1
Čovjek pored kojeg možete sjediti tako dugo u tako malom prostoru, a da pritom ostanete normalni, mora vam biti drag, zapisao je Rajko Grlić o Andriji Zafranoviću.
Naša kinematografija (jugoslovenska, srpska, regionalna, ex ju, kako je god zvali) ostala je bez još jednog velikana – preminuo je montažer mnogih bitnih filmova Andrija Zafranović.
Jedan od njegovih višedecenijskih saradnika bio je reditelj Rajko Grlić. Saradnju sa Zafranovićem Grlić je opisao u svojoj knjizi “Neispričane priče”, u odeljku nazvanom Editor Montažer.
Prenosimo ovo dragoceno svedočanstvo o jednom od najznačajnijih montažera koje smo imali i jednom periodu domačeg film koje s njim nepovratno odlazi.
Editor Montažer
Film se priča tri puta: pišući, snimajući i montirajući. Montažer, kao zadnji režiserov suigrač, vrlo često ima presudnu ulogu u oblikovanju filmske priče.
Zagreb, 1968. – 1991.
Imao sam dvadeset i jednu godinu, studirao u Pragu i u Zagrebu snimao dugometražni dokumentarac Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu. Prvi dan montaže dolazim u Dežmanovu i pored montažnog stola zatičem gospođu koja me gleda s čuđenjem i pomalo uvrijeđeno pita: „A kada će doći režiser?“ „To sam ja“, odgovaram i na njezinom licu čitam neizgovoreno razočaranje.
Bila je to Živka Toplak, izuzetno fina gospođa s kojom sam kasnije montirao pet igranih filmova, dva dugometražna dokumentarca i dvije dugometražne serije po šest nastavaka. Bila je okrutna prema materijalu i nepogrešivo je lučila stvarni od lažnog kadra.
Radili smo zajedno do njezine mirovine i do kraja ostali na Vi. Zadnji projekt, dokumentarac o Čarugi, nismo dovršili jer nam je pred sam kraj rada direktor HRT-a zabranio ulazak u montažu.
Zagreb, 1990.
Taj isti direktor HRT-a obilježio je i početak rada s Andrijom Zafranovićem, praškim šulkolegom, čovjekom s preko sto igranih filmova i vjerojatno najznačajnijim montažerom na prostoru bivše Jugoslavije.
Prvi zajednički film, Čarugu, montirali smo u “Jadran filmu“. Veliki studio bio je gotovo pust. Spremali su ga za generalnu pljačku, tzv.pretvorbu.
Tih dana napao me novinar „Večernjeg lista“, mislim da je bilo zbog produciranja Điđine Virdžine, a ja sam odgovorio da nemam namjeru razgovarati s potrčcima i neka gazdi, ako mi ima nešto poručiti, kaže da to učini bez posrednika. Nezgoda je bila u tome što je upravo tih dana Sabor izabrao gazdu HRT-a i još koječega za potpredsjednika Republike.
Bili smo na početku montaže, u pauzama pili kavu u „Jadranovoj“ menzi. Jednog jutra, dok smo sjedili uz prozor koji gleda na portu, ugledamo crnu limuzinu kako ulazi i dolazi točno pred menzu. Iz nje iskače visoki čovjek u baloneru i otvara stražnja vrata. Potpredsjednik Republike Hrvatske Antun Vrdoljak izlazi iz limuzine, ulazi i kreće ravno prema Andriji i meni.
Tjelohranitelj je na korak iza njega. Dolazeći, Vrdoljak urla: „Nemoj ti meni slati nikakve poruke. Znaš! Jer perje će letjeti, perje će letjet kad te uhvatim. Zapamti!“ I vičući dođe do mene, pogleda me pun bijesa, još jednom vikne: „Perje će letjeti!“, okrene se i krene prema izlazu. Zapanjeno ga gledam i kažem: „Smiri se, ne urlaj. Ti si potpredsjednik Republike. Pristojno se ponašaj.“ On se okrene, pogleda me i sve glasnije ponavljajući: „Perje će letjeti!“ izađe, a za njim i tjelohranitelj.
Kako su došli, tako su i otišli. Čitava predstava trajala je najviše dvije do tri minute. U menzi je nastao muk. Radnici „Jadran filma“ spuštali su glavu i bez pozdrava izašli jedan za drugim.
To „Perje će letjeti“ naknadno smo ubacili Čarugi u usta tijekom jedne pljačke.
Tjedan dana kasnije izlazimo iz tonskog studija i na vratima susrećemo njega i montažera Damira Germana. Stojimo i gledamo se. Mi ih puštamo da uđu, oni nama daju znak da izađemo. U tom trenutku Vrdoljak se oglasi beskonačno mi- lim glasom: „Rajko, zašto se mi svađamo? Pa mi se o svemu možemo dogovori- ti!“ Pogledam ga, kažem: „Ti si lud!“ i odem s Andrijom. To je bio zadnji susret s gazdom koji je u narednih dvadesetak godina nanio puno nesreće hrvatskoj kinematografiji.
Do kraja montaže ljudi u studiju odnosili su se prema nama kao prema gubavcima. Vlast nas je obilježila i doslovce su nas, do karikaturalnosti, izbjegavali.
Zagreb, München, Prag, Ohrid, Ljubljana… 1990. – 2017.
S Andrijom sam od tada do danas montirao manje-više sve.
Radili smo uvijek na isti način. On čita gotovo sve verzije scenarija i dolazi u montažu nekoliko dana nakon početka snimanja. Označavam mu najbolji dubl svakog kadra i on ih počinje slagati. Čujemo se gotovo svake večeri, a svaki treći-četvrti dan nakon snimanja skočim do montaže. Andrija ne dolazi na snimanje. To mu omogućuje da „hladne glave“ prati kontinuitet glumca, ritam kadra, jasnoću scene… Uz skripterice, nekada Ivanku Forenbacher, a zadnjih dvadesetak godina Nadu Pinter, Andrija je moj najdugovječniji „detektor laži“. A bez nekoga tko vam kaže istinu, ma koliko u tom trenutku bila bolna, gotovo je nemoguće snimiti film.
Nekoliko dana nakon završetka snimanja imamo izmontiran film. Odgledamo ga, vidimo što ga sve muči i tek tada krećemo u pravu montažu koja, ovisno o filmu, traje tri do četiri mjeseca.
Tijekom tih mjeseci nas dvojica, i asistent za kompjuterom, dijelimo mračnu prostoriju koja se zove montaža. I to svaki dan po desetak sati. Čovjek pored kojeg možete sjediti tako dugo u tako malom prostoru, a da pritom ostanete normalni, mora vam biti drag. Andrija je upravo to: tiha i mudra osoba koja dječački uživa u kombinatorici, u slaganju i preslagivanju, u pronalaženju emotivnih točaka koje su mu važnije od bilo koje narativne logike.
On je u filmu koji radi od jutra do mraka, po noći, dok jede ili pije. Za njega tada ne postoji ništa drugo. Jednostavno uroni u film i ne izranja u realni svijet sve dok nije do kraja završen.
Pod stare dane postao je vuk samotnjak koji, kad ne montira, sjedi u Srijemu, u svojoj kući pored Dunava i restaurira porculanske figure. Ostavljam ga u toj slici ispunjenoj mirom, u poslu koji najtočnije ocrtava njegov karakter.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare