Tabloidni i šovinistički način na koji se o ovom slučaju trudnoće sedam tinejdžerki izveštavalo, podstakli su me da napišem dramu o ovom događaju, kaže za Nova.rs dramska spisateljica Tanja Šljivar, autorka predstave „Kao i sve slobodne djevojke“.
Ova drama, koja istražuje društveni fenomen kada je sedam trinaestogodišnjih devojčica u BiH zatrudnelo na školskoj ekskurziji, nedavno je u režiji Selme Spahić premijerno odigrana u Ateljeu 212. Naša sagovornica tada nije bila u Beogradu, a i ovo je luda sreća da smo uspeli da se dogovorimo za intervju.
Nakon usavršavanja u Gizenu, u Nemačkoj, vreme je provodila na rezidencijama u Mađarskoj, Austriji, Hrvatskoj, Češkoj… Prošle školske godine je paralelno predavala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Akademiji umjetnosti u Banjaluci i na Universität für Angewandte Kunst u Beču. Nedavno je imala čitanje i prezentaciju svoje drame na Georgia State University u Atlanti.
– I meni je teško odrediti gdje zapravo živim i radim. Agent mi je u Berlinu, prevoditeljica i prijateljica Maša Dabić u Beču gdje sam i predavala, roditelji u Bosni, a trenutno radno mjesto u Beogradu – priča Šljivar, rođena Banjalučanka, koja danas govori simpatičnom mešavinom ekavice i ijekavice, pa ćemo to ispoštovati i u ovom razgovoru.
Bila je student generacije, dela su joj prevedena na više od deset jezika, a za svoj umetnički rad dobila je brojne značajne nagrade među kojima su Sterijina, „Slobodan Selenić“, „Petar Kočić“, „Borislav Mihajlović Mihiz“, „Miodrag Žalica“…
Šta vas je najviše podstaklo da napišete “Kao i sve slobodne djevojke“?
– Tabloidni i šovinistički način na koji se o ovom slučaju izveštavalo. Problem reprezentacije na prvom, tekstualnom nivou sagledavala sam kroz prizmu pitanja, koje je i u naslovu jednog od najuticajnijih tekstova iz postkolonijalnih studija: Mogu li podređeni da govore? postavila Gajatri Čakravorti Spivak. Ako sam se odlučila da dam glas djevojkama, koje su na svaki način isključene iz javne sfere, a u slučaju koji se ticao isključivo njih, ko sam bila ja, koja je to bila autorska pozicija iz koje je meni bilo dozvoljeno da o tome govorim i na koji način? Važno mi je bilo preispitati svaki autoritet, pa i mene kao autorke. Važno mi je bilo preispitati govorni čin u prvom licu jednine, važno mi je bilo preispitati sve govorne i ideološke pozicije koje su se mogle pojaviti u vezi s ovim (kvazi)dokumentarnim slučajem kolektivne tinejdžerske trudnoće.
Izabrali ste vrlo delikatnu temu s obzirom na to da se sloboda, nažalost, i danas drugačije shvata kada je reč o muškom i ženskom svetu.
– Prva sloboda koju svi, bez obzira na pol u kom smo rođeni i rod s kojim se identifikujemo, moramo osvojiti i koju nam niko neće dati osim nas samih, jeste sloboda od toga da ne budemo eksploatisani od sistema koji nas primorava da eksploatišemo sami sebe i druge u kapitalističkom načinu proizvodnje. U tom, drugačijem, socijalističkom, društvu ravnopravnosti, solidarnosti i razlika koje nisu uslov ili rezultat eksploatacije, već bogatstva društva (što je definicija koju sam preuzela od Bojana Đorđeva a on od Alana Badjua), vjerovatno neće ni biti moguće da sveštenici, koji nikako ni ne mogu biti trudni, određuju i propisuju ženama da li i pod kojim uslovima treba da ostanu trudne, na primjer, pa ovakve teme neće više biti delikatne.
Ovaj komad se igra na evropskim pozorišnim scenama, koje su razlike u produkcijama?
– Zanimljiv je kast u različitim scenskim čitanjima i inscenacijama. Na prvu loptu kao najlogičniji izbor djeluje sedam mladih glumica, možda onih koje su i dalje na akademijama. S druge strane, bilo je i takvih čitanja, i objektivizacija mladih ženskih tijela na sceni bila je, nažalost, gotovo neizbježna. U sjećanju je ostalo čitanje kada je više od 20 glumica i glumaca iz ansambla Narodnog pozorišta u režiji Ivane Vujić igralo ovih sedam trinaestogodišnjakinja – gdje je polifonija teksta još više istaknuta raspodjelom replika između dvadesetak različitih glasova, tijela, senzibiliteta, godina. Austrijski osedeli glumac u penziji je takođe čitao ulogu jedne od djevojčica u Gracu, a u praizvedbi u Deutsches Theatru u Berlinu djevojčice su igrali tinejdžeri oba pola, neki od njih migrantskog porekla. U italijanskoj verziji, u režiji Paole Rote, profesionalna glumica u srednjim godinama i njena ćerka tinejdžerka igrale su dve trudne drugarice. Mislim da je pitanje reprezentacije u pozorištu u slučaju ovog komada u posebnom fokusu, a na širem planu možemo da promatramo i kome pripadaju koji narativi, kome pripadaju koje priče i ko sme/može/želi da ih ispriča i prepriča, predstavi i postavi, zapiše i prepiše.
Kakvi su vam utisci nakon gledanja predstave u Beogradu?
– Po meni najvažniji, a u našoj pozorišnoj javnosti potpuno previđen aspekt ovog teksta, a i predstave, jeste naizmjenična upotreba neupravnog i upravnog govora u gradivnom tkivu svih sedam monologa. Ne samo da su devojčice nazvane kratkim dvosložnim i međusobno lako zamjenjivim imenima, nego su zamjenjivi i njihovi narativi, nad kojima one preuzimaju kontrolu, za razliku od onoga kako se o njima izvještavalo u medijima gde su kontrolu potpuno izgubile. Devojčice preuzimaju kontrolu, dakle, tako što naizgled govore duge monologe u prvom licu, koji se, vrlo često ne odnose na njihova konkretna individualna iskustva.
Na koji način?
– U svakom od monologa postoji bar jedno mjesto na kom naizgled suverena govornica, subjekat koji govori o sebi i sopstvenom iskustvu u prvom licu koristeći zamjenicu – ja, gramatički ženski rod, preuzima narativ, priču, iskustvo drugoga, jedne od preostalih šest drugarica, roditelja, dječaka s kojim se potencijalno dogodio seksualni susret koji je rezultirao trudnoćom. To se u konretnoj postavci Selme Spahić dalje razvija i problematizuje kroz kast dvojice odraslih muškaraca, ali i kroz konstanto suočavanje one koja govori s onom/onim u čije ime se govori. Selma je sa cijelim autorskim timom ozbiljno analizirala i postavila ovaj tekst, ali na širem planu, svi smo se u ovoj predstavi bavili problemima konstantnog kreiranja, prisvajanja, rekreiranja narativa iz kojeg se, između ostalog, sastoji život a i pozorište.
U jednom intervjuu ste rekli da pomno osluškujete ljude oko sebe, na ulici, u prevozu, prodavnici… Od onoga što primetite, čujete, šta najjače odjekne?
– Život. Jezik. I kako život, iskustvo pretvaramo u jezik. Evo na primjer, sinoć na bečkom Gürtel-u, na dvije različite stanice metroa s prijateljicom, lektorkom i prevoditeljicom Silvijom Stecher, srela sam dve grupe mladih muškaraca. Pošto sam izgubila glas i jako tiho sam mogla da koristim bilo koji od ponuđenih jezika, morala sam da prisluškujem, opažam i pamtim. Dvojica prijatelja su pričali na farsiju i različitim varijantama arapskog jezika i nisu se do kraja razumjeli, a bili su u sukobu oko toga što je jedan od njih napravio undercut frizuru kod nekog drugog a ne kod ovog koji to objašnjava Silviji i koji je po zanimanju frizer. Da bi ona to sve ovom što je počinio “izdaju” prijateljstva s njemačkog prevela na engleski i zaključila na štajerskom dijalektu: ,,Das geht net’’ – ,,To ne ide’’. Onda smo na stanici na kojoj smo presjedale, s dva Albanca, rođena u Italiji, koji su u svojim dvadesetim i rade na građevini kao električari, pričali na mješavini srpskohrvatskog i njemačkog, i na kraju je jedan od njih rekao: ,,Švabica priča srpski, ovo još nisam vidio’’. Silvia je tehnički Austrijanka i studirala je hrvatski, i ja mislim da je to prelepo.
Koja vas tema trenutno intrigira da je oživite na nekoj sceni?
– Zanimljivo je da trenutno niti pišem neki komad, niti imam novu ideju na kojoj baš neophodno i neizdrživo moram da radim, što je najčešće što osjećam u sedmicama pred samo pisanje drame. Radim na više projekata na filmu, eksperimentalnom filmu, na adpatacijama romana i za pozorište i film, i prevashodno na svom romanu, koji je o pozorištu. Izgleda da je tema koja me intrigira – pozorište.
Bonus video: Predstava Balkan Bordello
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare