35
Upoznavajući “drugačiju Jugoslaviju” po klubovima naših ljudi u dijaspori, osjetio sam koliko tu ima neke čudne, demonske energije i životnosti u vremenima koja su ovdje bila upravo borba protiv svake životnosti, erosa življenja, kaže pesnik i esejista u intervjuu za Nova.rs.
Jedan od četvoro stranih gostiju nedavno završenog Sajma knjiga, Đorđe Matić (Zagreb, 1970), je jedinstvena pojava na bivšem jugoslovenskom prostoru, jer svojim delovanjem dokazuje činjenicu da jedan esejista može biti popularan i čitan. Njegovi tekstovi o različitim aspektima kulture i pop kulture već godinama unose svežinu i probijaju postavljene okvire onoga što je opšteprihvaćeno. Osim što piše eseje, Matić je poznat i kao pesnik, a odnedavno i kao prozni pisac zahvaljujući debitantskom romanu o egzilu “Niotkuda s ljubavlju” (Kosmos) koji se u Srbiji premijerno pojavio na Sajmu knjiga.
– Izgleda, ipak, da je dugačka proza slična rokenrolu ili drogama. Kad završiš roman kažeš sebi – “Ama, nikad više”. A onda te počnu svrbiti prsti ponovo: “Čekaj, pa ostalo je tu još svašta da se kaže i napiše” – kaže Đorđe Matić za Nova.rs.
“Niotkuda s ljubavlju” je jedan vid autofikcionalne proze i roman o egzilu. Ko vam je bio uzor od pisaca emigranata ili s kim biste voleli da se identifikujete u tom smislu?
– Svi naši najveći pisci i umovi, oni kojima sam se najviše divio, bili su kroz vijekove redom emigranti, odnosno živjeli su van naših krajeva, makar u jednom periodu svoga života: Držić, Dositej, Vuk, Njegoš, Andrić, Krleža, Crnjanski, Matoš, Tin Ujević, Kiš… Identifikacija po književnoj i kulturalnoj liniji dobila je tako još jedan dodatni važan ključ i razinu. To su moji prvi literarni i filozofski “očevi i oci”. A od savremenika, tu postoji posebna, teška, ali veličanstvena antologija pisanja o ezgilu koja je nemjerljivo utjecala na mene, snažila i pomagala, objašnjavala, artikulirala to stanje i pokazivala put – književno i etički. Naravno, to su redom pisci i mislioci iz Istočne Evrope, ili ljepše rečeno, iz slavenskog kulturnog kruga: Brodski, Česlav Miloš, čija je rečenica i glavni moto moga romana, a svakako Sioran i Gombrovič.
Milan Kundera unutar tog kruga ima, pak, posebno, izdvojeno mjesto. On piše kao niko drugi o psihološkom, kulturnom i filozofskom rasponu, kod svojih Čeha, gdje najpregnantnije, najdublje ideje i stanja koje generira egzil mogu nositi likovi koji nisu formalno intelektualci nego njegovi nevidljivi zemljaci prosječnih obrazovanja i zanimanja ali golemih dubina. Izvana takozvani “običan svijet” a zapravo likovi koji nose čitava filozofska stanja u sebi, vođeni majstorskom rukom pisca.
Upoznali ste različit svet sa ovih prostora dok ste živeli u Italiji i Holandiji, svašta ste upijali, a i sami kažete da “neki raniji Đorđe” to ne bi podneo ili bi gledao te ljude s prezirom. Pominjete lika po imenu Knez, on simboliše naše „muljatore“ po belom svetu, a takvih ima puno. I njih ste prihvatili, čak negde kažete: “Svako je dublji nego što nam se čini”. Šta ste shvatili o našim ljudima u inostranstvu iz perspektive emigranta?
– Upravo to što si i sam primijetio – mnogi naši ljudi koji na prvi pogled ne djeluju ni naročito pametno ni duboko na prvi pogled, bili su u stanju pokazati neopisivo unutarnje bogatstvo na momente, beskrajno zanimljive fragmente vlastite i kolektivne kulturne formacije koje su donosili sa sobom i ponekad ih dijelili sa mnom i s drugima. Jednako kao i ljudskost drugačije vrste nego što je ova zapadnjačka. Zato i moj Knez u romanu nije karikatura, nadam se. Na momente, u svojim boljim trenucima, naši takozvani obični ljudi sjevnuli bi nekom dubljom, potpuno fantastičnom inteligencijom i baratali referencama kakvima ni neki zapadni univerzitetski profesori nisu mogli. Ne idealiziram nimalo, već govorim iz najdirektnijeg i duboko proživljenog iskustva.
Uza sve goleme mane koje nosimo kao pripadnici ove kulture, oblikovani našim nesretnim historijskim gibanjima, znalo je kroz taj zaista dugi period bivstvovanja drugdje biti trenutaka i susreta koji su bogatili svakoga ko je u stanju bio da shvati i da osjeti to tajno bogatstvo koje ljudi odavde nose sobom. Prostije rečeno: ja sam zemlju koja se zvala Jugoslavija bolje shvatio tek tamo, daleko odavde, i tek kad je ta naša zajednička zemlja nestala.
Ima ona genijalna epizoda u romanu kad sa gastabajterima iz Roterdama igrate kolo. Da li čovek mora da doživi iskustvo egzila da bi prihvatio drugačije ljude od sebe? Vi ste neko ko ih je definitivno prihvatio, što se vidi i po vašim esejima. Pišete pohvalno o Džiboniju i Željku Joksimoviću, a pripadate rokenrol generaciji. Kad vam je “kliknulo” da zavolite i taj neki drugi (muzički) svet?
– Jednim dijelom onda kad sam shvatio da se rokenrol historijski zamorio, kad je iscrpio svoju važnost i avangardnost. A drugim, kad sam osjetio da je vezan na sretnije i ljudskije vrijeme. Usporedno, upoznavajući “drugačiju Jugoslaviju” po tim klubovima naših ljudi u dijaspori, osjetio sam koliko tu ima neke čudne, demonske energije i životnosti u vremenima koja su ovdje bila upravo borba protiv svake životnosti, erosa življenja.
Muzika uz koju sam rastao, nekadašnji najbolji period jugoslavenskog i svjetskog rokenrola, djelovao mi je kao bolna i datirana relikvija, a ujedno kao savršen dijamant koji je trebalo umotati u najbolji somot i spremiti ga u najljepšu kutiju da ga sačuvam od ružnih pogleda. Nove stvari, nesamjerljive s prošlima, donosile su nešto nesavršeno – ali živo, pokretno, od čega se čovjek osjećao bolje i sretnije u nesretnim vremenima.
Doduše, bilo je tu kvaliteta koje se mogu dokazati, ili barem formalno pokazati ako se kritički promatraju i ako se o njima piše ozbiljno i odgovorno. Ja sam pokušao da tako o njima pišem. Još važnije: da mislim i pišem o tim pojavama bez predrasuda. U tome je ključ. Nemati predrasuda, stajati otvoreno, koliko god svjesno prema novome.
Jedan potresan deo knjige posvećen je pokojnom zagrebačkom glumcu Đorđu Rapajiću (poznat u Srbiji po “Smogovcima”), koji je u užasnom vremenu imao “nezgodno” ime kao i vi. Kako su prošli svi ti ljudi, gradski likovi “nezgodnog” imena i prezimena koji su ostali u Zagrebu tokom rata i kasnije. Ćutali su, sakrili se, ili su se priklonili većini?
– Sve zajedno. Opcija je bila ona najvećeg poniženja i samoponiženja – “Spusti glavu, da ti je ne bi skratili.” Ali, kao što znaš, veliki grad nudi razne mogućnosti “mimikrija”, asimilacija, “identitetskih prilagodbi”, da kažem ironično. Najžalosnije je što su mnogi, koji su osjetili na svojoj koži šovinizam, bili izbacivani ili sklanjani, oboljeli od neke vrste Štokholmskog sindroma i počeli govoriti iste rečenice i s pozicije iste idiotske ideologije kao oni što su maltretirali i ponižavali.
Nije im bilo lako, ali to nije razlog da od toga postanu glupi. A mnogima se upravo to dogodilo kao posljedica. Moj imenjak pak velika je i tragična žrtva toga užasa. Najgore u svemu i ono što mi se najviše gadi jest da mnogi koji su ga osuđivali tada, u trenutku kad ja prvi pišem dugi tekst o godišnjici Đorđevog nesretnog kraja, ovi su počeli istog trena da ga krokodilski žale, slinavo i neiskreno. Granica hipokrizije u nas izgleda ne postoji.
U romanu je i nezaobilazni Džoni Štulić, o kojem ste već pisali u esejima. Da li je on, u stvari, simbol jugoslovenskog umetnika u egzilu, kao mit koji spaja sve one koji se nisu pomirili s raspadom zemlje?
– On je, iznad svega, neusporediv, jedinstveni autor, talenat kakav se javlja jednom u kulturi, koji u sebi sabire stotinu međusobno naizgled nepomirljivih svjetova i utjecaja. Njegova Jugoslavija nije samo historijski i politički fakat, ona postoji iznad toga, i kad su granice druge, i kad je izmještena hiljade kilometara od svoga stvarnoga i fizičkog mjesta. Zato mu ne mogu ništa ovi danas. Niko nije tako iskreno i bez interesa voljen kao Džoni, i nema autora koji izaziva tako različite plemenite emocije – radost, istinsku tugu, gorki ponos, zahvalnost, zanos kakav nisam ni kod koga vidio ni osjetio.I onu najrjeđu kategoriju: nepatvorenog umjetničkog, ljudskog i građanskog elementarnog poštenja i etičnosti. U velikom triju naših autora, koji su mi na različite načine podjednako bitni, on je ostao najdosljedniji, nesalomiv, kao neki samuraj. A za to se plaća cijena dakako.
Pominjete, ne slučajno, i poslednji koncert Riblje Čorbe u Zagrebu pre rata. Kako ga se sećate i zašto je bio u nekom malom prostoru Arhitektonskog fakulteta?
– Bio je još jedan koncert kasnije, a iako je bio u mnogo većem prostoru, u Domu sportova, djelovao je skoro kao neka fusnota. Ovaj susret ili “okršaj” u malom prostoru bio je poseban i važan. Tu se vidjelo koliko je to moćan bend, oni su naprosto razorili tu aulu, iako su počeli koncert oko ponoći – što danas u doba ogavnih tezgi po diskotekama zvuči kao “normalno” vrijeme za početak, tada nije bilo. Mislio sam da veličanstvena, strašna, kataklizmična pjesma “Pogledaj dom svoj, anđele” traži veliki prostor i veliku masu.
Ali stajao sam tada pored bine, iza zvučnika, u ravnini s bendom, i kad pomislim na reakciju ljudi, kad možeš vidjeti llica ponaosob u publici – to je bila emocija koja se teško da prepričati, radosti što se ima bend koji može napraviti takvu pjesmu i potresenost neke više vrste. Bora je imao strahovitu karizmu tada. Ne zaboravimo, odnosno recimo za kasnije rođene i odrasle: oni su tada domaći bend. Voljeni gosti iz glavnog grada, ali bend kod kuće. Publika se ponosila njima kao svojima, osjećala se kao jedno s bendom, a kao dijelom zajedničkog, dijeljenog svijeta što se zvao SFRJ. Mislim da je u nekom trenutku Riblja čorba bila voljenija u Zagrebu nego u Beogradu. Pa kome se dopadalo to, a kome ne, baš me briga.
Po svom identitetu i korenima vi ste po difoltu Jugosloven. To nije vaša agenda, vi to jeste. Važan vam je ceo ovaj prostor “regiona”, reč koju mrzite, ali se sve više upotrebljava. Zašto ne volite tu reč?
– Zato što je eufemizam, kukavička zamjena, metafora straha da se izgovori ime zemlje. To je metafora tabua. Prostije: može i Srbi i Hrvati, ali nemoj “ono na J”! Kao što su mnogi primijetili u vezi one, takođe ogavne kovanice, “na prostoru bivše Jugoslavije” – koju, još odvratnije, upotrebljavaju mnogi autori, čak historičari, dok pišu o razdoblju, o samom vremenu dok je zemlja postojala!, toliki je naime strah od te riječi i toga pojma – i kao što razni bistri i pošteni pitaju: “pa što ne kažete onda i “bivša Austrougarska”?, ili “na prostoru bivše Austrougarske?”.
Groteskno! Kao i inače: kad naši ljudi uzmu da budu “pristojni” i krenu da “ublažavaju” stvari po toj nepotrebnoj i zapravo veoma opasnoj i destruktivnoj verziji novog političkog “bontona”, nužno će ispasti kukavice i budale. A zapadni sufleri to vole. Pogotovo što su i sami donijeli gomilu drugih eufemizama, koji su se nalijepili na ovdašnje, već nakaradne i štetne. Ne razumiju ni jedni ni drugi da što se više potiskuje nešto, to neugodna misao i osjećaj više izlaze u drugim oblicima i pojavnosti. Stvar je potpuno frojdijanska.
Pisali ste o Oliveru, Arsenu, Tomi Zdravkoviću, Joksimoviću i Džiboniju, ali i o Njegošu, Matiji Bećkoviću, Danojliću… Usput ste i veliki anglofil. Ljudi vas u Srbiji cene između ostalog što imate jednu neverovatnu širinu, i puno toga poznajete i volite i umete da objasnite. To je retkost. Čini se da ste doneli neku svežinu u ovaj naš intelektualni i javni prostor, osećate li da vas ljudi prihvataju zbog toga?
– Ovo što kažeš postidilo bi i nekoga mnogo veće taštine nego što je moja. Istina je da imam čitaoce koji su jedno čudo. Osjećam se iskreno skrušeno, s obzirom na ljubav, razumijevanje i fantastičnu inteligenciju i sposobnost njihovog čitanja tih ne uvijek jednostavno napisanih tekstova, kad se o esejistici radi. Da ne govorim koliko su mi važni čitaoci koji vole moju poeziju. Osjećam beskrajnu zahvalnost i znam da sam privilegiran. I ne igram se i ne kockam time. Ja čitaoca nikada ne potcjenjujem i nikada mu ne podilazim. Nisam demagog i ne “sviram za lože”, kako Englezi kažu. Možda je u tome stvar.
Vratili se se u Hrvatsku pre dve godine, živite u Istri. Kakav vam je život tamo, zadovoljni ste? Ne fali vam Zagreb?
– Istra je za mene gotovo jedino moguće mjesto za život. Ona je blaga, pitoma, krajolikom i ljudima, a kako vučem i korijene odatle i porijeklom sam napola Istrijan, poznajem joj kulturu i jezik, odnosno točnije rečeno jezike, pošto ih ima više. Kući sam, koliko povratnik nakon toliko godina može još uopće biti kući bilo gdje. Ipak, svaki put kad autoputem ulazim u Zagreb, tamo za zapadne strane, srce mi preskoči. Evo, da upadnem u kontradikciju odmah i citiram drugog velikog pjesnika iz moga grada: “Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom”. Žena mi kaže da je vrijeme da se prestanem ponašati kao da je svaki put kad dođem u svoj grad, posljednji. Šta da radimo, nakon toliko godina još se moram navići da mogu da tamo otputujem kad mi se prohtije. Dugo nije moglo, naime.
Šta pišete i čitate novo?
– Pišem stalno, kako drugo? To mi je posao, pored toga što mi je i poziv. Spremam novu knjigu, ali polako, bez grča, za razliku od ovoga romana. A spremam se da čitam sve divne i zanimljive knjige koje sam poneo sa Sajma. Obilje knjiga na našem jeziku napokon. Kakva radost.
Bonus video: Pisac Ljubivoje Ršumović o novoj knjizi