Foto: EPA-EFE/STRINGER

Veliki broj stanovnika Hersona i okoline, napušta Hersonsku oblast usled žestokih borbi koje se vode u ovom delu Ukrajine. Svako do njih ima svoje razloge zašto odlazi, a deo potresnih priča donosi Gardijan u svom tekstu.

Dok ju je sin pre nekoliko dana vozio iz Dudčana, malog sela na severoistoku Hersonske oblasti, Rozalija Kovalčuk (72) je sa zadnjeg sedišta ugledala nešto što će je zauvek proganjati.

„Sa grana drveta su visila creva iz čovekovog stomaka“, rekla je ona, zastajući dok pokušava da sabere emocije. „Vojni automobil je dignut u vazduh. Mislim da je to bio Rus, po čizmama i uniformi“.

Dudčani, jedna od stepenica niz reku Dnjepar do grada Hersona, regionalne prestonice u centru je žestokih borbi za koje Zapad kaže da bi mogle da budu presudne za ishod rata Vladimira Putina u Ukrajini.

Ruske vlasti su juče naredile svi stanovnicima grada Hersona da napuste grad odmah, pre očekivanog napredovanja ukrajinskih snaga.

Grad Herson je zauzet u ranim danima rata i ostaje jedina regionalna prestonica koja je pala u ruske ruke od početka invazije 24. februara. Ali kontraofanziva koju su u toku leta pokrenule ukrajinske snage Vladimira Zelenskog u širem južnom ukrajinskom regionu imala je zapanjujuće rezultate, a selo za selom su ponovo zauzimali u poslednjih nekoliko nedelja. Oni utiču na srce koje kuca u regionu.

Ako je bilo sumnje u simboličku i stratešku važnost ukrajinskog napada, to je podvučeno Putinovom najavom od pre dve nedelje, da je region, zajedno sa Donjeskom, Luganskom i Zaporožjem pripojen Rusiji.

Putinova odluka je ipak podigla ulog za ruskog predsednika. Bitka za Herson je dakle od globalnog značaja, ali u njenom centru je milion civila od kojih oko hiljadu živi u Dudčanima, gde sada dve strane bore iz neposredne blizine.

U martu su ruski vojnici ušli u selo, opostavljajući baze u napuštenim kućama i opštinskim zgradama. Stalno je bilo jakog granatiranja, a zvuk niskoletećih aviona ispunjavao je strahom meštane, koji su se savijali, krijući su u bunkerima.

Foto: EPA-EFE/STRINGER

Vojnici bi pretaživali domove svakih 10 dana i slobodno su uzimali šta su hteli. Ali dok posmrtni ostaci pastira Mikole Potišjaka (61) nisu bili pronađeni u njegovoj kolibi, a dok traktorista Sergij Lesiko (50) nije nestao pre nekoliko meseci, selo je uglavnom izbegavalo zločine koji su prijavljivani na drugim mestima, prenosi Gardijan.

Priča o Dudčanima je umesto toga priča o brutalnoj stvarnosti zajednice koja se našla sa ratom na pragu.

Kovalčuk i njena prijateljica Ana Koval (72) koja živi u seoskoj ulici Puškina, ispričale su svoje priče iz fiskulturne sale u Krivom Rihu, severno od Hersona, gde je postavljeno 70 kreveta za izbeglice. Stigle su 11. oktobra.

„Sedimo i molimo se“, rekla je Koval, plačući. Do početka ovog meseca, prizori rata su postavi isuviše poznati ovim ženama.

Foto: EPA-EFE/STRINGER

Ali uveče 1. oktobra, zbunjeno su posmatrali kako ruski okupatori oklopnim vozilima jure pored njih dok vojnici sa rančevima marširaju pored njihovog ulaznih vrata. Rusi su se povlačili.

Ukrajinski vojnici stigli su sledeći dan, skupljajući svu napuštenu rusku opremu.

„Pekli smo kolače, palačinke, kuvali boršč. Odneli smo to u napuštene domove u koje su se smestili ukrajinski vojnici. Bilo je takvo olakšanje videti ih“, rekla je Koval za Gardijan. Ali tada je počelo najžešće granatiranje. Među pogođenim zgradama su društveni klub i dečji vrtić, dok su kuće na kraju sela pretvorene u ruševine. Od 3. oktobra selo je ostalo bez struje. Rusi su uzvratili vatrom, a život je postao nepodnošljiv.

U 11:30 11. oktobra Kovalčuk i Koval pridružile su se Rosalijinom sinu Mihajlu (46) i snaji u njihovom automobilu. Napustile su domove u kojima su živele od 1968. godine.

PROČITAJTE JOŠ:

„Bilo je jako bolno. Moj suprug i ja smo izgradili tu kuću. Uselili smo se kad mi je bilo samo 17 godina. Samo Bog zna hoću li imati sreće da se vratim“, rekla je Koval.

Koval brine za one koji su ostali. Od 3. oktobra nema kontakt sa svojom unukom, Aljonom Dmitrenko (31), koja radi u prodavnici u Hersonu.

„Pre toga je rekla da ima Rusa, ali da je sve normalno, nije htela da budem zabrinuta“, objasnila je Koval.

Oleksandr Vilkul, šef ukrajinske vojne uprave Krivog Riha, gde se smestilo 75.000 izbeglica, uglavnom iz Hersona, kaže da je evakuacija na ukrajinsku teritoriju iz zemalja koje je okupirala Rusija postala gotovo nemoguća.

Anatolij Pliska (70), koji takođe boravi u školi u Krivom Rihu nakon što je pobegao iz sela Mihajlovka, nakon što su 6. oktobra oslobodile ukrajinske snage, rekao je da je pod okupacijom bili zarobljeni kontrolnim punktovima na svakom putu.

Sumorna stvarnost je da, iako Ukrajina možda napreduje, krvave scene kojima su Kovalčuk i Koval bile svedoci pre dve nedelje dok su bežale iz svojih domova, izgledaju da bi mogle da ponove.

„Srce mi krvari. Živeli smo u miru. Kako se ovo dogodilo?“, rekla je Koval.

BONUS VIDEO: Putin snimljen sa nuklearnom aktovkom? Svi gledali u koferče koje je nosio muškarac iz njegove pratnje VIDEO

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar