Kad god se prave liste najskupljih gradova na svetu, Tokio je negde pri vrhu. Međutim, ovih dana se ispostavlja da tamo možeš pristojno da jedeš za manje pare nego u Beogradu. Osim ako želiš voće - to je tamo izgleda najveći luksuz.
Kad god sam pričala o nadrealnim stvarima koje sam videla u Japanu, cene su se uvek nametale kao tema. Tokio je na glasu kao jedan od najskupljih gradova na svetu i ispostavilo se da ga čak i oni koji vole sebi da priušte odlazak na daleke destinacije izbegavaju, jer uvek računaju da će im troškovi duplirati cenu aranžmana. Međutim, ako ste turista bez nekih velikih gurmanskih prohteva i na putovanjima radije jedete nešto s nogu nego što sedate po restoranima – tamo ćete verovatno manje trošiti na hranu nego u Beogradu.
Bento boks, na primer, košta 3-4 evra, a pokriva kompletan ručak. Salate i paste su još jeftinije. Čak sam provalila da im uveče obično dodatno spuštaju cene (valjda pred istek roka trajanja koji je prilično kratak).
Ima gomila bento boks varijanti, obično u pakovanju bude složeno neko meso, pirinač i salata ili neki treći prilog, sos… Kupuju se u marketima kojih ima na svakom ćošku i rade non-stop, a uvek možete da ih zamolite da vam podgreju obrok i pojedete ga na licu mesta.
S druge strane, onigiri (kolačići od pirinča trouglastog ili četvrtastog oblika s različitim punjenjima) su evro, dva (toliko su i sendviči na primer), a super su da ih spakuješ u torbu i poneseš za usput. Tamo je nepristojno da se jede u hodu, a u parkovima gde sam pravila pauze primetila sam da i Japanci većinom biraju onigiri kad ogladne tokom dana.
Cene grickalica i slatkiša su slične kao kod nas, kafu sam u marketu plaćala manje od dva evra – u hotelima je obično besplatna, a tamo baš i nema te kulture zasedanja po kafićima.
Uveče se redovi prave ispred punktova s uličnom hranom – takojaki (okrugle knedlice punjene hobotnicom s prelivima) i okonomijaki („japanska pica“, ali više liči na veliku palačinku pretrpanu kupusom, povrćem, mesom, sosevima) obično koštaju 5-6 evra.
U klubovima je pivo, na primer, oko 3 evra (500 jena), sake je oko evro i po, a ako naiđete na „all-you-can-drink“ akciju, za 1.000 jena (oko 6 evra) imate sat vremena da pijete šta hoćete i koliko hoćete.
Restorani su prilično skupi, mada smo u samom centru, u Šinđukuu, našli mesto u kojem smo večeru sa pićem platili manje od 10 evra po osobi. Dakle, ima i toga, treba malo istražiti. Samo, treba imati na umu i to da su porcije relativno skromne. Nisam videla, ali sam čula da mogu da se nađu i super povoljne „all-you-can-taste“ ponude gde u određenom vremenskom periodu možete da se lepo najedete za male pare.
Pijaca je takođe dobro mesto da probate specijalitete s egzotičnim morskim plodovima ili vagi govedinom, koja važi za najskuplje meso na svetu. Lignje i rakovi na štapiću su oko 6 evra, a posebno popularno je i ušećereno voće na štapiću – košta oko 3 evra.
Po preporuci smo baš na pijaci našli štand na kojem navodno prave „najbolji suši u Tokiju“, porcija košta od 2.000 jena što je nešto više od 12 evra ili nešto više od 1.400 dinara. Naravno, ima i povoljnijih.
Ali, dok je pijaca za nas bila prilika da probamo jela koja su kod nas preskupa ili ih nema, kad smo videli cenu obične jabuke – samo što se nismo srušili. Više puta smo se preračunavali misleći da smo pogrešili (100 jena je 0,61 evro odnosno oko 72 dinara) – jedna jabuka, upakovana u celofan, koštala je 600 jena, što dođe preko 430 dinara.
I to ispada još i povoljno, jer videli smo, ima i za 1.000 jena (720 dinara). Jedan nar je 800 jena (575 dinara), a za 300 jena (215 dinara) možete da dobijete jednu krišku dinje ili u čašici tri zrna grožđa i jagodom.
Inače, grožđe je veći luksuz od svega, jer cena jednog grozda (koji doduše izgleda kao sa reklame) ide do 1.800 dinara (2.500 jena).
Za još utisaka iz Japana zapratite Putničarenje.
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare