Piše Željko Ivanović: Metodije, povuci se. Zbog Hrista i istine

Kada sam negdje u ljeto 1996. boravio u Mostaru, povodom medijske konferencije koju je organizovala Evropska unija, mogao sam da se suočim sa tragičnim ožiljcima minulog rata. Sudbina je htjela da jedna od centralnih ulica grada, koja nosi ime velikog pjesnika Alekse Šantića, bude i takozvana linija razgraničenja. Između dojučerašnje braće i komšija. Hrvata na jednoj strani, Bošnjaka na drugoj. "Mučili su nas i ubijali prvo Srbi, ali to je bilo zlato šta su nam kasnije radili Hrvati"… Ovu rečenicu, koju mi je kazao jedan od kolega, učesnika skupa, do danas nijesam zaboravio. Ujutro, dok zora rudi iza Huma, i nakon vrele, neprospavane mostarske noći, budi me sabah-namaz, prva molitva koju pjeva neki imam sa obližnjeg minareta. Dok slušam taj divni glas i pjesmu, čekam da sunce izroni, razmišljam šta bih mogao da učinim i operem zločin i sramotu koju su moja hrišćanska braća, Srbi i Hrvati, prosuli nad tim gradom i braćom Bošnjacima. Pada mi na pamet kako je Kasijus Klej prešao u islam. Da. Bio bi to pravi način suočavanja i iskupljenja, piše Željko Ivanović za Vijesti.

Mostar je i danas, tri decenije nakon rata, podijeljen grad. Srbi su ga uglavnom napustili, pa ga dijele Hrvati i Bošnjaci. Tako što prvi insistiraju na podjeli, a drugi uzaludno vape da se vrati bratstvo-jedinstvo.

Ali i tako, prvo razoren i ubijan, a onda dijeljen i podijeljen, Mostar nalazi načina da privuče hiljade gostiju. Neke zbog Starog mosta, srušenog pa obnovljenog, neke zbog čaršije, ili Neretve, a mnoge zbog doktora Ediba. Ljekara koji alternativnom medicinom pomaže mnogim pacijentima oboljelim od najtežih bolesti.

Na tom putu je i moja genijalna čitateljka, javlja se negdje iz Stoca, gdje je stala da napravi pauzu i popije kafu. Ko zna koji je to put da ide kod doktora Ediba, sad su već i veliki prijatelji, pa je misli više drže u svakodnevici, i onome što nam se dešava u zemlji i okruženju. Više je zabrinuta za Mostar nego zbog brige koja je vodi u taj grad.

"Kada sam prvi put putovala ka Mostaru, par mjeseci nakon što sam se suočila sa dijagnozom, čitavo vrijeme sam imala grč u stomaku. Kada me saputnik pitao zbog čega sam uznemirena i da li se plašim šta će mi reći Edib, rekla sam da se plašim da će Hrvati i Srbi, Srbi i Hrvati, udruženim snagama, zbrisati Bošnjake... Da će to biti klanica u kojoj ni jedan Musliman iz Hercegovine neće izvući živu glavu… Kad god putujem za Mostar, osjećam istu zebnju…

Danas, četiri godine od tog prvog putovanja u grad na Neretvi, region kao da se vraća u devedesete, a ozbiljne 'kulturne' i 'istorijske' manifestacije prijete da ga nanovo uguraju u mržnju i krvoproliće. Tompsonov koncert koji je okupio stotine hiljada obožavatelja, od kojih se nemali broj hvali da su 'novoustaše', Dodikov govor mržnje gdje ponavlja da su "Muslimani naši vjekovni neprijatelji", i na kraju ili na početku moj vladika Metodije. Njegov prvi miting u G. Zaostru i pokušaj podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, a onda novi izliv 'patriotizma' kroz orgije mržnje 'Delija' u Novom. Gradu Iva Andrića, Zuka Džumhura i Voja Stanića. Kakva sramota.

Ne treba zaboraviti ni to da se Srbi i Hrvati kontinuirano naoružavaju. Nedavno sam slušala polemiku u hrvatskom Saboru, zbog kupovine novog tenka. Mimo izdvajanja za NATO, pazario se tenkić za domaće potrebe…Vučić je takođe nedavno kupovao političku podršku za svoj korupcijom urušeni režim, kod Makrona, nabavkom desetak nekih strašnih aviona. Za koje će građani Srbije, a ne AV i njegov brat, platiti milijarde!

Rusiji bi strateški odgovarao sukob na Balkanu, da mogu bez ometanja da sprovode svoje ciljeve…. Priča mi jedan rođak iz bezbjednosnog sektora da se ruski agenti sele po regionu kako bi potpaljivali razne vatre… Prvo iz Crne Gore u Srbiju, a sada u Republiku Srpsku?!"

Vraćam je na Metodija, znam da je vjernica i da među monasima ima dosta prijatelja. Pominjem kako sam od jednog sveštenika SPC iz regiona slušao davno da je Metodije najliberalniji i najinteligentniji vladika u Crnoj Gori. Šta se desilo, pitam je?

"Što se Metodija tiče… Meni ga je žao… Iskreno. Toliko da sam ga preksinoć sanjala. Potresla sam se onog dana iz više razloga… Podizanje spomenika čovjeku koji je odgovoran za smrt stotina civila… žena, djece… sve je rečeno… Napad na reportere i golgota kroz koju su prošli…

Ipak, utisak broj jedan, utisak nedjelje, možda i cijele godine je vladika Metodije… Ne njegove riječi (strava i užas) nego frustracija, bijes, ogorčenost, tuga, beznađe i ogroman strah koji se krije iza riječi koje izgovara… Kao da to nije on?! To definitivno nije osoba koju sam znala… Sreli smo se par puta u životu. Imao je velikih problema s kičmom, pa je ponekad (na kraju radnog vremena, kad praktično nema nikog osim zaposlenih i vlasnika), dolazio u teretanu u koju sam i ja išla. Bilo mu je jako neprijatno ako bi se bilo ko, osim osoblja, zatekao u teretani kad on dođe. Svima se izvinjavao, izbjegavao je konverzaciju, ako bi ga neko od ljudi, nešto pitao, odgovarao je tiho i krotko… Spuštenog pogleda. Bio je to period otvorenih sukoba između države i crkve, neposredno prije usvajanja Zakona. Nije nikoga osuđivao. Pomenuo je da ima drugove sa fakulteta (završio je ekonomiju) koji su na drugoj strani, da se za sve jednako moli i da nikog ne osuđuje, jer 'samo Bog zna'! Tako je govorio.

Razumijem da se ljudi mijenjaju… Ja sam, nažalost ili na sreću, potpuno druga osoba. Iskustvo koje sam imala sa zdravljem potpuno me je promijenilo u svakom pogledu, do te mjere da svakog dana upoznajem ovu, meni još uvijek stranu i daleku, neku novu Ja.

Ne mogu da razumijem šta je promijenilo Metodija…

Imam dvije teorije:

Kada je 'napredovao' u monaškim 'činovima', počeo je da uviđa da monasi, pravoslavlje i vjera Hristova, žive uglavnom u udaljenim manastirima, koji se nalaze na nepristupačnim terenima, sakriveni iza debelih zidina… A da su crkveni velikodostojnici političari, koji rade sve što rade i političari…Obmanjuju i manipulišu, najviše.

Vjerovatno je počeo da se preispituje?! I da razmišlja na temu - kako bi se odvijao njegov život da se nije zamonašio, da li bi danas imao ženu, djecu, prijatelje sa kojima može da se druži u porodičnoj atmosferi, da bi onda možda došao do zaključka da su za sve patnje u njegovom životu krivi Muslimani (ne Srbi i Hrvati), već isključivo Muslimani! Jer da nije bilo njih on bi i dalje živio Sarajevu i ne bi se potucao od nemila do nedraga po surovoj Crnoj Gori…

Druga teorija je, da su ga 'odradile' službe… Srbi i Rusi… Imaju ga za nešto, pa mora da tancuje po njihovim taktovima…

Obrni-okreni, uz pomoć Metodija i Pavla Đurišića, ali i bez njih, jer mala je i nebitna Crna Gora, dakle i bez nas Balkan može da plane svakog časa. Kao i jučerašnji požari…"

Nijesam htio da pitam moju genijalnu čitateljku da li je Metodije nakon svega kompromitovan. Govor mržnje, rehabilitacija zločinaca, ćutanje na (pokušaj) linčа novinara, i onda laži, puno laži, da bi se sve to relativizovalo i opravdalo. Da li takav čovjek može da bude monah?! Da li i za njih, posebno one na visokim pozicijama, važi odgovornost za javno izgovorenu riječ?! I ostavka kao vid suočavanja sa nepočinstvima?! Nema druge. Zato, Ostojiću, povuci se! Zbog Hrista, jevanđelja i istine. Koje si pogazio i unizio.