Film Uri u Indiji imao je 100 miliona gledalaca Foto: Promo/Klokvork

U jednom od unutrašnjih dvorišta Karađorđeve ulice indijskom reditelju je sinula ideja: treba mi 50 tona havarisanih automobile, deset dresiranih vukova i dva medveda kako bi scenograf mogao da napravi originalnu ultimat fajt arenu.  

Hotel “Argentina” u Dubrovniku. Tek što je umro Staljin. Za stolom nekadašnji visoki oficir OZNE, dojučerašna nacistička filmska zvezda i sveže pušteni Golootočanin. Razgovaraju na nemačkom.  Tu je i buduća Bond devojka kao i jedan od najpoznatijih jugoslovenskih pisaca.

Pukovnik nije Ratko Dražević već Boško Kosanović, filmski reditelj, koji je pre toga skinuo uniformu pukovnika OZNE. Govorio je tečno nemački. Za vreme rata svirao je klavir u restoranu na Kalemegdanu. Pristup je bio dozvoljen samo nemačkim oficirima. Svirao je popularnu muziku i šansone. Oficiri Vermahta slušali su muziku a on šta pričaju. 

Sibile Šmic i Meša Selimović u Kući na obali 

Sibil Šmic Foto: akg-images / AKG / Profimedia

Sibile Šmic, bila je jedna od najpoznatijih nemačkih predratnih i ratnih filmskih glumica. Nije poput Lide Barove bila Gebelsova miljenica, ali jeste UFA uzdanica – glavnog nemačkog producenta pod kontrolom nacističke partije. U “Argentini“ je i Nađa Poderegin, fatalna žena YU filma i buduća Bondova partnerka. Sa njima i poznati predratni i ratni evropski glumac Rene Deltgen. Snimao je filmove i posle rata ali je za život morao da zarađuje i kao trener konja u cirkusu.

U Dubrovniku se te 1953. uveliko pripremala nemačko-jugoslovenska koprodukcija a da nije prošlo ni godinu dana otkada je poslednji nemački ratni zarobljenik pušten iz Jugoslavije. Bio je to film “Kuća na obali”.

Glavni scenarisat filma Norbert Kunce. Koscenarist, tada umetnički direktor “Bosna filma”, Meša Selimović, sa jednim od 12 napisanih filmskih scenarija. Snimatelj Valter Parč snimao je bombardovanje Londona iz ruke i – iz “štuke”. 

Nemački partner planirao je dve verzije filma. Prvu standardnu a drugu “vruću”. Šta je bila “vruća” objasnio mi je davno, treći za stolom iz “Argentine“, eks Golootočanin i Kosanovićev asistent, Predrag Delibašić, potonji profesor FDU u Novom Sadu i Beogradu. 

Reč je o ljubavnim scenama Nađe Poderegin i Berta Sotlara. U domaćoj verziji zagrljaj Nađe i Berta publika je videla kroz ribarsku mrežu. “Sve to” kamera je pratila sa pristojne udaljenosti. U “vrućoj”, zapadnoj verziji nema ribarske mreže, kamera je bliža, dok publika vidi polugole aktere kako se ljube i grle na pesku.

Kako bi se privilkli jedno na drugo Nađa i Bert su, po zadatku, pre početka snimanja svakog dana išli motornim čamcem na jednu od skrivenih dubrovačkih uvala kao bi se brčkali i privikli jedno na drugo – nagi. Čini se da su se suviše brzo privikli pa se odustalo od morskog egzercira. Sledilo je filmsko kupanje, o čemu Delibašić piše u knjizi sećanja na jugoslovensku kinematografiju ( “Gotovo zaboravljena istorija” – Filmski centar Srbije).

Kuća na odmoru Sibile Šmic i Manfred Inger

“Kuća na obali” bio je jedan od najgledanijih filmova u Nemačkoj. Sibile Šmic na kraju snimanja podelila je svakom: od električara, rekvizitera do snimatelja, glumaca… poklončiće: luksuzne patent olovke, priveske za ključeve i svašta još. Meni je poklonila Travenov roman “Caoba” (Mahagoni, na španskom prim.aut.) autora po čijem je romanu “Blago Sijera Madre”, koju godinu ranije Džon Hjuston snimio poznati film s Hemfri Bogartom. Šmicova je tragično završila. Izvršila je samoubistvo – pričao mi je Delibašić.

Od Silvane Mangano do Šrade Kapur

Po nalagu Mitre Mitrović, Milovan Đilas i Dejan Obradović morali su 1946. promptno da pronađu lokaciju za “Avalu film”. Ima da bude jedan od evropskih filmskih centara i mesto brojnih koprodukcija, filmskih i ostalih zvezda. I bi tako. Holivud na beogradskoj kaldrmi Posebno u mandatu nekadašnjeg operativca UDB-e Ratka Draževića. Za njim su krenuli Silvana Mangano, Ričard Barton, Sofija Loren, Ričard Vidmark, Orson Vels, Kirk Daglas, Elizabet Tejlor, Katrin Denev, Suzan Strazberg, Ani Žirardo …

Snimljeni filmovi u Beogradu, Srbiji najgledaniji su ne u Kini već u Indiji. Videlo ih je do kraja prošle godine više od milijardu gledalaca .

Prvi indijski film u Srbije uradili smo pre sedam godina. Bio je to bolivudski blokbaster „Oopiri“, rimejk francuskog filma „Nedodirljivi“. U prve dve nedelje prikazivanja videlo ga je više miliona gledalaca. April je a mi već radimo treću indijsku seriju. Poslednju i uz pomoć Vojske Srbije. Tematski, nalik “Top ganu”. To je već dvadeseti projekat koji, sa srpske strane, radimo za indijske producente – precizira  Alek Conić, izvršni direktor “Klokvork” produkcije (Clockwork Production).

Blokiran aerodrom

Da bismo pokušali da shvatimo razmere popularnosti filmskih zvezda ilustruje najava lokalne radio stanice da poznati indijski glumac čeka avion za Evropu. Ka aerodromu se slila tolika masa ljudi da su za pola sata blokirali sve prilaze aerodromu u kilometarskim automobilskim kolonama. Glumac je ipak otputovao u Evropu…u Beograd. 

Drugog ništa manje poznatog glumca na imanju gde živi čuva privatno obezbeđenje, vojska dok masa ljudi čeka da se on pojavi na  jednoj od terasa vile i pozdravi ih, mahne…

Indijska glumica Aditi Rao Hajdari na društevnim mrežama ima 7.6 miliona pratilaca. Igrala je u  filmu „Into the wind“ poznatog indijskog reditelja Mani Ratnama koji je snimljen u Srbiji. Šrada Kapur ima više pratilaca nego holivudske zvezde: čak 70.7 miliona. U Srbiji je snimala „Bagi 3“.  

Šrada Kapur je u Srbiji snimala Bagi 3 Foto: Promo/Klokvork

To je jedan od razloga zbog kojih se oni i pored posla u Beogradu odmore. Dolaze sa četom asistenata, fizioterapeuta, trenera, masera, šminkera…Jedan  donosi kafu, drugi čaj, treći ide u prodavnicu… Zanimljivo je međutim da  indijske megazvezde u Beogradu taj posao katkad sami preuzimaju. 

Kikiriki na Tašmajdanu

Jedan od njih je otišao u prodavnicu nedaleko od “Metropola”, kupio kesicu kikirikija i seo na klupu Tašmajdanskog parka. Uživao je u retkim trenucima apsolutne anonimnosti. To je za njih nesvakidašnji, makar i privremeni mir koji  ovde uživaju – objašnjava Conić.

Indijski producenti snimaju svuda po  svetu. Ipak, Srbija je postala važna lokacija. Ono što se može naći u Evropi ali ne na jednom mestu već na više različitih destinacija, zemalja u Srbiji je “3 u 1”. Sujeverni ili ne tek Indijci se vraćaju na mesto uspeha. Film “Uri”, koji je sa srpske strane producirao “Klokvork” dobio je četiri indijska Oskara. Prikazan je u više od 2.000 bioskopa. Te godine film s Vikijem Kaušalom u glavnoj ulozi, videlo je sto miliona ljudi.

– Reditelj sam pa i imam širi prag razumevanja za neke krajnje neobične zahteve. Prilikom jednog od snimanja u Karađorđevoj ulici u unutrašnjem dvorištu indijskom reditelju je sinula ideja i pitanje: Da li možemo da nađemo 50 tona havarisanih automobile, deset dresiranih vukova i dva medveda a da unutrašnje fasade dvorišta okrečimo u specifičnu boju kako bi scengraf mogao da napravi originalnu ultimajt fajt arenu – seća se Conić i tih kadrova saradnje.

U oblasti servisne filmske industrije Srbija je ušla u red brzorastućih. Pored podsticaja države i činjenica bezviznog režima s Indijom utiče na konačnu odluku tamošnjih producenata. Srbija tako postaje vidljiva kota na evropskoj mapi filmske industrije. 

Bonus video: Minijaturni filmski setovi

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar