Foto: Galerija SANU, M. Marjanović,Galerija Rima

Pandemija nije ugasila likovnu scenu u Beogradu iako je bila na ivici da to učini. Posle prvog naleta zatvaranja muzeja i galerija, usledilo je prilagođavanje merama zaštite i novo radno vreme. Verna publika koja prati likovno stvaralaštvo, uvidelo se, ne odustaje od svog interesovanja, pogotovo kad su joj druge mogućnosti uskraćene.

Piše: Milena Marjanović

Milena Marjanović, Foto: Goran Srdanov/Nova.rs

Nažalost, zbog te iste pandemije, nije se moglo putovati, te ovom tekstu nedostaje osvrt koji bi se odnosio na naše druge kulturne centre. Kakogod, prema okolnostima, likovna scena nije zamrla, može se reći da se iz petnih žila trudi da opstane na klackalici između državnog finansiranja i privatnije inicijative. Budućnost oba upliva u scenu sve je neizvesnija, ma koliko tzv. nadgradnja napajala dušu. Pred našom kulturom je težak zadatak: kako se snaći u konfuznom vremenu. Crpeći energiju i entuzijazam, uz ono malo preostalog novca za kulturu, naša likovna scena, sudeći po prestoničnoj, a ona je reper, zapada u ozbiljan dodatni problem identiteta. Retki su pokušaji izbavljenja, kao što je Pančevačko bijenale, ili Oktobarski salon koji je pod znakom pitanja, Grafički kolektiv koji jeste dobio novu adresu ali na njoj još ne diše punim plućima, već za svoju tradicionalnu, prodajnu novogodišnju izložbu male grafike koristi prostore Galerije Fakulteta likovnih umetnosti, u Knez Mihailovoj ulici, i Galerije „Kornjača“ u Carigradskoj, na Dorćolu, koja se jedina sopstvenim snagama bori za svoje mesto pod suncem, pa i benevolentno i solidarno izlazi u susret kolegama.

Kriza identiteta se ne rešava sporadičnim pokušajima hvatanja za slamku spasa kroz, na primer, podizanje Spomenika Stefanu Nemanji čija neophodnost nije sporna, ali se spočitava megalomanska egzaltiranost naručioca. Identitet se ne gradi gigantskim projektima, upumpavanjem novca s oznakom top secret, maskiranjem države iza izrabljene floskule liderstva u regionu. Identitet se gradi prepoznavanjem sebe samih: malog ali drčnog naroda, koji ima svoje mesto u Evropi, nenametljivo, ali koji traži pravu meru u svemu što ga čini izuzetnim i drugačjim, i ne kiti tuđim perjem…

Tu smo gde smo, između dva sveta podjednako zahvaćena ne samo poganim virusom nego svakojakim otpadom, koji se s malim razlikama bore s globalnim društvenim ustrojstvom i svim ostalima nus-pojavama liberalnog kapitalizma. U takvom spletu okolnosti, šta da čini mali čovek odnosno njegova mala država? Pa da bude svestan svoje male moći kojom se u masi njemu sličnih menja svet, a lično svoj nasušni život, ne gubeći pritom svoje pamćenje, sve češće svedeno na Internet meni.

U tom kontekstu skrećem pažnju na pet izložbi koje bi se, svaka na svoj način, mogle okarakterisati kao podvizi za pamćenje. Pre svega, zato što gledajući ih, prorade leptirići u stomaku, a to je jedini pouzdan znak da nas je neko delo dotaklo, nešto što ne može da se uspostavi virtuelno. Dakle, nužan je povratak osećajnosti – dok ne zaboravimo šta to beše – koju je nemoguće ostvariti putem mreža. Dovodeći tehnološki model komunikacije do krajnosti, pandemija nam je, zapravo, pomogla da širom otvorimo oči zarad budućnosti.

„Jan Fabr. Praznik malih prijatelja“, Narodni muzej, kustoskinja Joana de Vos

Na izložbi Jana Fabra u Narodnom muzeju, Beograd, Foto: M. Marjanović

„Rad me pokreće, kao što zemlja pokreće insekte. Insekti nemaju gospodara, stalno su u pokretu. Oni ne raspoznaju visinu i dubinu, njihovo poimanje prostora se razlikuje od našeg. A kako se taj život umnožava, kako reaguje… to me fascinira… Želeo bih da budem balegar jer bih voleo da znam savršeno da oblikujem“. Ovim rečima ispisanim na zidovima Fabr je dočekao posetioce svoje izložbe organizovane u saradnji s Kulturnim centrom Beograd. Pred nama je bio umetnikov narativ utemeljen na igri maštarenja – i, svakako, blagostanju nekadašnje gospodarske kolonije u kojoj umetnik ne biva skučen i sputan već koja mu otvara široko polje…- igri nepotkresanih krila u psihi dečaka. Dečaka koji je zanavek upamtio da je po kazni boravio u podrumu prekrivenom paukovim mrežama. Trebalo je imati kuraži da, iako ophrvljen dečjom bespomoćnošću, izlaz iz podzemnog mraka i straha nađe u omažu živahnom svetu insekata koji Zemlju naseljavaju duže od čoveka. Ukratko, put u zamišljeni svet, a kako drugačije nego po uzoru na onaj s kojim jedino može da ga poistoveti – ljudski.

„Vlaho Bukovac“ – slikarstvo neprolazne lepote“ – Galerija SANU, autor prof. dr Igor Borozan

Vlaho Bukovac,“ Ružičasti san“, 1916. Dvorska umetnička kolekcija, Foto: Galerija SANU

Autor ovog značajnog projekta uspeo je da osvetli značaj Bukovčevog delovanja u srpskoj kulturnoj sredini. Od ranih dolazaka na srpski dvor kralja Milana i poslednjih Obrenovića u Smederevu, do kontakata sa dvojicom vladara dinastije Karađorđević, Bukovac je ostvarivao saradnju sa najvišim predstavnicima srpske države. Međutim, imajući upravo ovo u vidu, pitam se koji su razlozi kustosa naveli da zanemari činjenicu da ova izložba – upravo zbog dometa umetničke ličnosti Vlaha Bukovca, čiji je istorijski značaj kod nas na vreme prepoznat – iziskuje sofisticiraniju realizaciju. Crvenilo zidova i draperija asocira na neprimeren ambijent za portrete članova kraljevskih porodica, a uramljena video projekcija „Putifarove žene“ (čiji je original u privatnoj zagrebačkoj kolekciji) simulara sliku koje to zapravo nije.

„Lazar Vozarević iz Galerije Lazar Vozarević, Sremska Mitrovica“ – Muzej Zepter

Lazar Vozarević, „Porodica“, 1956. © vlasništvo Galerija Lazar Vozarević, Sremska Mitrovica, Foto: M. Marjanović

Pregledna i analitična izložba, koja nam otkriva slikarev put od figuracije preko antropomorfnih formi koje teže geomerizmu, do totalne apstrakcije, dolazeći do zaključka na koji sam Vozarević, smelo, ilustrativno upućuje: „Stavite delić Rembranta pod mikroskop i eto enformela“. Postavkom se sagledava celokupan Vozarevićev opus koji balansira između iracionalnog (tinjajuća sklonost starosrpskoj fresci, enformelovsko oslobođenju materije…) i racionalnog (geometrizam, optička komponenta, atomizacija slike). Čak ni njegov kolorit nije konstanta: prvobitno plav, asocijativno pikasovski, prelazi u vizantijsku plavu, preuzetu s patiniranih živopisa. Rečju, umetnik stalno preispituje svoje svesno i podsvesno, što je, mora se priznati, kod najvećih ključno za balansiranje kreativnosti.

„Skulpture – Dragana Ilić“ (1966 – 2020) – Galerija Rima, Beograd

Dragana Ilić, „Ješa Denegri“, bojena terakota, 2018. Foto: Galerija Rima

Nakon predstavljanja svog skulptorskog opusa „Portreti kritičara“ u kragujevačkoj galeriji „Rima“ 2018. godine, 2020. godine, u istoimenoj privatnoj galeriji u Beogradu, izloženi su i novi radovi na istu temu ove izuzetne vajarke koja nas je, nažalost, nedavno napustila. Istoričari i teoretičari umetnosti, umetnici, kustosi i univerzitetski profesori predstavljeni su bistama koje su nastajale u vajarkinom ateljeu. Njene biste su neka vrsta ukrštenih pogleda koji danas, u XXI veku, nose drugačije značanje od klasičnih portreta. Njihovi pogledi opominju da je direktno suočavanje nužno jer će jedino ono takvo kakvo je, sa svim ljudskim zabludama, pa i prednostima od kojih je najznačajnija spontana reakcija, čovečanstvo spasti od potonuća u prepotentnu bezosećajnost. Reč je o grupnom potretu jednog vremena, čiji su nosioci svedoci umetničkih, kulturnih, političkih i društvenih promena. Avaj, ako se izašta više pitaju!

„Ivan Meštrović (1883-1962). Skulpture iz zbirke Narodnog muzeja u Beogradu“; autor Vera Grujić

5.Ivan Meštrović, drveni model „Vidovdanskog hrama“, 1912. © Vlasništvo Narodni muzej, Kruševac. Foto: M. Marjanović

Iako je izložba otvorena pred sam kraj prošle godine, ona je najvećim delom zahvatila ovu, odlazeću, a njenim postavljanjem na online izdanje, među prvima, doprla je do najudaljenije publike, te sam lično imala priliku da čujem od kolega iz Poljske i Švajcarske da je za njih Meštrovićevo delo otkriće. Eto jedne dobre strane nove tehnologije. Za naše gledaoce pak iznenađenje je bila drvena maketa „Vidovdanski hram“ (1912) , koja se čuva u Narodnom muzeju u Kruševcu. Njome je zapravo slavni vajar iskazao svoju privrženost ideji kulturnog i političkog jedinstva jugoslovenskih naroda, od koje se kasnije distancirao kao utopije.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare