Mira Furlan o silovanju: Rukom mi je pokrio usta da ne vrištim

„… Jedne zimske noći tuširam se u Citeovoj zajedničkoj kupaonici. Puštam da voda pada po meni nakon cijelog dana hodanja po ulicama i kontempliranja o mojem samotnom, životu bez luke. Oči su mi zatvorene. Uživam u toploj vodi na koži.Iznenada me netko hvata za ramena. Otvaram oči , do mene u tušu je veliki, goli muškarac. Vrištim i guram ga van. Pokušava me savladati, ali moji ga krici otjeraju i on me pušta. Bježim iz tuša. Trčim na ulicu pokušavajući prekriti svoje golo, mokro telo malim ručnikom koji sam uspela u zadnji čas zgrabiti u tušu. Čujem kako muškarac viče za mnom: „Tu es une raciste! – rečenicu identičnu onoj koju je neki crnac vikao za mnom u Amiensu, na jednom od mojih solo putovanja po Evropi. Također, kao i prije, imam jak poriv da potrčim za čovjekom, zaustavim ga i objasnim mu da moj bijeg nije rezultat mog rasizma, nego nedostatka interesa za jebanje s posve nepoznatim tipom pod tušem u zajedničkoj kupaonici univerzitetskog doma.Prilično zanimljivo, ali ovaj incident nije me posebno povrijedio, skršio ili ponizio. Umjesto toga smatrala sam ga još jednom avanturom, još jednom opasnom situacijom koju sam vrlo spretno uspela izbjeći.Više me brinula mogućnost da će zlostavljač pogrešno razumeti moj bijeg kao izraz mog rasizma. Ta optužba činila mi se teže podnošljiva od samog napada. Možda zato što nikad nisam mislila da sam u stvarnoj opasnosti. Osjećala sam se nepobedivo. Sve te opasne situacije bile su tek zanimljive priče, predstave ili filmovi kraj kojih sam prolazila.Već sam se susrela s (mogućim) seksualnim nasiljem i prije. Kad sam imala šesnaest, hodala sam niz jednu zagrebačku ulicu usred dana. Dvije velike ruke iznenada su provirile kroz vrata, zgrabile me sa zaprepašćujućom snagom na koju nikad ranije nisam naišla te me povukle u mračnu zgradu. Nevidljiva osoba čvrsto me je držala u mračnom prolazu. Dva tipa razgovarala su o tome šta će napraviti sljedeće, spominjući prazan stan na katu. Snaga stiska bila je za mene potpuno novo iskustvo. Jasno sam shvaćala da bijeg nije moguć. Tada sam se isključila i izdigla se iznad scene, promatrajući je ravnodušno. Tipovi su postajali nervozni. Nisu mogli shvatiti zašto se ne borim i ne vrištim. „Pogledaj je“, rekao je jedan. „Čudna je.““Previše je čudna“, rekao je drugi. „Pustimo je uopće nije zabavna“. I takosu me oslobodili. Varijacija te scene dogodila se dvije godine poslije kad sam se s prijateljicom Katijom vraćala kući nakon noćne probe na Akademiji. Dva tipa pojavila su se nenadano i počela nas maltretirati. Katja je vrisnula i udarila jednog, psujući ih. No ja sam, zbilja čudno, prišla jednom od njih, ljubazno se nasmiješila i pristojno ga zamolila da prestane. Katija se kune da je moj izbor riječi bio ovakav (ja se toga ne sijećam): „Molim vas, pustite nas na miru. Obećavamo da ćemo biti dobre djevojke. Nikad više to nećemo napraviti.“ (Što ponovo napraviti? Hodati ulicom?) I opet je reakcija bila čisti šok jer sam bila „čudna“. Zlostavljači su izgubili interes, a mi smo ih se riješile.To što sam bila „čudna“, nije mi pomoglo puno godina poslije, dok sam ćaskala i pila u nečijem stanu nakon kazališne predstave. Iznenada sam završila sama s čovjekom kojeg sam jedva poznavala, čovjekom iz drugoga grada, vrlo poznatom javnom ličnošću. Gdje su svi ostali? Kamo su nestali? Zgrabio me je snagom koja je bila zastrašujuća. Pričepio me je koljenom dok mi je obje ruke držao nad glavom. Osjećala sam se potpuno bespomoćno. Rukom mi je pokrio usta da ne vrištim. Snošaj je bio gotov za nekoliko sekundi. Možda je upravo njegova brzina bila to što me spasilo od prestravljenosti zbog napada. Moj um nije to mogao slijediti. Sve je bilo gotovo prije nego što sam uopće mogla shvatiti što se desilo. Bila sam zapanjena i bez teksta. On je nestao sljedeće sekunde. Ja sam pak trčala zagrebačkim ulicama cijelim putem do kuće, više šokirana drskošću nego duboko pogođena nasiljem. Na čas sam pomislila otići na policiju, ali sam odlučila da neću. Znala sam da bi policajci jedan drugom značajno namigivali misleći: „Drolja. Dobila je što je zaslužila.“Deo iz knjige „Voli me više od svega na svijetu“ prenosimo sa portala javniservis.net.Bonus video: Kolege odale počast velikom glumcu Milanu Lanetu Gutoviću

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=tnjgkomemoracijalanegutovicgp-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2401314"]