Foto: Promo

Karil Filips, „Daleka obala“, Partizanska knjiga i Kulturni centar Novog Sada, 2020. Preveli s engleskog Igor Cvijanović i Arijana Luburić Cvijanović.

„Engleska se promenila.“

Sa 29, Afrikanac Gejbrijel postaje regrut oslobodilačke vojske, da bi u nepodnošljivom nizanju nasilja i nevolja dospeo do Engleske, do naselja Stounli, gde se čini da se njegov život dokopao dugo traženog mira i rutine.

Pišući o paleti odnosa prema imigrantima (od nehaja, vređanja i sramoćenja do iživljavanja koje kulminira kolektivnim zločinom) i o spektru perspektiva iz kojih vide sebe i novu zemlju mogućnosti, Filips pripovedaču dvostrukog imena (Gejbrijel postaje Solomon) dodeljuje sudbinu paćenika i hristolike žrtve čije su etičke norme nepomerive uprkos nezamislivim zlostavljanjima, podvalama i nepravdama kojima je izložen. Tu nije kraj: tegobnoj sudbini imigranta sučeljena je turobna usamljenost Engleskinje Doroti, koja, nakon niza ličnih kriza, kao i Solomon želi da živi mirno, i poput njega ostaje fatalno neprihvaćena.

Rođen na Antilima a odrastao u Engleskoj, Filips je britanski pisac karipskih korena; ovu polifonijsku sagu o neprihvatanju različitosti u kojoj se sustiče više glasova (ženski i muški, domicilni i tuđinski) i više perspektiva (Evrope i Afrike), odlikuje raslojen, asinhron vremenski tok. Fragmentarno pripovedanje je posledica traume koja počinje na rodnom tlu, ratovima, razaranjem, masakrom Gejbrijelove porodice. Imigranti i tražioci azila unapred su žigosani kao pretnja spokoju engleske varoši, a institucionalna podrška koja im se naoko nudi svodi se na lavirint birokratije i dobru volju retkih dobrih duša koje zbog želje da pomognu uglavnom ispaštaju. Blagostanje ostaje daleka obala, svima nedostižna.

Žermano Almejda, „Testament g. Napumosena da Silve“, Dereta, 2020. Prevela s portugalskog Vesna Stamenković.

„Čak ni samo držanje devojka nipošto nije nasledila od majke čistačice, i bilo je očigledno da njenim venama teče trgovačka krv.“

Možda testament nema potencijala za književni žanr, iako život sa svim svojim tajnama i iznenađenjima ponekad sve karte otvara upravo u neknjiževnim formama. Međutim, kad nečija poslednja volja dosegne obim od skoro 400 stranica kao u romanu najpoznatijeg i najnagrađivanijeg autora sa Zelenortskih ostrva – objavljenom 1989. i ekranizovanom 1997. – i kada dugo čitanje tog teksta postane komična melodrama sa elementima strasti, istrage i podvale, rezultat je roman koji gorko i veselo egzotizuje živote ubogih ljudi na arhipelagu u Atlantiku, negdašnjoj portugalskoj koloniji.

Visoki i suvonjavi ugledni biznismen sa ostrva San Vinsente, poznat po „ekscentričnoj navici“ da kupuje jedno odelo svake druge godine, činio je četiri decenije sve da podstakne razvoj grada Mindelo u koji se doselio. Iz testamenta koji je sastavljao punih deset godina saznaje se da njegov naslednik neće biti prevrtljivi i lakomi nećak Karlos (kog „tuberkuloza krajnika nikad nije sprečavala da ode u šetnju“) već vanbračna kćer Marija da Grasa, koja će se odrešito upustiti u raspertlavanje očevih fatalnih veza i dešifrovanje enigme njegovog životopisa.
Pišući „svoju self-made man životnu priču“ s idejom da budućim generacijama pokaže „kako samo naporan rad udružen sa osnovnim obrazovanjem može da oslobodi čoveka iz bede i tame“, g. Napumoseno zapravo otkriva mrak klasnog terora, seksploatacije, udvorištva i smrtnog straha od bede.

Bonus video: Zašto je važno da čitamo

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar