0
Ako uspijete u Londonu, slaviće vas cijeli svijet, kaže za Nova.rs Miloš Karadaglić, zvezda klasične gitare i jedan od retkih muzičara sa ovih prostora koji je napravio veliku karijeru u inostranstvu.
Miloša Karadaglića svetski mediji nazivaju superstarom, dokazanim „klasičnim gitarskim Bogom“, „mađioničarem na gitari“, a muzičar, koji će 30. aprila objaviti novi album „The Moon & The Forest“, skromno kaže za naš sajt da samo „živi svoj san“.
A Podgoričanin, rođen 1983, koji već dve decenije živi u Londonu, ima biografiju na kojoj mu svako može pozavideti. Ne samo da je završio prestižnu Kraljevsku muzičku akademiju, za koju je dobio stipendiju usred NATO bombardovanja, već je svirajući na klasičnoj gitari stekao svetsku slavu. Sa svojih pet albuma osvojio je publiku i kritičare širom planete, i gotovo da nema kutka na Zemljinoj kugli na kome nije nastupao, a laureat je i BRIT nagrade za klasičnu muziku.
Impresivnu karijeru u inostranstvu, kakvom se retko koji muzičar sa ovih prostora može pohvaliti, i ceo svoj životni put naziva u razgovoru za Nova.rs „igrom sudbine“:
– Ne mogu da se sjetim momenta u djetinjstvu gdje na neki način nije bilo muzike. Moja baba je imala predivan glas i često je pjevala u mom prisustvu. Mislim da mi je ona usadila tu ljubav. A ja sam kao dječak uvijek bio više zainteresovan za muziku i druge lijepe stvari, nego za loptu i ostale dječije ludarije. Gitara je ležala na vrhu ormara i kupila prašinu – figurativno rečeno, jer kod moje majke nikad nije bilo prašine. Nije imala ni sve žice, jer je otac nije koristio od kako je „smuvao“ majku. E sad, sa svojih osam godina stupam na scenu i tražim da mi je daju i da me vode u muzičku školu. Pronalaskom te stare gitare pronašao sam i svog najboljeg prijatelja. To prijateljstvo mi je donijelo sve ono što volim i neraskidivo je i do danas – priseća se Karadaglić.
Ali, jedan trenutak bio je prekretnica. Usred bombardovanja tadašnje Jugoslavije napravio je kućni snimak svoje svirke sa namerom da upiše Kraljevsku muzičku akademiju u Londonu.
– Odluku da moram biti najbolja verzija sebe podsvjesno sam donio sa 14 godina kada sam odlučio da upišem srednju muzičku školu. Taj naš sistem obrazovanja je, kad malo bolje razmislim, dosta okrutan… Jer, kako možete tako rano znati šta je zapravo vaš poziv za cijeli život! Bio sam jako dobar đak u školi, a roditelji su mi bili bezgranična podrška da izaberem ono što me čini najsrećnijim… Hrabro od njih – posebno u ono ludo vrijeme (mada su i sad vremena luda). Jedino što su mi tada rekli je da, ako ću da se bavim muzikom, moram biti najbolji, jer će mi u suprotnom život biti jako težak… Tada sam odlučio da ću dati sve od sebe da uspijem i da sviram gitaru za milione ljudi širom svijeta.
Na Kraljevsku Akademiju sam otišao grlom u jagode, ne shvatajući koliki korak je to zapravo bio i za mene i za cijelu porodicu. Katalog Akademije pronašao sam u Britanskom centru u Podgorici i izmaštao da ću tamo jednog dana studirati… Bombardovanja i užasi koji su nas zadesili u to vrijeme su možda katalizator za sve to. Kada sam snimio video kasetu i odsvirao sve moje najbolje kompozicije ni u jednom momentu nijesam pomislio da to možda nije dovoljno dobro za njih u Londonu… Kad se sjetim tih dana, tog beskompromisnog fokusa i vjere u sebe, izgledaju mi kao neki paralelni život. Muzika mi je pomogla da oko sebe sagradim prelijepi svijet, bez obzira na sve ono ružno i teško što se dešavalo oko nas. I danas je tako – priča nam Miloš.
Selidba kao sletanje na Mesec
Selidba iz Crne Gore u London u tom trenutku bila je šok za Karadaglića u svakom smislu. Osećao se, priznaje, kao da je sleteo na Mesec:
– Razbijao sam glavu sebi zašto sam sve to napravio i zar ne bi bilo bolje da sam i dalje kod kuće – bezbrižan, zaštićen u krilu svoje porodice… London mi se činio strašan, ogroman, opasan. Ali koliko god mi je bilo teško, još jači je bio moj nagon da pronađem i ostvarim sebe kroz muziku. Bio sam na pravom mjestu za to. Nijesam imao plan B. Oko mene su bili nevjerovatno talentovani mladi muzičari, od malena maženi i paženi od strane najvećih profesora svijeta. Znali su mnogo više od mene, ali za razliku od njihovih prefinjenih prstiju, moj grubi talenat nije znao za strah. Bio sam svestan da moram mnogo da radim, ali moja ljubav prema muzici bila je moj pokretač. Čini mi se da me je upravo to u startu izdvojilo od mase. Jako puno sam vježbao, a kad god sam mogao otišao sam na neki koncert. Upijao sam London i sve ono što on nudi u kulturnom smislu. Nostalgiju sam liječio radom i lijepim stranama nove sredine.
I školovanje na akademiji mi je dalo „ruke“ da stvorim muziku koja je živjela u meni, a London kao centar svijeta mi je dao šansu da je predstavim na velikoj sceni. Jer ako uspijete u Londonu, slaviće vas cijeli svijet – ističe Karadaglić.
Debi album „Mediterraneo“ objavio je pre tačno deset godina. Album je čak 28 nedelja bio na prvom mestu klasične top-liste u Velikoj Britaniji, a tamošnji kritičari su ga obasuli hvalospevima nazivajući ga „gitarskim herojem klasike“.
– „Mediterraneo“ je bio toliko uspješan zato što sam na njemu sakupio i snimio sva ona djela koja su bila razlog da se i sam zaljubim u klasičnu gitaru. Kada sam potpisao ekskluzivni ugovor sa diskografskom kućom „Dojče gramofon“ (Deutsche Grammophon) mislio sam da sanjam… Ogroman je pritisak bio, jer je ugovor bio veliki, a očekivanja još veća. Bio sam jako nervozan i želio sam se predstaviti svijetu sa svim onim što sam nosio u sebi. Instinkt da to učinim muzikom koju najviše volim bio je pravi, jer samo iskreno srce pobjeđuje strah!
Već naredne godine Miloš Karadaglić postaje zvezda klasične gitare. Tada prvi put staje na scenu „Rojal Albert hola“ i kreće na turneje od Evrope, preko Amerike, do Azije i Australije.
– Preko noći se sve promijenilo. Bilo je intenzivno, ali i jako uzbudljivo. Veliki koncerti koje sam svirao bili su kao neki „déjà vu“, jer sam sve to u svojoj glavi već odsvirao nekoliko puta. Moć samosugestije i podsvijesti je nevjerovatna. Živio sam svoj san. A činjenica da mi je data šansa da predvodim jednu potpuno novu generaciju gitarista shvatao sam veoma ozbiljno. Tako je i danas – objašnjava naš sagovornik.
Objavio je i dva albuma inspirisana latino muzikom, jer mu je taj senzibilitet, kako objašnjava, oduvek bio blizak.
– Repertoar za gitaru iz tog dijela svijeta nekako je otvoreniji i generalno opušteniji od španske klasike. Tada sam po prvi put došao do nekih novih ideja, aranžmana i stvari po kojima sam poslije postao i prepoznatljiv. Brazilac Villa Lobos je jedan od mojih omiljenih kompozitora. Mislim da me njegov kompletni opus čeka vrlo brzo – najavljuje Karadaglić, a vraća se i na najpoznatije delo španskog kompozitora Hoakina Rodriga „Concierto de Aranjuez“, koje je snimio sa Londonskom filharmonijom, opet dobivši izvrsne kritike:
– Rodrigov koncert sam uvijek doživljavao kao nešto veoma kompleksno – djelo puno ekstremnih ideja i detalja, a snimio sam ga na vrhuncu svojih tehničkih moći. Ovaj snimak je nešto čime se možda najviše ponosim u umjetničkom smislu. Kombinacija „Ebi roud“ studija, Londonske Filharmonije i nevjerovatnog Kanađanina Janika Nezet-Segina bilo je nešto što se dešava samo jednom u životu. Taj album sam bio ja, do kraja – kaže danas.
U muzičarevom diskografskom opusu našli su se i „Bitlsi“. Ponudio je svoje viđenje čuvenih klasika liverpulskog benda, a snimio ih je u čuvenom studiju „Ebi roud“, sarađujući pritom na izdanju „Blackbird: The Beatles Album“ sa Serđom Asadom, Gregorijem Porterom, Tori Ejmos, Anuškom Šankar…
– Ta luda ideja donijela mi je preokret u karijeri i neka potpuno nova iskustva i ideje. Poslije tri albuma klasike želio sam se oprobati u nečemu novom, a muzika „Bitlsa“, kao klasika popularnog žanra, učinila mi se kao pravi izbor. Bilo je mnogo teže snimiti ovaj album nego neki već poznati repertoar. Ovdje je sve bilo novo i nepoznato. Svaka nota tog albuma prošla je kroz višemjesečni, rigorozni proces, koji smo moj producent i ja kreirali. To je bio jedini način da ovaj, na prvi pogled, „krosover“ projekat, ne uđe u kliše, koji je nažalost norma kada su ovakve stvari u pitanju. Toliko smo uživali u ekperimentisanju sa studijom, tehnikom, mikrofonima koji su i sami „Bitlsi“ koristili na svojim albumima… Čak sam i uživo improvizovao neke djelove aranžmana i svirao na način koji je za mene bio potpuno nov. Taj direktni, zaokruženi pop zvuk je nešto skroz drugačije. Mislim da sam na ovom albumu upravo pronašao onu idealnu kombinaciju koja čini jedan prepoznatljiv stil – ukazuje Miloš Karadaglić.
Meseci beznađa kao životna škola
Međutim, to iskustvo donelo mu je i veliku traumu, „dugo poglavlje totalne destrukcije“ iz kojih je, kako kaže, izašao kao pobednik. Naime, zadobio je tešku povredu ruke, zbog čega je bio prinuđen da se, na neko vreme, povuče sa scene. Tada mu se srušio ceo svet.
– Pritisak da se što prije oporavite tjera vas sve dublje i dublje u propast. Morao sam krenuti iz početka. Ali ti mjeseci beznađa bili su moja najveća životna škola. Mislim da sam tada u stvari odrastao i postao čovjek. U najmračnijim momentima sam ipak vjerovao da postoji izlaz. To me je održalo… i ona ljubav s početka. Više ne može ništa da me iznenadi, jer sve dubine koje postoje u mojoj duši istražio sam i prihvatio kao svoje.
Kao nekome ko je navikao da nastupa širom sveta, lokdaun u Velikoj Britaniji shvatio je kao ogroman izazov, i ne napušta ga optimizam. Čak mu je period pandemije pomogao da, bez svakodnevnog pritiska, rasplamsa kreativnost i strast prema poslu u samome životu:
– Strah se uvukao u društvo, a manipulacija njime opasnija je od same bolesti. Jedini način da se izborimo protiv toga je da izgradimo neki nevidljivi štit satkan od stvari i ljudi koje volimo, novih lijepih ideja i vjere u bolje sjutra. Takođe shvatamo što je bitno, a što nije. Nadam se da svi u ovom periodu nešto učimo, jer ne smijemo kao slijepci prolaziti kroz život. A dok ima nas biće i muzike. To je jače od realnih i očiglednih granica i barijera negativnosti i mržnje koje nam se svakodnevno nameću. A naš tihi glas razuma je naše najjače oružje – poruka je umetnika.
Nostalgija je vrlo često lajtmotiv u njegovoj muzici. Posle dvadesetak godina života u Londonu, pitamo ga da mu i dalje nedostaje „crnogorski krš“?
– Uvijek. Ima nešto posebno u toj nesalomivoj crnogorskoj energiji. Ta drama prirode nikad ne napušta ni našu dušu. Mislim da je i muzika u meni proizašla iz tog naboja i jedinstvenog elektriciteta. A nostalgija kao lajtmotiv neminovna je kad odrastete daleko od svega onoga što najviše volite. Danas sam potpuno drugi čovjek nego što bih to bio da nijesam otišao. Ali ne žalim za time, jer znam da sve ima svoju cijenu. Sloboda i mogućnosti koje su mi date kao nagrada za sve to ne prepoznaju formom nametnute okvire i granice.
I dok je pre petnaestak godina sebe video kao muzičara sa bogatom karijerom i stotinak koncerata godišnje, danas Miloš Karadaglić zaključuje da je ostvario svoj san.
– Bez obzira na sve izazove, uspone i padove, ekstreme života i karijere, najsrećniji sam čovjek na svijetu, jer živim svojoj dječački san! Moje rezerve kreativne energije napunile su se do nivoa eksplozije… Fali mi moj ritam života i scena. Želim što prije da joj se vratim, u punom naboju snage i inspiracije. Novi album je za mene jedna velika bajka i jedva čekam da sve ponovo krene!
