja u Srbiji kada je reč o studentskim protestima. Šta je, po Vama, najveća poruka?

Zaista je mnogo snažnih utisaka, ali vjerujem da je najsnažniji to što među nama postoji istinska harmonija i sloga, zajednički ideali koji nas vode. To nisu obične parole, već vrijednosti u koje se vjeruje i koje se žive. Minimum tog našeg zajedništva eliminiše i stavlja po strani naše razlike kada je riječ o nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, jer se zajedno borimo za univerzalne vrijednosti koje vjerujemo da će obezbijediti bolju budućnost nama i našoj djeci. To zajedništvo studenata i građana, Bošnjaka i Srba, muslimana i pravoslavaca, pokazalo je da upravo univerzalne vrijednosti mogu biti najjače vezivno tkivo među ljudima.

"Netrpeljivost malih razlika” dovela nas je do apokaliptičnih scena devedesetih godina prošlog veka. Koliko se proteklih nedelja prepoznala solidarnost, jednakost i ravnopravnost?

Upravo to. To stanje je, hvala dragom Bogu, već duži niz decenija prisutno na ovom prostoru Sandžaka među Bošnjacima i Srbima, muslimanima i pravoslavcima. Ja se ne sjećam da smo ikada imali međusobne incidente, ali je bilo upornog nastojanja sa strane da se instaliraju problemi, da se raspiruju razlike i stavljaju u fokus. Tako je i poslednjih nedjelja iz Novog Pazara poslata slika jedinstva i harmonije, ali smo istovremeno slušali pokušaje državnog vrha da sve to instrumentalizuje u političke svrhe i ponovo podstakne priču o međunacionalnoj i međuvjerskoj mržnji. Nažalost, institucije i ljudi na ključnim funkcijama, koji bi trebalo da brinu o suživotu i smirivanju tenzija, često su upravo oni koji ih raspiruju.

Poznato je da postoji i podela u Islamskoj zajednici. Da li mislite da je politika umešala prste i da li su protesti doprineli da se među muslimanima stvari poprave?

Nadamo se da je to moguće. Međutim, ono što vidimo poslednjih godina jeste udaljavanje države i društva od demokratske vlasti ka autokratiji, u kojoj se sve institucije pokušavaju staviti pod kontrolu pojedinaca. To se, nažalost, odnosi i na vjerske zajednice – i islamsku i pravoslavnu. Oduvijek je postojala ambicija političara da ih podrede svojim interesima. Onog trenutka kada vjerska zajednica postane instrument u rukama političara, ona prestaje biti vjerska zajednica. Ako vjerski lider stane uz silnika, a protiv potlačenih, on time sam sebi presuđuje i dovodi u pitanje ne samo svoje vođstvo, već i iskrenost vlastite vjere.

Najveći motiv svakog čoveka trebalo bi da bude solidarnost. Imate li utisak da su novopazarski studenti, između ostalog, podigli svest i o genocidu u Gazi?

Smatram da su studenti u Novom Pazaru, ali i širom Srbije, probudili istinsku empatiju i solidarnost sa svim ugroženim kategorijama društva u svijetu. Probudili su i međusobnu saosjećajnost i bliskost. Posebno je važno što su probudili nadu da u nama i dalje ima dovoljno ljudskosti da gradimo pravedno i prosperitetno društvo, sa institucijama koje jednako tretiraju svakog građanina, bez obzira na naciju ili vjeru. Ja se sjećam jednog velikog skupa u Novom Pazaru, kada sam šetao sa studentima i profesorima iz cijele Srbije. Radost i pozitivna energija tih ljudi bila je vidljiva na svakom koraku, a ljepota tog dana ostala mi je urezana kao jedno od najljepših iskustava.

Kako komentarišete tezu: “Mi ne želimo da živimo jedni pored drugih, već jedni sa drugima”?

Ne vezujem se mnogo za formulacije, ali iskreno želim da mi to i pokažemo. Svevišnji Bog nas je uputio da se međusobno upoznajemo, a to možemo samo ako živimo jedni sa drugima, ako komuniciramo i sarađujemo. Potreban nam je iskren međusobni odnos, gdje će djela biti u skladu s riječima, gdje ćemo aktivnostima pokazivati da brinemo jedni o drugima i da zajednički gradimo bolje i pravednije društvo.

Jedno lično pitanje – imate li vremena za sebe, za čitanje ili druženje?

Obaveze su iz dana u dan sve veće, kao i kod većine ljudi. Moj dan počinje jutarnjom molitvom oko pet sati, a završava se večernjom oko pola jedanaest. Radnog vremena u klasičnom smislu nema, jer su obaveze stalne. Nažalost, zbog brojnih dužnosti sve je manje vremena za čitanje, iako se trudim da svaki dan izdvojim bar jedan dio za knjigu i druženje. Najviše slobodnog vremena nastojim da provedem sa svojom porodicom, a ako ga ostane, odlučujem kako ga utrošiti.