Miljenko Jergović: Elena Ferante je brend, a Džoan Rouling je "real thing"

Što bi sve moglo na um pasti jednoj nezaposlenoj tajnici, rastavljenoj majci jedne malene djevojčice, dok čeka vlak koji uporno kasni? Veoma širok je i opijajući spektar mogućih razloga za samosažaljenje. A samosažalijevati se može barem još tri života, i to čekajući sve vlakove ovoga svijeta, koji kasne. Jednako širok je i ništa manje opojan spektar razloga za gnjev. To čekanje vlaka nezaposlenu tajnicu, rastavljenu majku malene djevojčice, u današnje vrijeme najvjerojatnije će učiniti gnjevnom borkinjom za prava jutarnjih korisnica željezničkih usluga, za prava veganki, nepušačica, vakserki ili antivakserki, pobornica besplatnog botoksa, ljubiteljica pčela, kućnih proizvođačica bestilja, što će onda ublažiti i utuliti sav taj jad i bijedu njezina tako rano upropaštenog života. Svaki ljudski život upropašten je onoga trenutka u kojem čovjek prvi put pomisli da mu je život upropašten i da nema izlaza iz tog egzistencijalnog opkoljenja. A čekanje vlaka koji kasni za svaku će nezaposlenu tajnicu, rastavljenu majku malene djevojčice, čiji otac živi iza pet državnih granica i baš ga nije briga, biti dramaturški savršen trenutak u kojem će pomisliti da je gotovo. I onda će tiho zaplakati. Ili će se razgnjeviti. Ionako je to jedno te isto.

Međutim, Joanni Kathleen Rowling, mojoj vrsnici, da sam Englez mogli smo ići u isti razred, na um su pali škola za čarobnjake i njezin mali polaznik Harry Potter. Nije li bolje misliti o tome, u glavi raspredati priču, uživjeti se u nju kao da je stvarna, nego se samosažalijevati ili prosipati gnjev po peronu? Naravno da jest, bolje je tako! Ali trebalo bi za to imati znanja i dara. Istina, ona je na sveučilištu Exeter studirala francuski i književnost, imala je i želju da piše, ali možda joj život nije dao. Ili nije umjela da pomiri dvije strasti: onu za društvom i avanturom, i onu za pisanjem. Radila je za Amnesty International, u Portugalu je kao izvorna govornica domaćima predavala engleski, ali u svemu što je radila ostala je negdje na pola puta. I na kraju, tako je čekala vlak koji nikako ne dolazi i kratila vrijeme pričom koju će pričati samo sebi.

Talent za priču je čudo. Pogotovo ako se pričalici posreći sretna okolnost da svi oko nje nemaju druga posla nego da je slušaju. Recimo, da je nestalo struje. I da ljudi ne znaju što bi drugo, nego da slušaju nju koja priča. Bog zna što se dogodilo, možda je stvarno nestalo struje, pa je svijet onako pozorno slušao J. K. Rowling dok mu je pripovijedala o avanturama Harryja Pottera. Ne znam što se tada dogodilo, a ne znam ni zašto sam i kako odjurio u knjižaru, kada se pojavio hrvatski prijevod prvoga toma. Godina je bila 2000, u svijetu su izašla već četiri nastavka, prevoditelj bio je Zlatko Crnković, izdavač Algoritam. Bila je to dječja knjiga, a meni su bile trideset i četiri. I to dječja knjiga na zlu glasu među tobožnjom elitom tobožnje nove hrvatske književnosti. Novine koje još nisu bile sasvim požutjele, ali su bile jednako provincijalne, organizirale su anketu o Harryju Potteru, i onda su hrvatski pisci, koji Harryja Pottera nisu čitali – a zašto bi ga i čitali – govorili zašto te knjige ništa ne vrijede, uspoređujući, baš skroz budalasto, J. K. Rowling s Ivanom Brlić Mažuranić. Kao da je prva ubila drugu, i kao da je osnovni problem književnosti što ljudi čitaju jedno umjesto da čitaju drugo. Bile su mi trideset i četiri, ona je bila samo godinu starija, kada sam počeo čitati njezine knjige.Pročitao sam prva tri nastavka, a onda me je nešto pomelo, pa Harryja Pottera nisam dalje čitao. Filmove, kad su se pojavili, naravno nisam gledao. Ono što me je zanimalo bila je književnost: autentična priča one nezaposlene tajnice, rastavljene majke, koja za razliku od moje majke nije očajavala. Mogao je Harry Potter doživjeti neuspjeh, mogla je J. K. Rowling i danas živjeti od socijalne pomoći, ali u biti bi sve bilo isto. Ona je vrlo darovita spisateljica, moćna pričalica, koju su sretne okolnosti uzdigle u jedno od većih kulturoloških i književnih čuda našeg doba. Uživljeno sam čitao Harryja Pottera, žaleći pomalo što nije napisan i objavljen u vrijeme kad mi je bilo devet-deset godina. J. K. Rowling bi uz Ćopića i sve tuge Ivane Brlić Mažuranić tad bila treći demijurg moga djetinjstva. Pritom, nisam vam ja ni kao dječak bio veliki pobornik čarobnjačke literature, niti književnosti općenito u kojoj postoje viškovi fantazije. Osim ako je sve napisano istina. A u J. K. Rowling je istina. Ta tri nastavka Harryja Pottera su, uz nenadmašnu trilogiju “Polarna svjetlost” Philipa Pullmana, moj najblistaviji čitateljski danak žanrovima slobodne mašte.Pritom, J. K. Rowling doista je tek ona tajnica koja čeka vlak. Harry Potter nije industrijski proizvod, njegova je velika mama samo iskoristila industriju da mu pomogne. I premda ju je maksimalno iskoristila, mali je čarobnjak ostao autentičan, jer je autentičan tekst koji iza njega stoji. I tu je, recimo, osnovna razlika između fenomena J. K. Rowling i Elene Ferante. J. K. Rowling je spisateljica, a Elena Ferante je brand, iza kojeg je proizveden stilski nekonzistentan tekst stereotipizirane priče prilagođene kvaziemancipatorskim modama s početka milenija. Elena Ferante je, vjerojatno, “Elena Ferante”, dakle band, tim, skupina manje darovitih kopirajtera na službi u književnosti. Pretpostavljam muškarčića koji se pretvaraju da su žena. J. K. Rowling u Harryju Potteru pisala je upravo ono što je morala napisati. I bila je, dakle, pravi pisac. Kasnije je pisala nekakav kriminalistički roman, koji sam pokušao čitati, ali sve me je od njega odbijalo.

Godila mi je njezina slava. Najprije, čitatelj obično uživa u slavi velikog pisca, pogotovu kada ta slava izlazi izvan književnih okvira i postaje slava usamljenog vojskovođe, čija imaginarna vojska stoji nasuprot svih država i vojski ovoga svijeta. A onda, dobro je kada u svijetu lažnih proroka i bijednih bestselera New York Timesa s vremena na vrijeme nađe netko tako dobar. I još je dječji pisac! Ali nije me iznenadilo, pa mi nije bilo ni mrsko, kada je Crkva zaratila protiv J. K. Rowling i njezinoga malog čarobnjaka. U tom velikom obračunu, koji se širio planetom kao odjek popularnosti Harryja Pottera, a obično bi ga poveli ratoborni vjeroučitelji, seoski župnici i mjesni proroci, ali bi ga vrlo rado – makar i samo prešutnom podrškom – prihvaćali i sami očevi Crkve, na prvi je pogled nešto komično. Naime, Crkva je imaginaciju jedne dječje spisateljice, ili jednoga velikog pisca našega doba – pošto J. K. Rowling jest i jedno i drugo, doživjela kao konkurenciju vlastitom učenju. I onda su krenuli da tumače kako je svijet ono što piše u Bibliji i što velečasni propovijeda, a ne ono što piše u romanima o Harryju Potteru. Ti romani su, vele nam vjerovjesnici današnjice, djelo nečastivoga, ili su u blažoj verziji dokaz da je J. K. Rowling prodala dušu nečastivome. A zapravo, radi se samo o tome da Crkvom vladaju oni koji baš i ne vole kad im djeca mnogo čitaju. Plaše se slobode u mašti. Taj strah je osnovi motiv srednjovjekovnog progona vještica. I da, doista, dobro su prepoznali: J. K. Rowling je vještica. Zato ju djeca i ja volimo.

Kada je na Zapadu, među lijevim emancipatorskim aktivisticama i aktivistima, zavladala posvemašnja moda staljinističkih procesa, zabrana i brisanja ljudi, naročito onih koji su u životu nešto svojom imaginacijom stvorili, naravno da je na red došla i J. K. Rowling. Nju je otkazala neka jadničad, pod optužbom za transfobiju. U svakom staljinskom umu po jedan je mali cinik. Po jedan mali cinični štakor. Jer J. K. Rowling bi se za svašta moglo optužiti, pa je zatim i na lomači spaliti, ali cijeli svijet koji je ona stvorila u suštini svoje transformativnosti, graničnosti i multiidentitarnosti pravo je malo slavlje – transseksualnosti.Ali onda se dogodilo to da je Putin napao Ukrajinu, i da je more ljudske krvi i nesreće preplavilo Zapad i načas zaustavilo sva ta prenemaganja nerealiziranih tajnica što čekaju vlak koji nikada neće stići, pa se liječe otkazujući Woodyja Allena, Louis CK-a i J. K. Rowling. Na čas su zastali staljinistički procesi, a javio se sam Vladimir Putin, konstatirajući da Zapad danas nastoji likvidirati Rusiju i rusku kulturu onako kako je likvidirao J. K. Rowling. I premda nije spomenuo staljinističke procese, nego nacističko spaljivanje knjiga, Putin je bio u pravu. Ova njegova optužba na račun Zapada je savršeno precizna i istinita, bez obzira na sve što je on u isto vrijeme činio u svojoj zemlji, ili što danas čini u Ukrajini. Veće zlo ne poništava manje zlo.J. K. Rowling vrlo mu jednostavno odgovorila: optužila je Putina da po Ukrajini masakrira civile, podržala je Ukrajince, optužila je Putina da truje novinare i opozicionare, podržala je Alekseja Navaljnog. Nije joj palo na pamet da ga pokušava demantirati, niti da manje zlo, kojemu je ona žrtva, relativizira zbog postojanja većega zla. Manje zlo nikakvim zlom ne postaje dobro. Nema te čarolije.Ajfelov most Bonus video: Milena Marković - odlomak iz romana

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=odlomakizpesmepromocijads-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="3201283"]