Foto:NZ / Christophel Collection / Profimedia; PLANET PHOTOS / Planet / Profimedia; Kim Keitt / Zuma Press / Profimedia; MediaPunch / BACKGRID / Backgrid USA / Profimedia

U istoriji muzičke industrije 1984. godina će ostati upisana kao godina u kojoj su nastali najznačajniji albumi ikad, a koji se i danas rado slušaju i prodaju širom sveta. Prins, Tina Turner, Madona, „Van Hejlen“, „Smits“, Brus Springstin, „Simpl majnds“… samo su neka od muzičkih imena koja su pre tačno 40 godina objavila svoje najpoznatije albume.

Ta revolucionarna izdanja i dalje imaju snažan uticaj na muzičke stvaraoce današnjice, pa ne čudi što, kad god se piše o vrhuncu popularne kulture, najčešće se 1984. karakteriše kao „najbolja godina za pop muziku“.

Prince – „Purple Rain”
Iako je od početka karijere izazivao veliku pažnju najpre američke, a potom i svetske javnosti, Prins Rodžers Nelson je tek sa svojim šestim studijskim albumom „Purple Rain“, objavljenim u junu 1984., uspeo da dosegne prvo mesto liste „Bilbord 200“. Da je do danas ostao jedan od najboljih albuma svih vremena potvrđuju podaci da se na vrhu „Bilborda“ zadržao punih 26 nedelja, a sve ukupno čak 167, dok je širom sveta prodato više od 25 miliona kopija nosača zvuka. Album je zapravo bio saundtrek istoimenog filma i bio je prvi muzičar iz Mineapolisa prema kom je celokupna kritika bila blagonaklona, ocenjujući ga vrhuncem Prinsovog muzičkog izraza. Do tada prepoznatljiv mekši zvuk, kom je Prins bio naklonjen, na ovom albumu postao je tvrđi, zahvaljujući najpre njegovom pratećem bendu „The Revolution“.

Sve pesme na albumu bile su muzički sadržajnije od svih koje je prethodno snimio – od gitarske sekcije, preko zvučne bas linije, a koje su perfektno bile ukombinovane sa onim što je u to vreme smatrano elektronskom muzikom. Osim naslovne, sa albuma se kao hit broj jedan izdvojila „When Doves Cry“, gde je Prins predstavio i svoje vrhunske vokalne sposobnosti, a video-spot, koji je snimljen, odmah je izazvo brojne kontroverze i proglašen seksualno eksplicitnim, zbog čega su mnogobrojne televizije širom sveta odbijale da ga emituju. Takođe, kao hitovi sa albuma izdvojili su se „Baby, I‘m a Star“, „Darling Nikki“, i „Let‘s Go Crazy“, koji su takođe nedeljama bili na vrhu svih top-lista. Prins i „The Revolution“ dobili su Gremi nagradu za najbolju izvedbu, dok je sam „Purple rain“ dobio „Oskar“ za najbolju filmsku muziku. Magazin „Rolingstoun“ ga je svrstao na osmo mesto liste 500 najboljih albuma svih vremena.

Madona – „Like a Virgin“

Album, kojim je najveća pop zvezda svih vremena Madona počela da se probija ka vrhu, snimljen je aprila 1984. Naslovna pesma, u kombinaciji sa Madoninim imenom, bila je dovoljno eksplicitna sama po sebi, te se odmah našla u fokusu, kako publike, tako i kritike i kontroverzne štampe. Album odiše disko, pop, dens muzikom, a pored naslovne, sa albuma se izdvojila i „Material Girl“, koja je u obliku satire izvrtala ruglu materijalizam i površnost koji su obuzimali američko društvo osamdesetih. Tu su i pesme „Angel“ i „Dress you up“, koje su takođe bile na vrhovima top lista, kao i jedina balada – „Love Don‘t Live here anymore“.

Sveobuhvatan utisak bio je da je Madona bila rešena da se obračuna kako sa stereotipima, tako i sa lažnim moralom i dotad utvrđenim stereotipom da su žene „muške igračke“ koje se kroz seks degradiraju i kao bića i kao individue. Madona je bila prva umetnica koja je upravo albumom „Like a Virgin“ preokrenula tu degradaciju u korist žena, postavljajući ih tako da je seks „prostor“, koji osnažuje žene i čini da se osećaju moćno. Sama činjenica da je svojim stavom pozivala žene da preuzmu inicijativu u odnosu na muškarce, Madona je ovim albumom započela rušenje svih tabu tema, što je dostiglo vrhunac u godinama koje su usledile. Iako ju je kritika označavala kao glavnu muzičarku rivalku Sindi Loper, sa kojom se gotovo istovremeno pojavila, ubrzo je postalo jasno da su Madonini dometi mnogo dalji, te je već svojim drugim albumom uspela da „prešiša“ Loperovu na svim top listama i utaba stazu kojom i dalje korača.

„Streets of fire“

Hiperprodukcija filmova u Americi s početka osamdesetih godina ostala je upamćena i po brojnim ostvarenjima koje je filmska kritika satrla. Očajne scenarije, režije, amatersku glumu i lošu produkciju, iz nekog razloga često su pratili perfektni saundtrekovi, koji su uspevali da umanje utisak potpune propasti nekog filma. Prvo među takvim ostvarenjima, koja danas služe za pričanje viceva, ali su imala ozbiljan saundtrek, bili su „Flashdance“ i „Footloose“, da bi 1984. top liste širom sveta bile „zatrpane“ pesmama iz filma „Streets of Fire“ („Vatrene ulice“).  Iz ove „rokenrol bajke“, kako su je sami autori nazvali, potekla je čuvena pesma „Nowhere Fast“, a zatim i „Tonight is what it Means to be Young“, koje su nedeljama bile najslušanije na radio-stanicama i do danas ostale na svakoj plejlisti osamdesetih.

Na filmu je u ulozi pevačice debitovala Dajan Lejn, a producenti su u pomenutim pesmama kombinovali vokale Lori Sardžent i Holi Šervud. U filmu se pojavljuje i navodno anonimni bend „The Attackers“, koji su zapravo činili članovi stvarnog benda „Sargent“ i pevali prateće vokale. Pored naslovnih pesama, sa albuma su se izdvojile i „Sorcerer“, koju je komponovala Stivi Niks, kao i „It never be you“.

Tina Tarner – „Private dancer“

Nakon dramatičnog razvoda od Ajka Tarnera, jedna od najvećih zvezda Tina Tarner snimila je 1984. svoj peti album, koji je istovremeno označio početak njene solo karijere. Tarnerova je bila jedan od najtiražnijih izvođača u istoriji Amerike, a „Private Dancer“ ostao je najprodavaniji i njen najuspešniji album ikad, za koji je kritika svojedobno govorila da „njen glas topi vinil“.

Pre četiri godine, Kongresna biblioteka je odabrala da upravo ovaj album čuva i svrsta u svoju zbirku albuma zbog istorijskog, kulturološkog i estetskog značaja. Sa albuma su se, pored naslovne numere, izdvojili i hitovi „Let‘s Stay Together“, „Help!“, „What‘s Love Got to Do it“… Časopis „Rolingstoun“ album je rangirao na 46. mesto liste 100 najboljih albuma osamdesetih.

„Van Hejlen“ – „1984“

Američka rok grupa „Van Hejlen“ objavila je početkom 1984. svoj šesti studijski album, koji je istovremeno bio poslednji sa pevačem Dejvidom Li Rotom, koji je godinu dana kasnije napustio bend. Album „1984“ bio je jedan od najkomercijalnijih ove grupe, a dobro je primljen i kod kritike. „Rolingstoun“ je album svrstao na 81. mesto liste „100 najvećih albuma osamdesetih“. Dospeo je na drugo mesto na listi „Bilbordu 200“ i ostao tamo pet nedelja, odmah iza „Trilera“ Majkla Džeksona, na kom je gitarista Edi Van Hejlen gostovao. Sa albuma su se izdvojile pesme „Jump“, „Van Hejlenov“ jedini singl broj jedan na „Billboard Hot 100“; kao i „Panama“, „I’ll wait“; i MTV favorit „Vruće za učitelja“.

Bonus video: Otvorena izložba u čast Margite Magi Stefanović

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare