Ognjen Sviličić Foto: Fadil Šarki

Mnogi mlađi filmaši susprežu se da pokažu prstom krivca zato što su nam države u stanju poluraspada. Opet s druge strane, možda su svjesni koliko je to opasno. Da danas uzmete siže Pavlovićeve "Zasede" i stavite je u devedesete u bilo koju zemlju regije, ako snimite takav film, pitanje je bi li živi dočekali premijeru, kaže za Nova.rs reditelj i scenarista Ognjen Sviličić.

Na nedavno završenom Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije – LIFFE Sviličić je bio selektor istakavši da ostvarenja ovogodišnje selekcije pokazuju „koliko je Jugoslavija filmski živa i pomažu nam da shvatimo kako smo, iako politički odvojeni, po duhu vrlo blizu“.

O tome šta nas i dalje spaja, a šta razdvaja, kao i šta razlikuje mlađu generacije filmadžija od kultnog crnog talasa, te kakvo je stanje u kinematografiji u regionu, razgovarali smo sa uspešnim hrvatskim scenaristom i rediteljem koji živi u Berlinu.

Ognjen Sviličić Foto: Privatna arhiva

– Bio sam prije par godina i mogu reći da je se Leskovački festival baš fino razvio, narastao u dobrom smislu. Zadržan je duh druženja, ali osim filmova se događaju i zanimljive tribine, počeli su sa snimanjem podcastova, napravila se lijepa suradnja između filmskih škola u regiji. Vjerujem da će festival postati važno okupljalište filmaša naše regije. Svi će sigurno rado doći jer redatelj se na ovom festivalu kao i gradu Leskovcu osjeća dobrodošlim. Ekipa koja radi festival ulaže mnogo u organizaciju, što neki put nije lako jer se radi ipak o manjem gradu, tako da imam osjećaj kako može samo ići na bolje – kaže Sviličić.

Kada ste najavljivali vašu selekciju rekli ste da filmovi pokazuju „koliko je Jugoslavija filmski živa i pomaže nam da shvatimo kako smo, iako politički odvojeni, po duhu vrlo blizu“. Koje karakteristike će nas uvek spajati, a šta će nas razdvajati?

– To je zanimljivo pitanje. Ono što nas spaja je svakako mentalitet. Postoji u svim dijelovima bivše Jugoslavije nekakva ludost koja neki put ode u genijalnost, a neki put u destrukciju kojoj smo, nažalost, mogli svjedočiti devedesetih. Kod nas je sve puno emocija, ta nemogućnost da mi u regiji neki put racionalno sagledamo problem je sigurno točka našeg spajanja. U filmovima je to dobro, jer film mora biti emotivan, u životu, ponekad, možda i ne. Ono što nas razdvaja je količina te ludosti koja se progresivno penje što idemo južnije. Točke razdvajanja u regiji, međutim, nisu ono što čini naše svakodnevne živote. Stanovnici Skoplja ili Ljubljane, Beograda ili Zagreba ne žive toliko različito. Naravno, možemo potencirati te razlike, što se često koristi u političke svrhe. Međutim, moram primijetiti kako je ovo trenutak u povijesti kada je naša regija opet jako politički odvojenia kao da smo se vratili u 18. stolječe ili kao da i dalje postoji ta magična granica Rimskog carstva na Drini.

Ognjen Sviličić Foto: Saša Burić

Ovogodišnja selekcija najviše pažnje je posvećivala generaciji koja nikad nije živela u Jugoslaviji. Šta karakteriše njihov pogled na državu i društvo u kojem živimo i po čemu se razlikuju od drugih generacija?

– Čini mi se da veći sustavi, pa tako i veće zemlje, što je Jugoslavija svakako bila bolje razvijaju kritičko mišljenje. Osim toga, mislim da su redatelji prije bili strastveniji u iskazivanju svog revolta. Mislim da su filmaši bivše Jugoslavije, konkretno Crnog vala bili hrabriji nego mi danas, mada su im mogućnosti pobune bile sužene. Međutim, ipak, društvo je cjenilo kritičku misao, zato što je u tom društvu postajala nekakva ideja ili vizija. Sada nema vizije osim one o lopovluku. Zbog toga je nemoguće i kritizirati, jer su, nažalost, strukture na vlasti u regiji vrlo često povezane ili su čak dio kriminalnog miljea. Te ljude ne možete kritiziratii, jer njih to i ne zanima. Imam osjećaj kako se mnogi mlađi filmaši susprežu da pokažu prstom krivca za to što su nam države u stanju poluraspada, što se zbilja ništa ne mijenja i što je iz regije otišlo toliko ljudi da bi se od toga mogla napraviti jedna lijepa država iseljenika. Opet s druge strane, možda su svjesni koliko je to opasno. Da danas uzmete siže Pavlovićeve „Zasede“ i stavite je u devedesete u bilo koju zemlju regije, ako snimite takav film, pitanje je bi li živi dočekali premijeru.

Gran pri je poneo Raša Andrić za film „Leto kada sam naučila da letim“. Zašto je dragoceno u tom ostvarenju i koliko nam fali takvih vedrih priča sa filmskog platna, da malo zamene tematiku koja preovladava?

– Izuzetno mi je drago da je taj film dobio nagradu jer je progovorio s jedne ljudske strane o jednom aspektu rata koji svi zaboravljamo, a to su razdvojene obitelji. Ono što je još lijepo u tom filmu je to, što ste spomenuli, da je to napravljeno na jedan način da zabavi publiku, da je pridobije, a ne odbije. U svakom slučaju, baš lijepi primjer filma kako se neke ozbiljne i ružne stvari mogu ispričati na način da se na kraju probudi nada i da čovjek iz kina ode zadovoljan.

Ognjen Sviličić tokom onlajn razgovora s njim u Leskovcu, Foto: Tamara Markić/Promo

Kako vidite trenutno stanje kinematografije u regionu? Šta biste promenili i u kom pravcu bi voleli da (ne)ide?

– Ono što je pohvalno i dobro je činjenica da filmski autori s područja bivše Jugoslavije zbilja nikad nisu ratovali. Mi se ponašamo kao da ratova devedesetih nije bilo. To na kraju rezultira mnogim suradnjama i vi ne možete pronaći uspješan film s područja bivše Jugoslavije, a da on nije plod suradnje autora s ovih prostora. Utoliko je lijepo za vidjeti kako se može zajedno raditi na uspjehu i kako je moguće ostvariti zajedništvo unatoč razlikama. Mislim da bi države morale davati više novaca za filmove, ali to ćete čuti od svakog filmskog redatelja.

Na čemu trenutno radite?

– Radim na svom filmu u koijem dvojica policajaca voze na četrdesetogodišnju robiju dečka od 19 godina jer je ubio dvojicu dilera. Ulaze u razgovor s njim i pokušavaju mu pomoći. Cijeli film se odvija u kombiju u gotovo realnom vremenu. Zove se „Razina Tolerancije“.To je projekt koji ću snimati. Ali, mnogo pišem za druge, pa se evo dok ovo pišem snimaju dva srpska filma na kojima sam radio kao scenarista, jedan je od Dragana Bjelogrlića, drugi od Mirjane Karanović. Završio sam pisanje scenarija za slovenskog redatelja Damjana Kozolea, sad pišem scenarij sa makedonskom redateljicom Kosarom Mitić za njezin prvi film. Radim i sa jednom francuskom redateljicom na njenom prvom filmu. Osnovao sam studij “Scenarij” pri mostarskom sveučilištu, namijenjen za našu regije. Ideja je da zovem svoje prijatelje iz regije da podijele svoja znanja i tako stvorim jednu platformu okupljanja i prenošenja znanja. Kako živim u Berlinu većina tog studija će se događati online. Kao što vidite može se reći da sam primjer regionalnog filmaša i trenutno se mogu definirati kao neki Jugoslovenski scenarist, jer me to hrani i duhovno i fizički.

Bonus video: Lordan Zafranović o svom novom filmu

Komentari

Svi komentari (0)