O fenomenu popularnosti Dragana Bjelogrlića u Hrvatskoj, za Nova.rs pričaju Jurica Pavičić, Boris Rašeta, Branko Rosić i Peđa Ličina.
Naslov teksta u zagrebačkom “Večernjem listu”, koji najavljuje gostovanje JDP-a u Hrvatskom narodnom kazalištu 21. maja sa predstavom “Putujuće pozorište Topalovići”, je “Ovo je kazališna poslastica: Dragan Bjelogrlić na daskama HNK Zagreb”. A prva rečenica u članku je “Mnogi u Zagrebu vole Dragana Bjelogrlića”. Već postaje fenomen za sebe koliko je Bjela popularan u Hrvatskoj i Zagrebu, i to traje već decenijama, čak ni tragični rat to nije poremetio. Bjelogrlić je tamo prisutan sve vreme, od šarmantnog mladog Beograđanina Bobe iz “Boljeg života” do njegovog projekta “Tome” koji je sjajno prihvaćen.
– Čini mi se da su i u Hrvatskoj i u Srbiji generalno najpoznatiji glumci i pjevači koji su napravili ime još za Jugoslavije – od Olivera Dragojevića do Čolića i Nede Ukraden, od Samardžića do Borisa Dvornika. Mislim da je Bjelogrlić ozbiljna iznimka. On naravno jest imao neke važne uloge još u SFRJ, uključujući „Bolji život“, ali nekako mi se čini da ga je hrvatska publika prvi put pojmila kao zvijezdu u 90-ima, kad su srpski filmovi još dolazili piratski na VHS-ovima u Hrvatsku i kad je oko njih postojala određena aura kao oko zabranjenog voća. Bjelogrlić je bio glavno lice u dva od tri najpopularnija takva pirata: u “Crnom bombarderu” i “Lepa sela lepo gore.” – kaže za Nova.rs Jurica Pavičić, pisac i filmski kritičar “Jutarnjeg lista”.
Pavičić dodaje da je njegovoj popularnosti sigurno pomoglo i to što je rano kao producent trasirao sam sebi karijeru birajući projekte u kojima mu se sviđa da glumi.
– “Vratiće se rode” je prva poratna srpska serija koja se šire gledala u Hrvatskoj, a onda tu još treba dodati „Senke nad Balkanom“. Čini mi se da je Bjelogrlić kao producent dobro znao što je njegov vlastiti glumački fah, nije svaštario nego se držao jednog tipa lika koji mu je išao dobro kao i Pavle Vuisić ili Šovagović. Njega je izbrusio do perfekcije. Iz komforne zone je izišao u „Tajkunu“ koji mi je odlična serija, ali mislim da je u Hrvatskoj manje prepoznata.
Zagrebački novinar i publicista Boris Rašeta, podseća za Nova.rs da je Bjelogrlić svima u Hrvatskoj poznat od malih nogu, još kad je glumio Sirogojna.
– Cijela je Jugoslavija pratila Popadiće, “Bolji život”. Kasnije smo ga gledali u desecima filmova, pratili i iza i ispred kamere. On je uspješan, simpatičan, ima u sebi nešto mangupsko; ali prije svega, on je karakter. Prepoznatljiv je. Srbin je, ne i Srbenda, kako bi rekao Koča Popović. Uprkos ratu, koji je pojačao granice između republika i naroda, on je zapravo stalno tu – “Lepa sela lepo gore” bila su izuzetno gledana u Hrvatskoj, pa “Rane” (koje su u Hrvatskoj titlovane i prevedene kao “Ozljede” što je kod publike izazivalo napadaje smijeha), pa “Kajmak i marmelada”, “Ivkova slava”… On je zapravo, s obje strane kamere, sudjelovao u velikim, najvećim, najboljim i najpopularnijim projektima što je doživjelo vrhunac u “Tomi”, za kojim je nastala pomama i u Hrvatskoj.
Rašeta takođe smatra da je Bjela vešt, inteligentan i da je radoholik.
– Mislim da je potrebna golema energija za snimanje svih ovih serija koje je snimio, među kojima se “Senke nad Balkanom” izdvajaju kao naš “Babilon Berlin” sa X puta manjim budžetom. Bjelogrlić po logici stvari mora biti popularan, možda čak i najpopularniji, jer mu je – imamo li na umu samo svestranost – zapravo malo tko ravan.
Pisac i novinar “Nedeljnika” Branko Rosić kaže za Nova.rs da nije neobično da srpske ličnosti iz kulture privlače pažnju i osvajaju Hrvatsku, od maksimalnog broja bodova za Konstraktu do alternativnih bendova iz Srbije koji imaju posećenije koncerte u Zagrebu nego u Beogradu.
– Postoje i jake ličnosti iz zajedničke prošlosti i zemlje… Bio sam u Zagrebu dan nakon smrti Milene Dravić i sve hrvatske novine imale su to na naslovnim stranama. Isto je bilo i u odlascima Nede Arnerić i Dragana Nikolića. Dragan Bjelogrlić je dovoljno „star“ da ima jugoslovensku biografiju a dovoljno je mlad da je i dalje svež sa svojim novim serijama. Kao tinejdž zvezda u filmu “Boško Buha” pa do “Boljeg života” gde bi u politički kotektnom isčitavanju bio član televizijskog JNA benda koji je u sastavu imao ljude svih nacionalnosti bivše YU. Onda se Bjela pojavljuje i kao junak prvih filmova koji dolaze odavde u Hrvatsku. Makar i tada sa titlom… Time je on apdejtovao svoju karijeru i nije ni čudo sto ga bučno najavljuju u friškom dolasku u hrvatsko pozorište – smatra Rosić.
Zagrebački reditelj sa čestom adresom u Beogradu, Peđa Ličina, kaže šaljivo za Nova.rs da je upravo on najzaslužniji za popularnost Dragana Bjelogrlića u Hrvatskoj.
– Kad smo krajem 70-ih kolektivno sa osnovnom školom išli da gledamo ’Boška Buhu’ govorio sam nakon filma da je ovaj koji glumi Sirogojna zasigurno Hrvat, jer da je Srbin prezivao bi se Belogrlić. Dalje se ta priča širila, i bila posebno popularna ratnih devedesetih. Čak ga je tada i poznati punk bend s Trešnjevke ’Zona B’ opjevao u u obradi pjesme ’O Bella Ciao’ čiji je naslov bio ’O Bjela Ćao, O Bjela Bok’. Pored svega ovog, ali ne i manje bitno – Bjela je u idućim desetljećima izrastao u maestralnog glumca, pa kad spojimo takav talent s božanskim obožavanjem srpskih filmova u Hrvata, dobit ćemo pravi odgovor na pitanje – zaključuje u svom stilu Ličina.
Činjenica je i da se Bjelogrlić nikada tokom ovih naših ratova nije politički uprljao, a sa tim se slaže i Jurica Pavičić.
– To je nešto što je meni drago, ali nisam baš siguran da u Hrvatskoj postoji neka šira svijest o tome. Da čak i upućenije gledatelje pitaš znaju li da su- ne znam- Ristovski ili Manojlović bliski Vučiću a Bjelogrlić ili Srđan Dragojević ili Golubović nisu- nisam siguran da bi znali. To znamo mi iz struke – konstatuje Pavičić.
“Ja se stvarno na svakom pedlju bivše nam države Jugoslavije osećam kao kod kuće. Ja jesam Srbin, Jugosloven, tako sam se rodio i tako ću i umreti. To se vidi i u mojim delima i u svemu što radim. Zaista nemam ni trunku sumnje u vlastite osećanja, niti u to kako me ljudi doživljavaju na celom tom prostoru”, rekao je Bjelogrlić u intervjuu baš za zagrebački “Večernji list” pre nekoliko meseci.
Bonus video: Bjela u suzama nakon predstave za Marka Živića
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar