Rada Đuričin Foto:Nemanja Jovanović/Nova.rs

Glumica Rada Đuričin raduje se povratku na pozorišnu scenu ulogom u predstavi "Vasa Železnova i drugi" Narodnog pozorišta u Beogradu, nakon duge pauze uzrokovane epidemijom korone, koju je provela uživajući u muzici i učeći ruski i engleski jezik.

Uvek nasmejana, vedra, puna energije, ponovo će, nakon više od četiri decenije zaigrati u čuvenoj drami Maksima Gorkog, u kojoj je igrala 1977. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Dejana Mijača, a sada u postavci hrvatskog reditelja Zlatka Svibena.

– Obradovana sam što se pojavljujem u ovoj predstavi, pre svega zato što je poziv došao od Narodnog pozorišta za koje me vezuju jako, jako važne uspomene. Moj prvi pozorišni korak vezan je za ovu kuću, u kojoj sam kao studentkinja 1958. godine igrala Anu Frank i to u režiji jednog zaista izuzetnog čoveka i reditelja dr Huga Klajna. Zahvaljujući toj ulozi dobila sam odmah angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu koji mi je ponudio veliki naš erudita i sjajan pesnik Milan Dedinac. Ponosna sam na prve ljude koji su baš meni pomogli – dr Hugo Klajn i Milan Dedinac – počinje razgovor za portal Nova.rs Rada Đuričin.

Rada Đuričin u predstavi „Vasa Železnova i drugi“, Foto:Narodno pozorište/Željko Jovanović

Na terasi Narodnog pozorišta, dok čekamo početak pres konferencije autorske ekipe i ansambla predstave „Vasa Železnova i drugi“, Rada nam govori o svojoj novoj ulozi, o tome kako je otkrila Dmitrija Hvorostovskog u čiji glas se zaljubila i počela da uči ruski, ali i o planovima i novim projektima.

– U Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1977. godine Mijač je postavio „Vasu Železnovu“ Maksima Gorkog i ja sam dobila lepu ulogu Ane Zaharovne, ćerke Vase Železnove. Te uloge u Svibenovoj adaptaciji nema. Kod Svibena pak postoji uloga koje nije bilo u Mijačevoj predstavi – uloga vračare koju ja igram. Ona pravi naforu u crkvi. Drži mnogo do sebe, svojih kontakata i položaja u crkvi u malom mestu u kome živi. Pojavljujem se samo u prologu, u trima scenama – kaže Đuričin.

Foto:Narodno pozorište/Željko Jovanović

Mijačeva predstava bila je bazirana na prvoj verziji drame Maksima Gorkog iz 1910. godine, dok je osnova predstave Zlatka Svibena, čija je premijera 9. septembra na Velikoj sceni nacionalnog teatra, druga verzija iz 1935. godine, što je ujedno i poslednje delo pre nego što je veliki ruski pisac otrovan.

U ansamblu nove produkcije Narodnog pozorišta učestvuje 18 glumaca i dva baletska umetnika, a probe su od februara više puta prekidane zbog korone.

– Milo mi je i što sam okružena sjajnim mladim glumcima. Veliki je ansambl i ima mnogo mladih. Tu su i oni koji nisu sasvim mladi, ali za mene jesu. Drago mi je zbog našeg gosta iz Zagreba, a možda najviše zbog toga što smo sve to uradili uprkos koroni – ističe Rada Đuričin.

Sa koleginicom Vjerom Mujović je pre izbijanja pandemije u Domu Jevrema Grujića pripremila predstavu „Mala crna haljina“ inspirisanu Koko Šanel.

–  Sa tom predstavom smo bile 4. marta u Parizu u našem Kulturnom centru. Ljudi još uvek nisu ozbiljno shvatali postojanje ovog nesretnog virusa. Nas je publika, koja je bila u najvećem mogućem broju s obzirom na veličinu Kulturnog centra Srbije u Parizu, grlila, ljubila posle predstave, kao da korona ne postoji i ne može da utiče na nas. Divno smo se osećale tih nekoliko dana i odmah po našem povratku u Beograd usledilo je zatvaranje u kuće i ceo onaj život – priseća se Rada Đuričin.

Rada Đuričin i Vjera Mujović kao Koko Šanel
Rada Đuričin i Vjera Mujović, Foto: Dragan Mujan

– Onda se desilo za mene nešto neverovatno. Neko mi je u tim danima, kada sam bila zatvorena u kući, poslao da čujem operu u kojoj je pevao ruski bariton Dmitri Hvorostovski. Njegov glas me je opčinio. Onda sam po internetu počela da tražim sve o njemu, da slušam njegove koncerte, na kojima je pevao i popularne ruske pesme i vojne. To je toliko bogatstvo! – nastavlja Rada Đuričin nadahnuto da govori o vremenu koje je nastupilo sa uvođenjem vanrednog stanja.

Posle izvesnog vremena saznala je da je Hvorostovski umro 2017. u 55. godini i da je bio popularan širom sveta.

– Ja sam se prosto zaljubila u njega i celo moje bivstvovanje u zatvorenom prostoru bilo je u njegovom znaku. Svakog dana sam ga slušala, a onda sam slučajno od Vjere Mujović čula da na mobilnom telefonu postoji duolingva za besplatno učenje dva jezika. Uzela sam engleski jezik, koji relativno znam, i ruski, koji sam učila nekada davno, zbog mog Hvorostovskog da bih mogla sve njegove intervjue da pratim sa što više razumevanja. Od tada svakog dana učim ruski i engleski i uopšte mi nije teško. Uz to slušam njega kako peva. To me je obasjalo – govori nam Đuričin.

Čim su popustili mere, Vjera Mujović i ona su odigrale u Domu Jevrema Grujića predstavu „Mala crna haljina“.

– Odmah smo se podigle, jer smo počele da radimo. Onda je opet došlo stezanje, pa su zatim počele probe „Vase Železnove“. Probamo, pa stanemo, pa ponovo probamo i tako, ali to druženje sa mladima uvek je veselo. Svašta čujem i mislim „Bože, hvala ti što mi se to događa u ovom predsmrtnom dobu“ – ističe poznata glumica koju je publika poslednjih godina gledala i u televizijskim serijama „Pet“, „Miris kiše na Balkanu“, „Selo gori, a baba se češlja“, „Jesen stiže, dunjo moja“, „Vratiće se rode“…

Na repertoaru pozorišta trenutno ima osam predstava.

– Sada je pitanje kada će se koja igrati. Idemo usporenim koracima. Videćemo kako će biti, samo da budemo živi i zdravi. Dobro je. Danas je ovako, sutra će biti malo drukčije, a svi želimo da budemo srećni, zadovoljni i da budemo dobro – naglašava Đuričin, uvek sa pozitivnim pogledom na svet.

Ima u planu i nove projekte.

– Nešto mi sugeriše Ljubiša Ristić u KPGT-u da bi voleo da učestvujem u komadu „Veliki pad“ Petera Handkea. To bi trebalo da bude relativno skoro. On je počeo sa nekim probama baleta i muzike. Sa velikim zadovoljstvom čitam Handkea, mada je jako težak. Moraš da budeš koncentrisan, a danas to nije lako, barem meni, što je razumljivo – kaže Rada Đuričin sa prepoznatljivim osmehom.

Naglašava da je svet bez umetnosti prazan.

– Ništa bez umetnosti. Bilo je tako tužno. Samo onako tiho čujem sa svih strana „da li će da prorade pozorišta“. Pitaju me ljudi na ulici, u taksiju, u autobusu: Je l’ počinje? I vidiš po njihovom glasu da se raduju i da bi zaista život bez nas – da budem malo pretenciozna – bio prazan – ističe Đuričin.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare