Feljton - Piše Rajko Grlić: Rasprave sa Žikom i Makom (2)

BEGINNING & THE ENDAristotel, pišući u Poetici o tročlanoj strukturi drame, kaže: „Početak – ništa posebno važnog prije, sve poslije… Kraj – sve prije, ništa poslije…“Početak – Prag, 1968.Bilo je rano poslijepodne, početak travnja. Mnoštvo ljudi skupilo se na Staroměstskim námestima, središnjem trgu starog Praga. Sve oči bile su usmjerene prema balkonu na sjevernoj strani trga. Tamo se trebao pojaviti Dubček, vođa Praškog proljeća, i održati svoj prvi javni govor.Istovremeno, na drugom kraju trga, na njegovoj južnoj strani, stajala je omanja grupa pisaca, glumaca, slikara i režisera. Gledali su prema balkonu na koji je izašao praški klošar.Dubček je započeo svoj govor uz burno odobravanje mase.Na drugoj strani trga klošar je istovremeno krenuo izgovarati potpuno nepovezane fraze. Dobro se zabavljao, kao i njegova publika koja ga je burno bodrila.To je bio Prag ‘68. To su bili Česi. U velikom povijesnom trenutku, u patetičnom ozračju kojem rijetko tko može odoljeti, oni su se rugali sami sebi.Kraj – Prag 1968.Šest mjeseci kasnije, kad su ruski tenkovi već pokopali Praško proljeće, a umirovljeni Dubček provodio dane u malom slovačkom selu, ponovno sam se našao na tom istom trgu. U nešto manjoj, ali jednako impresivnoj gomili.Bio je to dan na koji se u Pragu svake godine vojnom paradom slavila godišnjica Oktobarske revolucije. Novo državno vodstvo nije se usudilo organizirati vojnu paradu, ali je odlučilo obnoviti običaj da se na velike praznike, uz čehoslovačke zastave, na svim javnim zgradama istaknu i zastave SSSR-a. Bio je to prvi put nakon okupacije da su se na praškim fasadama zavijorile crvene zastave.Elmar Klos držao je sat režije. Bio je sumrak. Padala je sitna kiša. Čuli smo žamor s ulice, pogledali kroz prozor i ugledali omanju grupu ljudi kako stoji pred Narodnim kazalištem. Na njegovom su pročelju visjele dvije dvadesetak metara duge sovjetske zastave. Nekoliko mladića uspjelo je dohvatiti prvu i uz veliki je napor strgnuti s pročelja. Aplauz je odjeknuo ulicom. Uskoro je strgnuta i druga zastava.

Prekinuli smo predavanje i izašli pred kazalište. Grupa se počela kretati. Predvodila su je dvojica noseći narandžasti plastični tuljac kojim se označuju radovi na cesti. Na njemu se vrtjelo žuto titravo svjetlo. Kretali su se u tišini istim onim putem kojim su nekada išle vojne parade. Zastali bi pred svakom zgradom sa sovjetskom zastavom, obavili isti ritual trganja i krenuli dalje.Policija se nije pojavljivala. Čak ni ruske patrole koje su u džipovima danonoćno obilazile grad. Povorka, koja je u međuvremenu dobrano narasla, došla je do Staroměstskih námesti. Do trga na kojem je, prije manje od pola godine, Praško proljeće po prvi put i javno potvrđeno.Tu je policija odlučila intervenirati. Zatvorila je trg i napravila obruč. Situacija je postala ozbiljna. Došli su i blindirani autobusi koji su trebali odvesti uhapšene demonstrante. Čekao se trenutak kad će početi tučnjava.Igrom slučaja našao sam se u prvom redu. Policajac koji je stajao ispred mene, sredovječni muškarac dobroćudnog izgleda i s pivskim trbuhom, molećivim je tonom govorio: „Djeco, idite kućama. Mislite da se meni ovdje stoji? Molim vas, idite kućama.“Masa se uskoro razišla.Kao nekome tko je rođen na jugu Europe, u prostoru gdje se ljudi strašno lako pale na patos i gdje krv ključa i na puno manjim temperaturama, ove su mi dvije scene s početka i kraja Praškog proljeća otvorile i zatvorile čitav jedan svijet.Između te dvije točke pred mojim se očima dogodio uspon i pad velike društvene utopije. Bila je to utopija kojoj sam vjerovao, u kojoj sam sudjelovao i čiji pad je zauvijek odredio moju „političku sudbinu“. Nikada više nisam povjerovao u bilo koju politiku ili bilo koji pokret vođen politikom. Politika je za mene zauvijek izgubila utopijski element.BLACK WAVE„Crni val“ je izraz kojim su krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća političari označili „neprihvatljive pojave u kulturi“, prije svega na filmu. U hajci koja je tada podignuta nastradali su i najznačajniji režiseri toga vremena: Dušan Makavejev, Žika Pavlović i Aleksandar Petrović.Pesaro, 1981.U Pesaru, u okviru Festivala, održava se retrospektiva jugoslavenskog filma. Snežana i Žika Pavlović, Alenka i Tomislav Pinter, Ana i ja gosti smo Festivala.Beograd, 1969.Hajka na „crni val“ zaustavlja nekoliko režisera u naponu snage, u trenutku kad rade svoje najbolje filmove. Makavejev i Žilnik odlaze u inozemstvo, Pavlović i Petrović ostaju. Rupu koja je nastala njihovim izbivanjem kinematografija krpa produkcijom „veselih B filmova“. Nekoliko godina kasnije vraćaju se „praški đaci“ i polagano, jedan po jedan, ulaze u tu i takvu kinematografiju.Od tog trenutka, usprkos tome što smo odrasli na njihovim filmovima, što smo se kleli u te filmove i zaista ih voljeli, Mak i Žika nas gledaju s dozom podozrivosti. U raznim razgovorima često su pitani za nas i naše filmove i oni, doduše nikada izravno, ali dovoljno jasno, govore o tome kako je politika koja je njih uništila s nama krpala svoju savjest. Ukratko, da je nama dopustila da snimamo, da ih zamijenimo, jer smo u svom odnosu prema režimu bili blaži od njih.

Beskrajno mi je išla na živce ta teza i kad god bih sreo nekoga od njih, pokušao sam im to reći. Ali to su bili susreti u kojima smo bili okruženi ljudima i oni su samo odmahivali rukom kroz smijeh tvrdeći da sam ja to krivo shvatio, da oni strašno vole to što radim.Pesaro, 1981.Jedne proljetne večeri u talijanskom ljetovalištu po prvi put sam imao priliku na miru razgovarati sa Žikom. Smjestili smo se u neki disco-club i dok su drugi plesali, mi smo, uz dosta alkohola, krenuli u razgovor. Imao sam strašnu potrebu da raščistimo tu maglu. Razgovor je, kažu svjedoci, trajao od devet navečer do četiri ujutro.Moja teza je glasila: „Vi ste bili djeca revolucije. Bezrezervno ste u nju vjerovali. I onda ste shvatili da vas je vaša revolucija prevarila. Kao svaka prevarena osoba, krenuli ste u osvetu. Vaši filmovi, koje zaista volim, mogli bi se kroz frojdovsku vizuru čitati kao osveta ocu izdajici.Nikada nisam bio vjernik, nisam zatekao voljenog Staljina ili Tita u krevetu s drugom. Nisam se morao svetiti, ili, preciznije rečeno, iako sam imao sam podosta obiteljskih razloga za takvo što, dosta rano sam shvatio da mi mržnja jede energiju, uništava veselje stvaranja filma. Da ne mogu snimati film protiv nekoga, o nekome koga ne volim, koga prezirem, kome se filmom svetim.S druge strane, ja također radim tzv. ‚političke filmove‘. Znam gdje sam, kakve priče pričam i u kojem kontekstu žive moji junaci. Štoviše, podosta ih je bilo i zabranjeno. Nisam od toga bježao niti sam te sudbine svojih junaka premazivao šećerom. Ali istovremeno sam naučio da ljude ne određuje samo njihov politički stav, da su satkani i od tananijih i za film ponekad zanimljivijih slojeva.Zato vjerujem da ti i takvi filmovi, koji imaju daleko veću gledanost od vaših, istovremeno i govore na puno indirektniji i često pogubniji način po politiku od vaših.“Sutradan, podosta mamurni, pokušali smo rekonstruirati razgovor. Svi su ga se sjećali bolje od nas dvojice.Zagreb, 1985.Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske izdao je Bijelu knjigu o negativnim pojavama u kulturi. Tako sam se na stranicama posvećenima filmu, uz Makavejeva, Petrovića, Pavlovića i Žilnika, našao kao peti u tom časnom društvu domaćih negativaca. Boje ostatka svijeta zastupao je Ernst Lubitsch sa svojom Ninotchkom.Athens, OH, 1997.S Makom sam taj razgovor obavio puno kasnije. Bojana i on bili su nam u gostima. Beskonačno ugodni, pametni, skromni, duhoviti.Razgovor s Makom bio je puno mirniji. Prošle su godine, tuđina nam je obojici postala dom.Iz čitavog višednevnog razgovora još uvijek čujem Makovu rečenicu: „Lako je bilo vama, vi ste bili voljena djeca.“Priredila Radmila StankovićPreuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.(Nastaviće se)

Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram