Sve je snašlo Miškoviće, na kraju je došla i vatra: Porodici iz sela Konjuhe kod Andrijevice je izgorela kuća, dobri ljudi rešili da pomognu

„Kako je to strašan dan bio. Kuća je bila prazna, braća su u blizini čuvala ovce. Buknuo je požar, a oni pojuriše kroz vatru da izvuku telad iz podruma. Starijem bratu je plamen uhvatio noge – 23 dana je bio u bolnici. Ja sam zvala vatrogasce, ali sam se toliko tresla da mi je telefon ispadao iz ruku. Nisam mogla da se priberem od stresa, dim je bio na sve strane. Bila je ta kuća kao sjećanje u prošlost, ali sve je izgorjelo kao u najcrnjem košmaru”, priča petnaestogodišnja Anđela, prepametna i emotivna djevojčica krhkog zdravlja.

Dom porodice Mišković u selu Konjuhe kod Andrijevice, odakle se pruža nestvaran pogled ka Komovima, izgoreo je prošle godine do temelja. Bogu hvala, niko nije nastradao, ali su ostali bez svega što su imali. Iako ta kuća nije bila u potpunosti uslovna, kudikamo je bila bolja od stare kamene kuće u koju su prešli i koju su zemljotresi „pomerali“.

Zidovi se odvojili od krova

„Posljednji zemljotres je bio u Albaniji prije nekoliko godina, ali se osjetio i ovdje, pa su nam napukli zidovi i odvojili se od krova – ponegdje plafon samo što nije pao. A iz te prethodne kuće mene su samo opanci spasli jer da sam imao patike nikad ne bih tako brzo stigao da skinem pantalone koje je vatra zahvatila, pa bih izgorio sav. Ostali su samo ožiljci po nogama. Bilo nam je žao teladi, pa smo bez razmišljanja polećeli, a i gore nam je bio sir od čije prodaje smo živjeli”, nadovezao se hrabri Stojan (14), jedan od junaka ove priče.

Osim Anđele i Stojana, tu su još Srđan (12) i najstarija Anastasija (17). Srđana smo zatekli neposredno nakon što je slomio nogu, dok je Stojan nedugo nakon naše prve posete morao na operaciju slepog creva. Mimo tih „prolaznih” problema, na stalnu muku osuđena je mala Anđela koja ima vrlo opasnu proširenu venu na mozgu, a zbog problema s rastom prima i hormonsku terapiju.

#blockquote_0

„Nažalost, ne smijem mnogo na sunce i da se zamaram – moram dobro da vodim računa o svom zdravlju. A braća su, osim trenutnih problema, Bogu hvala zdravo. To su pravi momci, pomažu i rade sve što mogu, čak i drva cijepaju od osme godine. Imamo četiri krave, pet junadi, jedno tele, konja, 30 ovaca, dvije domaće svinje i tri vijetnamske, kokoške, guske, ribe… Udomili smo i puno pasa i mačaka jer je meni mnogo žao kad ih vidim napuštene – đed se malo ljuti, ali popušti mi uvijek jer me voli. Ne bih mogla da zamislim život u gradu, bez livada i njiva ukrašenih povrćem”, slikovita je Anđela.

Odrastanje bez majke

Najveći nedostatak ovoj deci predstavlja odrastanje bez majke Jovanke koja ima multipla sklerozu i već jako dugo je nepokretna. Od pre tri godine je u Tivtu, gde brinu o njoj.
„Maštala sam oduvijek da upišem medicinsku da bih našla lijek koji bi izliječio majku i sanjala sam da imamo kuću bez stepenica gdje ćemo je moći u kolicima dovesti. Da bude mažena i pažena, da joj nikada ništa ne fali i da smo uvijek pored nje. Nažalost, ona je sada u najgorim fazama te bolesti i psihički je jako ugrožena“, priča ova, prerano odrasla djevojčica, svesna okrutnosti koje život zna da priredi.

Mali Miškovići žive sa dedom Miletom od 89 godina, ocem Ognjenom koji ima neke svoje probleme, stricem Zoranom koji zbog posla najveći deo godine nije tu i još jednim herojem ove priče – tetkom Natalijom koja se još pre deceniju i po vratila iz Čačka, ostavivši svoju stariju decu, da brine i najmlađim Miškovićima i domaćinstvu. Zbog zdravstvenih i drugih problema…
„Ona nas je školovala i podigla. Ja bih 100 odsto umrla da me nije odvela na kontrolu i da mi nijesu otkrili tu venu. Cio život je sa nama – kao druga majka i otac, kao naša najveća podrška. Hoće od nas da stvori ljude, da budemo sposobni za život, da sjutra imamo svoj novčanik – uči nas prije svega da ne varamo, ne lažemo i ne krademo. Šta god nam budućnost nosi, ja ću uvijek biti tu za nju, rekla sam joj to, jer se žrtvovala za nas – posebno što sad i ona popušta sa zdravljem“, kroz suze je dodala Anđela.

Buđ se i na kosu hvata

Pored pukotina, veliki problem u kući predstavljaju im, kako kažu, „haotično” kupatilo i nedostatak ormara i kreveta (jedan su im čak miševi izgrickali), kao i ogromna vlaga koja im uništava garderobu.

#blockquote_1
„Zidovi mnogo buđaju – stalno buđaju! Čak nam se i na kosu uhvati. Mene je pokojna baba u šali zvala Buđo zbog toga“, kazao je najmlađi i simpatični Srđan koji nam je pokazao sve seoske poslove koje obavljaju.

Skromna pomoć od države koju primaju nije, nažalost, dovoljna ni za život tolike porodice, a kamoli obnovu kuće. Za kraj nam je Anđela ispričala koliko joj u životu znače pravoslavna vera i pripadnost srpskom narodu.

„Mi smo ovdje svi Srbi i to nas čini srećnim. Dio smo srpskog naroda, bez obzira đe živimo!”

Tim rečima maltene je oslikala i misiju Humanitarne organizacije Srbi za Srbe koja pomaže našem narodu širom Balkana ( na razne pomogli su više od 3.500 porodica) i koja je odlučila da se nađe i Miškovićima i pomogne im da opet imaju normalan krov nad glavom. Iz ove organizacije pozivaju sve koji su u prilici da da se uključe u akciju, a o detaljima se možete obavestiti na njihovom sajtu (https://www.srbizasrbe.org).