0
Bili smo bezobrazno mladi i bezobrazno slobodni. Završili smo studije i Motovun nam se, kao gradskoj djeci odrasloj na pločnicima Zagreba, Beograda i Ljubljane, dakle onima koji nemaju pravog zavičaja, učinio idealnim „izbornim zavičajem”.
Knjiga „Sa Cvejom“, o našem čuvenom glumcu Branku Cvejiću, u izdanju izdavačke kuće “Clio” i Fondacije “Moj Balkan”, na 410 strana, sačinjena je od čak 70 tekstova i intervjua, 188 fotografija i predstavlja važan dokument o izuzetnom umetniku i njegovim dostignućima u našoj kulturi.
Knjigu je priredila Beka Vučo u saradnji sa uređivačkim odborom koji čine Ksenija Radulović, Aleksandar Milosavljević i Zoran Hamović. Uz dozvolu priređivača i izdavača, tokom pet dana objavljivaćemo delove tekstova koje su pisali prijatelji i saradnici Branka Cvejića. Juče je objavljen deo iz teksta Svetozara Cvetkovića, a danas nastavljamo sa sećanjem reditelja Rajka Grlića, velikog Cvejinog prijatelja.
„Once Upon a Time in Istria“
U jesen 1970. snimao sam u Oprtlju diplomski film. Spavali smo u Motovunu, na brijegu preko puta, u tada tek otvorenom hotelu „Kaštel”. Tako je nekako Motovun ušao u moj, a ubrzo i u život mojih prijatelja. Idućeg ljeta došlo nas je desetak da u tom gotovo napuštenom gradu provedemo nekoliko tjedana. Hotel nam je ustupio pola kuhinje, bili smo manje-više jedini gosti, po hranu smo spačekima odlazili u Trst, ponekad i u Pazin, a po teran i malvaziju dolje ispod grada, na Kanal, u veliku Zadružnu vinariju. Ručavali smo i večeravali, što se često odvijalo u jednom komadu, za velikim stolom ispod stare murve sa stražnje strane hotela, odakle se širio pogled na pola Istre.
Bili smo bezobrazno mladi i bezobrazno slobodni. Završili smo studije i Motovun nam se, kao gradskoj djeci odrasloj na pločnicima Zagreba, Beograda i Ljubljane, dakle onima koji nemaju pravog zavičaja, učinio idealnim „izbornim zavičajem”. Uz ljeta, i sve duže boravke i sve veće društvo, tu su se slavile Nove godine, radilo na scenarijima, dolazilo opuštati (čitaj: opijati) nakon završetka snimanja. Tako se rodila ideja da bi jednoga dana, negdje daleko u budućnosti, pri kraju životnog puta, tu ponovno trebali biti zajedno. Za tu utopijsku ideju morali smo naći kuću koju ćemo polagano, kad zaradimo neki novac, obnoviti i pretvoriti u taj sanjani starački dom.
Tako je hladne zime 1973. na licitaciji u Motovunu, nakon kratkog nadmetanja s jednim konkurentom, a za vrlo mali novac, kupljena kuća u Petretićima, ispod Kaldira, točno nasuprot Motovuna. Bila je to velika kuća. Mi smo je zvali „dvorac”, a naš prijatelj Arsovski „željezničkom stanicom”. Bila je 21 m na 17 m, imala ogroman podrum u kojem su još uvijek bile gorostasne vinske bačve, dva kata i prostrani tavan. Pamtim da je u radnoj sobi na prvom katu na plafonu bila okrugla freska Motovuna s okolnim vinogradima u četiri godišnja doba. Uz glavnu zgradu bila je prislonjena i manja, čiji je podrum nekada služio kao smočnica, a prvi kat kao kuhinja. Kuća je bila gotovo useljiva. Imala je struju i bunar s vodom.
No glavni čar kuće, uz božanstven pogled na Motovun, bio je vrt, točnije rečeno botanički vrt. Kuću je, negdje početkom dvadesetog stoljeća, sagradila tršćanska obitelj Petretich, vlasnici velikih vinograda oko Motovuna, kao svoju ljetnu rezidenciju. Kako su puno putovali po svijetu, tako su za vrt donosili nevjerojatne biljke i stabla – od libanonskog cedra do egzotičnih fikusa. Uz to, da mit o kući bude do kraja ispoštovan, treba reći da su bili i vlasnici prvog automobila u Istri. Selo Kaldir, par stotina metara iznad kuće, živjelo je u to doba radeći za obitelj Petretich i opslužujući ih. Zaljubili smo se u taj potpuno zarasli vrt tako da smo naredna dva ljeta gotovo svaki dan iz Motovuna odlazili u Petretiće i čistili ga po nekoliko sati.
Nekako u to vrijeme počeli smo raditi i svoje prve profesionalne projekte i polako shvaćali da uskoro više nećemo imati toliko vremena jedni za druge, kao ni za naš budući starački dom. U Pazinu smo od Riječke banke uzeli zajam i s njim postavili novi krov, prozore i vrata, uvjereni da smo kuću tako zaštitili od propadanja i da će nas takva čekati do trenutka kada dođe vrijeme za njezinu kompletnu obnovu. Tog je ljeta i snimljena ova fotografija. Ona je danas jedini dokaz naše utopijske vjere u budućnost. Ona nam je jedan od rijetkih tragova najbezbrižnijeg, a možda i najsretnijeg razdoblja naših života.
Gledajući je, razmišljajući o Cveji, Jagodi i Pavlu, autoru fotografije i dokumentaristu koji je s nama studirao u Pragu, a koji više nisu među nama, vjerujem da je dobro da nam se mladenačka utopija o staračkom domu, o vječnom zajedništvu, na kraju nije dogodila. Da je realnošću svakodnevnice nismo zagadili i da je ostala nevina kakva je i tada bila. Utopije su lijepe samo kad se ne dogode. To je vjerojatno i jedan od razloga da smo svi sa te fotografije čitav život ostali i više no dobri prijatelji.
P. S.
Nekoliko godina nakon što je snimljena ova fotografija došao sam da provjerim u kojem je stanju kuća. Pola krova je bilo ukradeno, ulazna vrata i većina prozora su nestali. Kuća se počela urušavati. U nekoliko narednih godina iz nje su odnijeli sve što se odnijeti moglo, od kamenog balkona i brojnih erti, pa sve do kupaonskih pločica. Ta kuća je danas na jednoj strani velika rupa nad kojom još uvijek stoji samo jedan zid, a na drugoj, onoj za nas puno važnijoj, dokaz da se sve može otuđiti, ali da nam veselje koje smo tada imali, i koje je zauvijek ostalo u nama, nitko ne može ukrasti.
Knjigu SA CVEJOM po ceni od 3.234 din (30% popusta) možete poručiti na: [email protected] i [email protected] tel. +381 11 3035 696 +381 63 220 870, IP CLIO, Gospodar Jovanova 63, 11 000 Beograd
Bonus video: „Sa Cvejom“, knjiga o Branku Cvejiću
