Hrvatska Gospođa ministarka: Kritika prve predstave Pozorja

Šta je osnova (pre svega) rediteljkinog nesporazuma sa Nušićevim remek-delom? U ovom slučaju, mogući odgovor treba potražiti u dvema bitnim crtama Nušićevog opusa. S jedne strane, njegove najbolje komedije - uključiv "Gospođu ministarku" - pripadaju tradiciji Stare (aristofanske) komediografske škole, kasnije preobražene u tzv. "komediju karaktera" (u koju spadaju i Molijerov Harpagon, kao i Šekspirov Malvolio). Pojednostavljeno - (anti) junak je po pravilu stariji, mušičavi pojedinac koji, podstaknut željom na granici opsesije, u okviru svoje porodice, kao i u širem okruženju izaziva sve vrste zbrke, uključiv i one fantastične, da bi, nakon potpunog tumbanja sveta naglavce, bio "priveden pameti" od strane novog poretka koji uvodi mlađe pokolenje.

S druge strane, kako to aforistički jezgrovito sažima najbolje Bora Glišić, Nušićev je smeh, budući zasnovan na "slikarsko-karikaturalnoj viziji sveta" i na "živoj govornoj naraciji", bliskoj "commedia dell' arte", nastanjen prvenstveno u likovima, kao izvor komike "mediteranske, olimpijsko bogovske lakoće".Dakle - lakoća, živost, neobuzdanost: zanemarivši ili ugušivši ove bitne odlike "Gospođe ministarke", Tatjana Mandić Rigonat je upotrebila svoja oruđa - pre svega visokoprofesionalni i potencijalno komički raznovrsni glumački tim HNK "Ivana pl. Zajca" - kako bi nam upriličila jednu stilski anahronu, komički krajnje razvodnjenu (publika se, od ono malo "smehova", najčešće smejala Nušićevom tekstu) i društveno ravnodušnu scensku pripovest.

U središtu te povesti, nalazi se figura Živke - precizna ali bez sočnosti, malograđanka bez ludičke iskre ambicije i - uprkos trudu i disciplini vanserijske glumice kao što je Olivera Baljak - lišena humornosti i energije koje bi krasile "voditeljku radnje". Takvu junakinju okružuje - kako sugeriše smeša naturalističko-simboličkog dekora i kostima (čak i portret Đokonde!) - neki nedefinisan svet iz jedne od bivših epoha između 1900-e i danas: likovi koji pretežno "protrčavaju" kroz Nušićev tekst, bez neophodne "elipse", bez pomenute nušićevske komičke iskre, da bi, lišeni potpore iole življeg scenskog pokreta koji bi komici teksta barem podario tempo, često skliznuli u svađalački ton industrijskog "sitkoma", na opasnoj ivici letargije.

Ne nalazeći ključ komičnosti i aktuelnosti ni u Nušićevom tekstu, niti u predvidljivom mizanscenu, rediteljka je nastojala da oba pomenuta cilja dosegne pomoću uvođenja songova/muzičkih numera, kao i postupka "prelaska rampe" (igre sa scenskom iluzijom). Nažalost, obe vrste postupaka pokazale su se kao dodatno opterećenje za krhko komičko tkivo ove igre.Što se tiče songova, efekat Bajaginog bisera "Pada vlada" je samo upropašćen ponavljanjem u završnici (sa ubacivanjem "Živka pada!"). "Rušenje iluzije" je još neuspelija caka, a najbolji primer je čuvena scena Živkinog suočenja s familijom: jer, nakon što se junakinja, prešavši "rampu", najpre obrati nama, gledaocima, rečima namenjenim porodici, rediteljka, pokušavši da "vrati pastu u tubu", ponovo vraća likove familije u igru. U kolopletu takvih i sličnih površnosti i anahronizama iscrpljuje se većina prizora ove predstave, u kojoj se, silom slučaja, Nušićevog zapleta, ili sopstvenih sposobnosti, živošću i ubedljivošću izdvajaju najpre Aleksandar Cvjetković (ujka Vasa), a uz njega Jasmin Mektić (Čeda) i Tanja Smoje (Anka).