O „književnom dvoboju“ ekavice i ijekavice, ponudi i potražnji, tiražima i kvalitetu, jakim i slabim izdavačima za Nova.rs pričaju Miljenko Jergović, Vladimir Arsenijević, Vladislav Bajac i Seid Serdarević.
Nakon užasnog rata i potpune distance u jednom periodu, već dvadesetak godina hrvatski pisci se objavljuju u Srbiji. I ne samo da se objavljuju već su mnogi od njih prave zvezde. Miljenko Jergović, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Damir Karakaš i nedavno preminuli Igor Mandić, su samo neka od najvažnijih imena koja imaju ili su imali velike tiraže na srpskom tržištu i uvek su rado viđeni gosti. Međutim, kakva je situacija sa srpskim piscima u Hrvatskoj? Evidentno je da ne postoji reciprocitet, čak ni blizu. Razlozi su brojni.
Vladislav Bajac, pisac i vlasnik “Geopoetike”, kaže za Nova.rs da je surova istina da postoji totalna nesrazmernost između objavljivanja srpskih pisaca u Hrvatskoj i obrnuto.
– Utešna je jedna stvar, da je to jedan od dokaza, da bez obzira na ovakvu nikad lošiju Srbiju, mi ipak još uvek imamo to otvoreno polje kosmopolitizma. Mi smo najotvoreniji prostor od svih bivših republika Jugoslavije. Ja sam jedan od ređih autora koji je objavljen u Hrvatskoj, Fraktura je objavila moj roman “Hamam Balkaniju”. Ali imao sam utisak kao da sam pomalo na silu objavljen. Nisam video baš neko veliko angažovanje izdavača. Da bih onda vremenom iz različith iskustava, shvatio jednu istinu da u stvari nema dobre volje prema srpskim autorima. Moj utisak je da smo mi tamo kao pisci prilično nepoželjni, iako su moja lična iskustva sa ljudima iz kulture jako dobra.
Bajac dodaje da je skoro imao pregovore sa izdavačima i knjižarima iz Hrvatske, kako bi na njihovom tržištu došlo do distribucije knjiga iz Srbije.
– Međutim, video sam kako ni to nije poželjno, kako se i to provlači kroz iglene uši, pa vas onda prisile da odustanete i opet shvatite da želja ne postoji. Velika je šteta, jer smo mi i dalje kompatibilni izdavački prostori. Sve u svemu, hrvatski izdavači i literatura su tu u vrlo lukrativnom položaju, imaju veliku korist od mnogo većeg tržišta u Srbiji – zaključuje Bajac.
Jedna od najvećih književnih zvezda u regionu, pa i u Srbiji, je hrvatski pisac Miljenko Jergović, i to već dugi niz godina. Autor romana “Dvori od oraha” i “Sarajevski Malboro” kaže za Nova.rs da se o ovoj temi, na različite načine, govori već dvadesetak godina, i pritom se obično ističe veća otvorenost srpske kulturne javnosti i čitalačke publike prema hrvatskoj književnosti.
– Može biti da ima i toga, ali važnije su neke druge okolnosti, koje se tiču i književnosti i izdavaštva, a onda i knjižara i knjižarstva. Naime, kako je kompletna izdavačka i knjižarska infrastruktura u Srbiji neusporedivo moćnija i zdravije utemeljena, tako se objavljuje i mnogo više knjiga, pa onda među tim knjigama i hrvatskih knjiga. Recimo, u Hrvatskoj ne postoji izdavač koji bi svojom veličinom i obuhvatom scene bio usporediv s Lagunom. I samo još nešto da pridodam: ne osjećam se u svemu ovom dijelom hrvatske književne kvote u Srbiji. Ja sam tu kao Jergović, a ne kao Hrvat. To mi je važno naglasiti, jer je bilo kraćih perioda, prije nego što sam počeo objavljivati u Frakturi, kada sam svoje nove naslove objavljivao isključivo u Srbiji.
Jergoviću je važno da doda razloge zašto ne misli da je ovde reč o srpskoj otvorenosti i hrvatskoj zatvorenosti.
– Srpski režiseri režiraju po zagrebačkim teatrima možda i češće nego što hrvatski režiraju po beogradskim, srpski i hrvatski glumci već su sasvim izmiješani u jednim i drugim filmovima, hrvatskih manjinskih koprodukcija u srpskoj kinematografiji vjerojatno je više nego srpskih manjinskih koprodukcija u Hrvatskoj. Dakle osim okolnosti da je u drugim oblastima kulture međusobna saradnja sasvim prirodno obostrana i nenametnuto recipročna, postoji i nešto što se tiče same književnosti, a što sliku otvorenosti i zatvorenosti pomalo relativizira. Naime, u konkurenciju većine hrvatskih književnih nagrada- naravno onih koje ne dodijeljuje država, nego privatne firme – ulaze i knjige pisaca iz Srbije, koje su objavljene u Hrvatskoj. U Srbiji, pak, u konkurenciju ulaze samo srpski pisci, šta god to značilo. Ali i to bi se dalo objasniti i relativizirati…
Jergović pominje Dragana Velikića i Svetislava Basaru kao pisce koji su vrlo prisutni trenutno u Hrtvatskoj.
– Kao i Srđan Valjarević, koji i u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, ima gotovo kultni status. Ali previše je važnih srpskih pisaca, naročito onih hermetičnijih, o pjesnicima da i ne govorimo, koji u Hrvatskoj ne postoje. Ili koji postoje za malu žilavu sektu čitatelja koji knjige kupuju po Beogradu. Ono što je, međutim dobar znak jest da se zadnjih godina počinju u Zagrebu objavljivati knjige koje su u Beogradu izazvale neku jaku reakciju javnosti. Tako je upravo objavljen „Smrtni ishod atletskih povreda“ Milice Vučković. Takve bi žive knjige u kontaktu sa živim ljudima mogle promijeniti stvar – zaključuje Jergović.
Pisac i kreativni direktor Krokodila, Vladimir Arsenijević, bio je jedan od pionira u objavljivanju hrvatskih pisaca u Srbiji nakon rata. Vodeći izdavačku kući Rende početkom 2000-ih, doprineo je “probijanju leda” između srpske i hrvatske književnosti. Arsenijević kaže za Nova.rs da u Srbiji postoji poprilično interesovanje za autore iz regiona, i možda najviše za autore iz Hrvatske.
– Tog interesovanja u Hrvatskoj nije da baš nema, ali ga manjka, nije tako izraženo kao ovde. Ima više razloga zašto je to tako. Mi moramo da se vratimo u čitavu dinamiku 90-ih godina i ta stanja u kojima smo se našli nakon svih ratova, gde je Hrvatskoj bilo jako važno da i kroz kulturu potvrdi neku svoju emancipovanost u odnosu na Jugoslaviju, a nama je bilo stalo da uhvatimo pokidane konce.
Arsenijević dodaje da je svetska ekonomska kriza jako pogodila izdavaštvo u Hrvatskoj, dok mi tu krizu nismo osetili.
– Tamo su izdavači u velikoj meri oslonjeni na državne subvencije i različite sisteme pomoći i to je fenomenalno, ali kad oni odjednom izostanu, to popada kao kula od karata, i to se tamo desilo 2008. I onda se isključuje ono što nije komercijalno, i ispostavilo se da je to bila regionalna produkcija, ne samo srpska. Takođe, postoji još jedan strukturni problem. U Hrvatskoj nikad nisu ispravno rešili pitanje jezika i kako se oni ophode prema tome. Ako konkurišete na filmske konkurse u Hrvatskoj, vi morate da „prevodite“ celu svoju projektnu dokumentaciju na „hrvatski jezik“. U tom smislu, knjižari nisu znali gde da stave srpske autore, jer oni ne pripadaju hrvatskom odeljku, ne postoji regionalni odeljak jer to nije politički privčlačno, a ako ga stave među strane autore to onda ode negde gde nikada nije trebalo da bude. To je jedan večiti problem kada se stvori zavrzlama između politike i suve realnosti. Sve to zajedno je rezultiralo da srpskih pisaca tamo nema – smatra pisac romana „U potpalublju“.
Seid Serdarević, vlasnik najveće hrvatske izdavačke kuće Fraktura, kaže za Nova.rs da se srpski autori, čak i oni koji su izuzetno popularni kod kuće, u Hrvatskoj gotovo uopšte ne prodaju.
– Objavljuju se manje-više svi važniji autori od Basare i Velikića, koji ima kultni status u Istri i Puli, preko Saše Ilića, Vidojkovića, Filipa Davida… Zašto je interes za srpske pisce i književnost kod publike malen teško mi je reći, mislim da nije riječ samo o autorima iz Srbije već da je slično i s autorima iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, uz poneke iznimke. Rekao bih da možda naši čitatelji, bez obzira na kritiku koja prati ta izdanja, preferiraju romane u prijevodu, tako da mislim da ne možemo govoriti o tome da hrvatski nakladnici ne objavljuju srpske pisce jer su oni slabiji, a nisu, uvijek ima odličnih pisaca u svim literaturama, već da je razlog slabiji interes publike pa samim time često, većina nakladnika ne nalazi, u stalno zahtjevnim vremenima za izdavaštvo, ekonomsku računicu u objavljivanju knjiga koje se ne trebaju prevoditi, ali koja se slabije prodaju. Mene zanima kako će proći kod hrvatske publike roman Milice Vučković „Smrti ishodi atletskih povreda“ koji smo upravo objavili – pita se Serdarević.
Razliku u potrebama tržišta, Serdarević dalje opisuje kroz top liste prodavanih knjiga u Srbiji i Hrvatskoj.
– Već neko vrijeme u Srbiji dominiraju autori koji pišu na srpskom jeziku, a uz njih se često nađu iz autori iz regije posebno iz Hrvatske, da nabrojim samo neke Miljenko Jergović, Damir Karakaš, Zoran Ferić… Ili posljednjih mjeseci autobiografija Mire Furlan koja je bila i najprodavanija knjiga u Hrvatskoj. S druge strane u Hrvatskoj domaći hrvatski autori među najprodavanijima nisu toliko česti, i čine uglavnom maksimalno 20% top ljestvice najprodavanijih naslova – zaključuje vlasnik „Frakture“.
Postoje i mišljenja da je hrvatska književnost već godinama kvalitetnija od srpske, pa bi zbog toga reciprocitet u zastupljenosti na obe strane bio usiljen. Takva stanovišta su radikalnija i dosta ređa, ali postoje.
Bonus video: Vladimir Arsenijević o festivalu Krokodil
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare