Foto:Ivan Dinić/NovaS; N1

Prenosimo tekst Miljenka Jergovića o pobedi Konstrakte na takmičenju za Pesmu Evrovizije. Zabranjeno je kopirati tekst i objavljivati po drugim portalima.

Putovanje je dogovoreno prije rata, piše Miljenko Jergović na početku u svojoj kolumni „Junak našeg doba“, koju  prenosimo sa njegovog sajta.

U Beogradu potpisujem srpsko izdanje “Trojice za Kartal”, u Novom Sadu sudjelujem u programu Seobe duša, ovogodišnje Europske prijestolnice kulture. Ali u subotu smo kod prijatelja, bračnog para arhitekata, uz mezu i piće iz pepela gatamo sudbinu svijeta. I onda preko apokalipse priča nekako stiže do Eurovizije. Skoro će ponoć kad uključujemo televizor da zajedno sačekamo glasanje. Da nije rata, teško da bi ikoga zanimalo tko će predstavljati Srbiju na tom godišnjem europskom konkursu kiča, šunda i sintetike. Da nije rata, i da u finalu nije jedne pjevačice i njezine pjesme. Nikome od nas četvero ne pada, naravno, na pamet da bi ona mogla pobijediti.

Visokoestetizirana četrdeset-i-kusur-godišnjakinja, s jakim i apartnim intelektualnim konceptom, ironična i dominantna, kao da je stigla s Venecijanskog bijenala arhitekture, na kojemu je predstavljala projekt grada budućnosti, načinjenog od zraka, ona se ne bi mogla pojaviti niti na jednom nacionalnom natjecanju za pjesmu kandidata. U nekoj ozbiljnijoj kulturi, prije nego što bi stigla do Eurovizije, oteli bi je već oni iz Muzeja suvremene umjetnosti. U nas, pak, ili u Srbiji, ne bi je ni pustili u dvoranu u kojoj Neda Ukraden odlučuje o pjesmama i o pjevanju. Ali, eto, rat je u svijetu, a u Srbiji predizborje, te se među mahom niža estradna bića čudom ušetala i ona. Stvar još uvijek djeluje kao vrhunska perverzija, ali kažem, nikome ne pada na pamet da bi ona mogla pobijediti.

Ana Ignjatović Đurić, alijas Konstrakta, također je arhitektica. Moji prijatelji znaju joj muža, profesora na arhitekturi. Jedno je od lica grupe, ili projekta Zemlja gruva, prilično poznatog i među hrvatskim ljubiteljima muzičke alternative. Prije desetak godina odali su počast Dini Dvorniku, ali time ponudili i vlastitu stilsko-estetsku legitimaciju, obradivši nekoliko njegovih pjesama. Pojavom Konstrakta neobična je žena, suzdržane ljepote, snažne facijalne ekspresije, glumstvena. Sjedi za kadinićem, za lavorom na stoličici, pere ruke i zagledana u kameru, u oči onih koji je gledaju, pjeva. Kasnije mi, negdje na Instagramu, na gledanje dolazi Konstraktina fotografija i tekst: “Pronađite nekog ko će u vas da gleda kao što Konstrakta gleda u propast čovečanstva i ambis civilizacije.” U toj rečenici, koju je napisao Bog zna tko, u tom rijetkom primjeru uspjeloga narodnog stvaralaštva u virtualnoj sferi, možda su najbolje opisana događanja te večeri.

Najprije su, na iznenađenje nas četvero, svi članovi žirija u pojedinačnom izjašnjavanju Konstrakti dodijelili po dvanaest bodova. Posljednja je glasala predsjednica žirija, koja joj nije udijelila ni boda. Predsjednica Neda Ukraden. Bilo je u tom potezu ove sedamdesetdvogodišnje Imoćanke, vječite mlade pastirice i doajenke svih naših selebritija i pjevača, neke više istine. Neda je, naime, vrlo ispravno primijetila da je ta žena s kadinićem, zagledana u oči svakog tko želi da gleda, te u propast čovječanstva i u ambis civilizacije, sve ono što Neda Ukraden i svi ti koji su za Nedom Ukraden išli u posljednjih pedesetak godina njezine karijere, nikada nisu bili, sve ono čega su se grozili, i zamisliti nisu mogli da bi se to jednom moglo pojaviti u njihovoj blizini.

Osim toga, ako ćemo na stvari gledati muškim očima, pomislit će Neda, nije li ta žena s lavorom barem dvadeset godina starija od nje vječno mlade? I zaista, u pravu je. Konstrakta je predstavnica umornih i sredovječnih. Nije pjevala maršalu Titu, ni onima koji su došli nakon Tita, a ne bi pjevala ni Vladimiru Putinu, kada bi on, poput Tita, pobijedio u ratu, i kada bi umjesto Pjesme Eurovizije bila upriličena priredba za sve one koji su mišlju, riječju ili djelom podržavali Putina onda kada se to nije smjelo. Nedi Ukraden jasno je da je ovo rat, neočekivan i naizgled ničim izazvan, nakon kojega samo jedna od njih dvije ostaje na pozornici. S tim da su na njezinoj strani sedamnaest jednako besmislenih, bedastih i nepotrebnih pjesmica, koje izvode redom anonimne, temeljito kostimirane ženske i muške pjevaljčice, te jedan na žalost poznatiji Aca Lukas, a na Konstraktinoj strani samo je nenadano pobuđena fascinacija nekoga uspavanog, Nedi oduvijek vrlo dalekog svijeta.

Na kraju izjašnjavanja stručnjaka, Konstrakta imala je jednako bodova kao i izvjesna Sara Jo, ali je prednjačila, pošto je imala više prvih mjesta. A onda su izvikani glasovi publike, i ona je, sasvim nemoguće, pobijedila. Jedan krajnje elitistički koncept rasturio je estradnu šatru, što se na području bivše Jugoslavije ne događa često ni kad su u pitanju književne i umjetničke nagrade, te izbori za predstavnika na Venecijanskom bijenalu, a kamoli Eurovizija. Nitko ovo nije planirao. Naprosto, dogodilo se tako. Sat-dva kasnije, odavno je već prošla ponoć, vratili smo se u apartman, i krećem u obilazak virtualnih hrvatskih sela i zaselaka, uglavnom žutih i još žućih tobože informativnih portala, pa među lažnim vijestima i propagandnim oglasima u vezi rata u Ukrajini, koje naši mediji skupljaju po najgorim smetljištima interneta, pa ih predstavljaju kao izvještavanje o ratu, pronalazim vijesti o Konstrakti. Odmah zatim, pokušavam se sjetiti tko će ono Hrvatsku predstavljati na Pjesmi Eurovizije u Torinu. No, je li to uopće važno? I je li ovo uopće priča o Pjesmi Eurovizije?

Na YouTubeu sam, nekoliko dana ranije, pogledao Konstraktin Triptih. Spot u tri stavka, povezana glodanjem pilećih krilaca, sadrži tri pjesme, od kojih središnja je upravo ova koja pobjeđuje na Beoviziji, kako se zove srpsko natjecanje. Triptih režirala je Maja Uzelac, redateljica, kolumnistica i stalna suradnica Zemlje gruva. Lijepa, bogata i naizgled skupa neobarokna video predstava, s tri lica Konstrakte i s jednom pričom o životu. Prva asocijacija, koja je vrlo izražena i u beovizijskom nastupu, vodi nas Marini Abramović. Ali tu treba biti vrlo oprezan. Konstrakta nije Marina Abramović. Ona ne igra Marinu za potrebe manje učenog ili manje blaziranog puka. Prije će biti da Konstrakta ironizira Marinu Abramović, koristeći se njezinim gestama, frazama i pojavama, ali tako što pripovijeda jednu osviještenu žensku priču. Ta priča je duhovita, autsajederska i, što je veoma važno, krajnje inkluzivna. Konstrakta je, da tako kažemo, feministkinja koja ne isključuje, ne kanselira muškarce – jer to bi naprosto bilo glupo, i sakatilo bi njezinu priču – nego pripovijeda nešto s čime se i žensko i muško zapravo lako identificira.

Ona piše tekstove svojih pjesama, njezin je i ovaj pobjednički, naslova “In corpore sano”. Ti tekstovi su antipoezija, art brut u riječima, nizanje neočekivanih iskaza koji grade pjesmu i pričaju priču. Više se to treba odigrati, nego otpjevati. “Koja li je tajna zdrave kose Megan Markle, koja li je tajna”, zavuče se čovjeku u uho i pod jezik, i onda svako malo u sebi pjevuši i ponavlja, ali više kao neku efektnu filmsku repliku. Ono dalje nije lako upamtiti: “Mislim da u pitanju je duboka hidratacija/ Kažu da na koži i kosi se jasno vidi sve/ Recimo tamni kolutovi oko očiju ukazuju na probleme s jetrom”.

Pa onda prvi put naiđe refren, koji će me zauvijek podsjećati na drugi tjedan rata u Ukrajini, na drugi tjedan svjetskoga rata, i koji je najizravnija posveta Marini Abramović: “Umetnica mora biti zdrava/ Biti zdrava, biti zdrava”, nakon kojeg jednako brutalnim i tvrdim stilom Konstrakta načini preokret u veoma lijepu i efektnu lirsku sliku: “Velika je sreća što postoji/ Autonomni nervni sistem/ Ne moram kontrolisati otkucaje srca/ Srce kuca, srce samo kuca/ Lepi dani, jarke boje, suknje moje na mom telu/ Suknje moje, pas i ja/ Šetamo nas dvoje, brojimo korake/ Suknja ide oko noge moje/ Mi šetamo i to je sve/ I ne mora bolje, srce samo kuca/ Dajem poverenje, neka samo kuca”. Svega u tim stihovima ima, i tjeskobe, i nailaska napada panike, i nelagode nekog svijeta koji je s ratom ili bez rata odavno već naučen da živi sa svojim nelagodama, svjestan da predstavlja fatalno osamljenu manjinu u odnosu na Nedu Ukraden. A onda, na samom kraju, u finalu, slijedi zaokruženje teme, koje ironijom oboji i samu posvetu Marini Abramović. Zašto umjetnica mora biti zdrava? Pa zato što nema knjižicu, zato što umjetnica nema zdravstveno osiguranje.

Eto, to je Konstrakta, to je gospođa Ana Ignjatović Đurić. Da nema ovoga rata, koji je jednim zagrljajem obuhvatio svijet, i da ljudi barem na čas nisu relativizirali činjenicu vlastitih života i da im u strahu od atomske kataklizme nije postalo svejedno za Nedu Ukraden i njihovu cjeloživotnu estetiku, Konstrakta ne bi išla u Torino. A ne bi se ni vijest o njoj tako munjevito proširila po hrvatskim portalima. Neda je zajedničko srpsko i hrvatsko kulturno dobro, jer i jedni i drugi misle kao Neda. Ona je i bosansko kulturno dobro. Prijeratna sarajevska pjevačica, vlasnica pekarnice na najprominentnijoj gradskoj ulici. Ikona žive estrade. Svijest o smrti na čas vodi estetskom uozbiljenju. Odmah zatim banalnosti, mržnji i gluposti.

Konstrakta pojavila se u tom sretnom času. Žena.

Bonus video: Milena Marković – odlomak iz romana

Komentari

Svi komentari (19)