0
To je neka uloga cijelog evropskog istoka, kao moraš biti smrtno zabrinut da bi bio važan i ozbiljan. Ma radije ne bih. Život jest lijep, to je vjerojatno najtvrdoglavija, moguće i najhumanija misao, kaže hrvatska književnica u intervjuu za Nova.rs, povodom njenog novog romana "Ljeta s Marijom" (Booka).
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974) je već godinama jedna od najpopularnijih hrvatskih spisateljica i pesnikinja. Još od njenih kultnih knjiga “Nasmijati psa” i “Adio, kauboju” Olja je prisutna i među srpskom čitalačkom publikom, koja ima priliku da je još bolje upozna sa njenim novim romanom “Ljeta s Marijom” u izdanju Booke. Oslanjajući se na ličnu porodičnu istoriju, autorka pripoveda intimnu istoriju sveta i univerzalnu priču o ženama i devojčicama, majkama, ćerkama, sestrama, o njihovim odnosima… U nizu epizoda, prepričavaju se intimni događaji iz života pet generacija Marija jedne dalmatinske porodice.
– Pišem ono što bih i sama željela čitati, tako sam došla i do ovog romana, s tim da sam ovaj put imala polazište u nekim stvarnim događajima – kaže Olja Savičević Ivančević u intervjuu za Nova.rs.
Da li je knjiga “Ljeta s Marijom” u stvari posveta ženama, i na privatnom i na globalnom nivou?
– Roman je nastajao na savremenim usmenim predanjima ili artefaktima iz ženskih života, prošlih ili sadašnjih. Naravno, književnost ima drugu logiku od života i svim sam pričama pristupila kao da se radi o fikciji. Tu je možda neka razlika u odnosu u autofikciju kakva se danas piše, odlučila sam stvarnost ispričati kao da pišem fikciju, suprotnim pripovednim strategijama. Nisam krenula od neke agende, niti sam s namjerom krenula u potragu za pričama, kao i svi u okvirima svojih porodica, odrastala sam s određenom porodičnom mitologijom. Iz tih mrvica, fotografija, mini narativa, tračeva, privatnih pisama, pjesama na kojima su stasale generacije djevojaka, stvarala sam nove priče i gradila roman.
Ideja se javila kada sam shvatila da se ne moram maknuti od vlastitog praga da bih ispričala intimnu istoriju u kojoj se, ispalo je, mogu naći mnoge žene, ne znamenite, ali izuzetne u nekoj svojoj samoniklosti. Izdavači to reklamiraju na svoj način, ali to su male priče, ako tema možda nekome i jest velika. Recimo da je tema epska, ali građa i zahvat lirski, što je u suprotnosti sa žanrom porodične hronike.
Zašto je važno baš ime Marija?
– Pa nema ih puno, ima ih točno pet za koje su vezana sva poglavlja. Religozne simbolike nema, osim na ironijskom nivou i to u prvoj priči „Blagoslovljena“ koja govori o šesnaestogodišnjoj djevojci iz tradicionalne katoličke porodice koja je početkom dvadesetog stoljeća ostala trudna, vanbračno. Ona se u stvarnom životu zvala Marija i bila je moja prabaka. Tako su se zvale i zovu mnoge žene i u mojoj i u ostalim porodicama. Ime je i lijepo i često, kao neko univerzalno ime žene, djevojke. I prenosi se u porodicama, ne nužno po krvnoj liniji, tako da je moglo funkcionirati i izvan mog privatnog svijeta ili imaginarija. Zato je naslov u jednini, jer one su svaka za sebe, a opet na neki način jedna, ista stogodišnja Marija, jer su im sudbine isprepletene i međusobno uslovljene.
Ima mnogo topline i saosećajnosti dok pišete o ženama iz svoje familije. Ponekad deluje kao da je u pitanju neki Almodovarov film. Volite Almodovara?
– Naravno, pa Almodovar je najzabavniji savremeni filmski režiser. Fascinantna mi je, kao i njemu, opsjednutost žena smrću, zapravo brigom za mrtve, čak i ako ne vjeruju u onostrani život. Također i seksualnost u naoko konzervativnim sredinama. Iz te potisnutosti, društvenog pritiska s jedne, temperamenta i tijesnog suživota s erosom i tanatosom s druge strane, svašta se dogodi, tegobno za život, predivno za priču.
Pišete podjednako uspešno prozu i poeziju. U poslednjoj zbirci pesama „Divlje i tvoje“ jedna pesma se zove “Ne čitaš žene”. Vi sjajno “secirate” taj fenomen. Zašto je i dalje aktuelan problem “ženskog pisma”, to razdvajanje, smeštanje u posebnu fioku… Da li je to nešto što se nikada neće promeniti?
– Mislim da je važno držati se podalje fioka i ne pristati da ti prikrpe kakvu etiketu, to su trgovački trikovi. Treba razlikovati “žensko pismo” (koje može pisati i muškarac, naravno) – i koje je nažalost ostalo sinonim za nešto gotovo trivijalno, manje ozbiljno i time manje vrijedno, od potrebe da se stvaralaštvo autorica stavi u fokus i da se s vremena na vrijeme temeljitije propita kanon koji je mnoge svojedobno i čitane i utjecajne i talentirane žene učinio nevidljivima. Ili im vidljivost nikad nije ni dozvoljena. Svakih desetak godina dogodi se jedan val autorica i zatim trendovsko trpanje svih tih žena, bez obzira na razlike, u istu književnu i medijsku košaru. Potom se val povuče i ostanu dvije-tri brodolomke usred utjecajnog momačkog društvanca koje odlučuje o njima. Nisam stara, a tome sam svjedočila već dva-tri puta. Ali dogodio se ipak neki pomak u odnosu na prošlost, postoji malo više, rekla bih, gotovo iznuđenog respekta.
Da li su društvene mreže pomogle poeziji da ponovo bude cool? Kako vi to doživljavate?
– I jesu i nisu. Ludo bi bilo ignorirati činjenicu da su štampani časopisi sasvim izgubili utjecaj, pa gdje će ljudi objavljivati i okušavati svoje pisanje, a što je još važnije gdje će čitatelji pronaći pisce u realnom trenutku između dvije knjige ili nove pisce? Ali ti časopisi su imali urednički filter koji internet nema pa na mrežama često bolje kotira šund nego dobra poezija. Eto, postojao je donedavno dobar elektronski časopis za poeziju „Enklava“, pa se ugasio, šteta. Što meni znači ako neka influeserica s tisućama pratitelja objavi moju knjigu recimo žutih korica kraj žute tegle marmelade, a nije u stanju pročitati je. Ništa, možda i štetu. Ali ima i dobrih primjera i dobrih priča. Čak i na mrežama, ono vrhunsko s vremenom prirodno otpada od trivijalnog.
Čitajući intervjue sa piscima poslednjih godina često iz njihovih poruka, kao neko opšte mesto, dobijamo pesimizam i nezadovoljstvo svetom, današnjim vremenom i ljudima. Gde ste vi tu? Po vašem (neverovatnom) osmehu deluje da volite život i ljude, i da ste optimista.
– Vi mislite da se osmjehujem, a ja zapravo pokazujem zube. Ako bih neprestano o životu mislila na pesimističan način, ne bih preživjela pa zašto bih javno govorila drugačije, to je neka uloga cijelog evropskog istoka, kao moraš biti smrtno zabrinut da bi bio važan i ozbiljan. Ma radije ne bih. Život jest lijep, to je vjerojatno najtvrdoglavija, moguće i najhumanija misao. Zbog nje ljudi preživljavaju logore, zbog nje izbjeglice prelaze preko žica, zbog nje se borimo svaki dan, zbog nje želimo srušiti vladu. Ako tražiš na pravim mjestima, nije problem naći argumete za to da je život dobra stvar. Recimo, zatvoriš ekran, odeš u šetnju i sretna si što to možeš, ujutro se probudiš sretna jer postoji crna kava. Jer može biti i da toga nema. Ali ono što nas uistinu gura naprijed nije zadovoljstvo, nego nezadovoljstvo, ne mislim na gunđanje nego na potrebu da stvari mijenjamo na bolje, jer vjerujemo, nadamo se da bolje može biti. Dakle, opet pesimizam intelekta, optimizam volje.
Često komentarišete stvarnost oko sebe, društvena pitanja, sve vam je važno…
– Jest, sve može biti važno u određenim okolnostima, ne samo ono što nam je kao važno nametnuto. Kad sam dobila prvu nagradu za neobjavljeni rukopis zbirke priča, trebala sam većinu priča tek napisati i nije bilo sumnje, ja nikad neću pisati samo da bih pisala ili da bih bila spisateljica. Imam tu potrebu da nešto kažem o ovom trenutku u svijetu, da komuniciram, da budem i politična kao i mnogi autori koje cijenim. Strast se rađa u srazu s nepravdama, s glupostima, velikom boli, besmislicama, a njih bar ima napretek. Ako od takvih stvari uspiješ napraviti nešto smisleno, čak lijepo (ali bez uljepšavanja), pa to je već čudo po sebi.
U vašem novom romanu pominju se između ostalog deca iz Srbije koja su dolazila na letovanje u Dalmaciju 80-ih godina. Ona imaju zajednički posprdni, ali istovremeno i simpatični nadimak “Lazari”. Otkud to, da li ste vi taj nadimak izmislili?
– Nisam izmislila. Moja se mašta u ovoj knjizi uglavno vrti oko toga da biram maštovito. Ili “kombiniram maštovito” različite događaje iz različitih stvarnosti, vodeći pri tom računa da mi se struktura knjige ne raspe kad izađem iz nje. Nije to bio neki pogrdan naziv “Lazari”, ali jest podrugljiv u smislu mentaliteta sredine koja je sklona toj vrsti humora i podbadanja općenito. Danas bi takva vrsta ponašanja možda bila okarekterizirana kao općenarodni buling gdje svako svakoga verbalno maltretira, ali uglavnom nije bilo zlo mišljeno, zapravo mislim da nije bilo mišljeno uopće.
Opisani su tu i moji prvi susreti s obostranim nacionalizmima, zapravo šok za mene koja sam odrastala u potpuno drugačijem okruženju, pa sam i te nagoveštaje budućeg rata, a kasnije i posljedice, opisala u knjizi koja priča o sudbini jedne višenacionalne jugoslavenske porodice s fokusom na ženske članove.
Pominjete svoje crnogorsko poreklo sa očeve strane, i u vašoj poeziji u i prozi. Jasno je da je to deo vašeg identiteta. Kako ste prošli tokom 90-ih u Dalmaciji zbog vašeg prezimena? Da li vam je to bolna tema?
– Čovjek, ako ikako može, mora ići dalje zbog sebe, previše je taoca ratova. Mi smo prezasićeni tom pričom, a da još ništa nije rečeno. Ali ja sam danas, usprkos svemu, jedna od najpoznatijih književnica u Hrvatskoj (koliko god to malo značilo), i ne znam zašto bih onima koji su zagorčali život mojoj porodici, a bilo ih je s obje strane, ili onima koji me i danas zbog toga ignoriraju, dala primat u utjecaju na moj život pred onim ljudima koji su uvijek bili uz mene. Usput, to sam svoje nezgodno prezime i nakon udaje zadržala, iz inata. Zbog tog prezimena, gotovo pa bih rekla zahvaljujući tom prezimenu, imala sam autentično i hrvatsko i srpsko iskustvo u prošlom ratu (prezime je crnogorsko, ali moglo je biti i hrvatsko i srpsko, bilo je bitno zvuči li srpski). Nije da bih to iskustvo ikome poželjela, ali mislim da mi je dalo dobar uvid u mnoge stvari, u ljudsku prirodu. Nažalost, nikad nisam crnogorsku stranu porodice upoznala onoliko koliko je trebalo, koliko sam željela, jer su se moja baka i djeda rastavili kad je tata bio mali i moj otac je čitav život proživio u Dalmaciji kod obitelji s bakine strane iz stare kaštelanske loze starosjedilaca, pa je situacija koja je uslijedila zbog svega toga bila još apsurdnija.
Da bi apsurd bio potpun, to su male sredine, poznavali smo ljude koji su kao pripadnici JNA, bombardirali Kaštela i Split, uključujuči svoje dojučerašnje susjede pa i svoju djecu. Poznavali smo i civile koji su ubijeni u Lori od strane pripadnika HVO-a, njihova djeca su i danas među nama, na sram svima. Sve to piše u ovoj knjizi “Ljeta s Marijom”, kao i o sudbini mamine porodice s bosanske strane koja je još tegobnija. Kad sam završila rukopis, pomislila sam, ova se knjiga neće svidjeti ni Hrvatima ni Srbima, ali nisam je ni pisala za njih, nego za ljude. Doduše, nemam ništa protiv ni da je pročitaju neistomišljenici, to bi bilo sjajno. Onda su neki komentirali da sam jače trebala osuditi neke stvari. A ja mislim da ovo ima puno više smisla i efekta, samo priča, samo život, neke činjenice, a na čitatelju je da donosi svoje zaključke. Pisati o ratu ima smisla samo ako to pridonosi da započne era mira, makar u nama koji čitamo, pišemo, da se osvijesti narcizam malih razlika kao nešto smiješno i užasno, da se prije svega konačno naučimo ograditi od gadova koji su zločine činili u naše ime, a ne uvijek odgovarati sa monstruozno infantilnom rečenicom “a što su oni nama radili”.
Čitate neke pisce iz Srbije? Dopada li vam se nešto u skorije vreme?
– Čitam sve što mi je dostupno, od Dragana Velikića do Radmile Petrović. Osim uz klasike, moj se književni habitus formirao uz čitav dijapazon glasova autorica i autora kao što su Srđan Valjarević, David Albahari, Milena Marković, Slobodan Tišma, Zvonko Karanović, Maja Solar, Ana Ristović, Dragana Mladenović, Saša ilić, Ognjenka Lakićević… pa do Škart Prote. Volim poeziju Mirjane Stefanović, prozu Biljane Jovanović. A čeka me još lektire.
Vaš prvi roman “Adio, kauboju” je doživeo veliki uspeh. Izgledalo je da ćete steći veliku publiku i u Srbiji, kao i neki drugi hrvatski pisci koji su često ovde prisutni (Jergović, Karakaš, Tomić, Rudan…), ali to se još nije desilo. Vi ste dolazili ovde, ali to nije bilo baš tako često. Da li mislite da je ta veza sa ovdašnjim čitaocima mogla bolje da se uspostavi?
– Petnaest godina objavljujem knjige u Srbiji, neke su izašle u više izdanja, neki su ljudi lijepo pisali o mojim knjigama, imam već, kako se kaže, stabilnu čitateljsku bazu, ali ovo je, ako nešto nisam zaboravila, moj prvi intervju za neke ovdašnje novine. Vjerojatno se u odgovorima zbog čega je to tako, jednim dijelom krije i odgovor na ovo vaše pitanje.
Ali nije to pretjerano važno, nisam tip koji voli buku, kad me budu trebali, čitat će me.
Bonus video: „Što je muškarac bez brkova?“ Prvi roman Ante Tomića u Laguninoj ediciji
