Ugrešić je ukazivala da, iako ne postoji ženski kanon, postoji kanonizacija spisateljica, koja teče brzo i lako; dokaz o nepostojanju kanona jeste nedostatak pregovaračkog i inkluzivnog karaktera u grupisanju ženskog stvaralaštva...
Dubravka Ugrešić je napisala 2012. godine članak „Ženski književni kanon“ za časopis „Sarajevske sveske“, a povodom odlaska velike književnice prisećamo se osvrta Vladislave Gordić Petković na taj tekst.
Dubravka Ugrešić dala je ženskoj književnosti i ženskoj književnoj istoriji bukvalno sve: ona je bila izvanredna književnica, i duhovita i skeptična, i angažovana i nostalgična, jedna od onih lektira i za ceo život i za svakonoćno uzglavlje koja je uvek mogla, htela i morala da nas natera da se ozbiljno zapitamo o svetu, ali i zabavimo na njegov račun.
Ona je bila pronicljiva teoretičarka koja je rasvetljavala skrivenu motivaciju književne istorije i razobličavala sve strategije čiji je cilj i rezultat podrivanje ženskih kulturnih, društvenih i političkih prioriteta. Ona je među najvažnijim ženama koje su razvlastile dominantni književni diskurs i doprinele osvetljavanju nevidljivog.
O viđenju ženskog kanona Dubravka Ugrešić pisala je oprezno, postavljajući pitanja i navodeći svoje intimne dileme, ali i ukazujući da je klasično viđenje kanona kao sistema muških vrednosti i dalje živo: „Nacionalni kanoni organizirani su kao nogometne momčadi. Igrači su muškarci, a i suci su uglavnom muškarci.“
Poređenje s fudbalom ukazuje na to da žene još uvek ne pripadaju svetu definisanih i prihvaćenih vrednosti onako kako bi se po napretku rodnih studija reklo: premda „ženski studiji na fakultetima nisu više akademska ekscentričnost, (…) već akademska potreba“, „spisateljice kao svoje književne idole najčešće spominju pisce, muškarce“. Obratno nije slučaj: pisci kao svoje književne idole, upozoravala je Ugrešić, gotovo nikada ne navode spisateljice.
U proboju žena važno mesto zauzimaju nove kritičke teorije, smatrala je Dubravka Ugrešić, te posebno potencirala feminizam i postkolonijalizam, a njihova zasluga je u sledećem: „potakli su proces osvješćivanja rodno i rasno kolonizirane ženske kulturne povijesti“. Ove teorije otvaraju mogućnost da se štampa, pa samim tim i vrednuje, stvaralaštvo žena iz do tada marginalizovanih zajednica: „Danas na književnom tržištu niču mlade spisateljice iz Afrike, Južne Amerike i Azije koje svojim nakladama premašuju kanonizirane muške književne veličine. Što više, njihovi rodni, rasni, etnički i religijski identiteti – koji su koju godinu unazad bili ozbiljna prepreka – danas povećavaju njihovu tržišnu privlačnost.“
Dubravka Ugrešić je postavljala više retorskih pitanja na koja kao da ne očekuje nikakav konkretan i jasan odgovor. „Jesu li žene uspjele uspostaviti svoj „kulturni kanon“, ili nešto što bi se moglo zvati „ženskom kulturom“? Kako žene danas sebe doživljavaju, kako sebe vide, s kojim se drugim ženskim figurama masovno identificiraju, koje su njihove ženske kulturne ikone, što promiču, što pomiču i kome se obraćaju? Kome, uostalom, ja sama šaljem svoje književne poruke? Tko su moje potencijalne čitateljice, ili moji čitatelji?“
Ugrešić je ukazala da žene grade svoje kulturne vrednosti na pretpostavkama samokolonizacije, navodeći ženske ikone masovne kulture, od Hilari Klinton do Opre Vinfri, kao primer da je „formula po kojoj žena zbog samog svojeg prolaska kroz žrtvovanje (s tim da je „žrtvovanje“ širok pojam, koji prema suvremenim teorijama obuhvaća čak i – shopping) stiče zelenu kartu za ulazak u orbitu kulturnih ikona duboko je retrogradna, religiozna i patrijarhalna“. Ženska patnja i trpljenje tretiraju se u patrijarhalnom društvu kao vrednost, te žene i nehotice prihvataju stereotipnu ulogu. „Žene „koloniziraju“ same sebe, prilagođavajući se (ili to autentično jesu?!) stereotipu žene-žrtve. Čini se da je njihova komunikacija sa svijetom u potpunosti uspješna samo kada je maskirana u taj stereotip.“ Dubravka Ugrešić nije želala da ovakvim tvrdnjama stvori neka nova opšta mesta, već ukazuje na ponavljanje procesa rodnog marginalizovanja.
Da li će neki uzor imati emancipatorsku ulogu ili neće umnogome zavisi od medijskog, političkog, kulturnog konteksta, kazala je Dubravka Ugrešić, navodeći kao primer „Strah od letenja“ Erike Džong, roman koji je imao emancipatorsku ulogu u trenutku kada je objavljen, zahvaljujući kontekstu seksualne revolucije; no u savremenom dobu, tvrdila je autorka, emancipatorsku ulogu je od kulture srednje klase preuzela plejada subknjiževnih žanrova. Kao što je subliterarno preuzelo novu kulturnu funkciju, tako je ženski kanon zamenilo pojednostavljeno shvatanje tzv. ženske klasike: „Ako ne postoji ženski književni kanon, onda svakako postoji „ženska klasika“, danas revitalizirana filmovima, TV-serijama, novim izdanjima (s retuširanim fotografijama odavno pokojnih književnica!) koja bi mogla (kada bi to mogla) biti čvršći fundament ženskog književnog kanona.“
Ugrešić je ukazivala da, iako ne postoji ženski kanon, postoji kanonizacija spisateljica, koja teče brzo i lako; dokaz o nepostojanju kanona jeste nedostatak pregovaračkog i inkluzivnog karaktera u grupisanju ženskog stvaralaštva.
Pregovaranja i inkluzije, smatrala je spisateljica, nema zato što nema ni jasne postavke ženskog identiteta: „kanon nije uspostavljen jer temeljno pitanje ženskog identiteta ostaje i dalje zakamuflirano.“ Pitanje identiteta nerešivo je bez klasne identifikacije: „Ženski identitet neodvojiv je od klasnog. Doba patrijarhata, koje tako nezdravo dugo traje, ne drži se na rodnim nego prije svega na klasnim temeljima.“
Političke promene promenile su vrednosne prioritete žena, žene više trpe od političkih, kulturnih i ideoloških promena, a promenile su se njihove vrednosti. Poredeći klimu u kojoj je odrastala sa klimom u kojoj se sada formiraju identiteti žena na prostoru bivše Jugoslavije, autorka je uočavala agresivnije prisustvo religije, tehnologije, masovne kulture i drugačije viđenje rodnih i polnih razlika: „ja sam rasla u uvjerenju da su muškarci i žene jednaki“ kazala je ona; današnje generacije „rastu u uvjerenju da muškarci i žene imaju različite uloge.“
Bonus video: Hristina Popović – govor sa komemoracije Dejanu Tiagu Stankoviću
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar