0
Iscjeljenje makedonskog raskola, odnosno brzi povratak Makedonske pravoslavne crkve u okrilje SPC, a onda i još brži odlazak iz njega, podijelio je pravoslavne, tradicionalno-pravoslavne Srbe i sve druge poštovaoce patrijarha Porfirija na dva tabora. One koji su i dalje očarani šarmom prvojerarha koji ide pješke na posao, pred kamerama pjeva sa sirotinjom u javnoj kuhinji, sluša Joy Division, prima lavor na poklon od Konstrakte, da bi, potom, tobože, nimalo zbog medijske popularnosti tog tragičnog slučaja u morbidnim tabloidima, pobrao lovorike tješeći, opet pred kamerama, potresenog Nenada Periša prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka njegovog sina iz Beograda.
I one koji su sada užasnuti zbog, kako navode, izdaje makedonskih nemanjićkih manastira koje do jučer nisu znali ni nabrojati, Dušanovog carstva, komita iz 19. vijeka čijih se imena vise niko ne sjeća osim kad ih, ovim i sličnim povodima, iskopa iz prašnjavih knjiga, davnašnjeg srpstva Makedonije, “Dušanovih Srba-današnjih Makedonaca”, kraljevića Marka, a na kraju krajeva i crkvenih kanona koje, očigledno, namjerno ili nenamjerno ne razumiju ni oni koji su najviše dužni da ih razumiju.
I dobro sad, svakome sa gramom mozga je jasno da je javna ličnost „patrijarh Porfirije” hibrid Draška Stanivukovića i Džeka Nikolsona u maestralnoj ulozi američkog predsjednika u komediji Mars napada iz 1996, onog koji tehnološki nadmoćne Marsovce nastoji zadiviti patetičnim „“Why Can’t We All Just Get Along?“ prije nego što ga probodu mehaničkim kopljem na čijem je vrhu neprijateljska zastava.
Porfirijevi apologeti će reći da je patrijarh patrijarh svima i da je priroda njegovog položaja naprosto takva da bude dobar svima od Milorada Vučelića do Zlatka Hasanbegovića, a u korist pastve kojom pastiriše. Što bi bi, čak, u nekom izvrnutom svijetu, imalo smisla da patrijarha zaista vodi neki princip, a ne onaj koji podrazumijeva da osvjedočeni zlostavljač djece, vranjski episkop Pahomije Gačić, u udarnom terminu državno sponzorisane TV Hram propovijeda o vrlinama mučenika, a dokazani kidnaper Stefan Šarić kao umiljato janje dočekuje makedonski klir, a lice mu blista ozarenošću proishodećom iz zagraljaja sa pokajanom braćom.
Sa Viktorom Ivančićem se uvijek više slažem nego ne slažem, a ovo drugo zbog legitimiteta koji svojim prisustvom daje raznim lažnim opozicijama od Sarajeva do Podgorice, a naročito drugosrbijanskom grantovskom praznoslovljenju. Međutim, kada je u pitanju projekat Porfirije, on je u jednom nedavnom intervjuu (u kojem, opet, daje legitimitet opskurnim Đukanovićevim piskaralima kao što je Tamara Nikčević) izneo potpuno tačno gledište da patrijarh svoju popularnost može prevashodno zahvaliti ambijentu salona „gdje je na većoj cijeni međusobno udvaranje nego kritičko razmišljanje”.
A kod udvaranja je najbitnija slatkorječivost što je Porfirije jako dobro shvatio. U pogledu Makedonije, bez obzira koliko su jalovi argumenti onih koji se histerično i licemjerno pozivaju na nemanjićke manastire, cara Dušana i „Dušanove Srbe”, „izdaju stare Srbije” i druge događaje nepovratno prohujale prošlosti, ignorišući činjenicu da današnji Makedonci, ogromna većina njih, nisu Srbi, niti im je namjera da to postanu, u krajnjoj liniji je bizarno udvarati se i umiljavati makedonskom kliru, koji je svojim primjerom pokazao da se autokefalija itekako može zaslužiti i to preko noći, nakon decenija brutalnog gaženja kanonskog prava, ako to, naravno, diktiraju političke prilike.
S obzirom da se do istog rješenja moglo doći i prije više decenija, više je nego jasno da je projekat „Otvoreni Balkan” kako za patrijarha Porfirija tako i za arhiepiskopa
Stefana svetinja nadređena kanonima. A kako i ne bi bila kada se na iste, u praksi, poziva, isključivo na način na koji diktira volja trenutnog gospodara, ili kada služe za disciplinovanje, a još češće licemjerno maltretiranje i ponižavanje gospodaru nepoćudnih elemenata.
Nema naravno ništa loše u tome da i Srbi i Makedonci u okvirima „Otvorenog Balkana” dožive koliko toliko ekonomskog prosperiteta, barem u onoj mjeri u kojoj će to biti raj bez granica za organizovani kriminal, a naročito narko kartele. Međutim, više je nego komično kad nas njegova svetost Porfirije, pojavnošću srednjovjekovnog trgovca indulgencijama, uvjerava da makedonska sprdačina od „pomirenja” predstavlja Božje čudo.
A onda nekako baš u toj atmosferi novotokrivene bratske ljubavi, optužba za prikrivanje i zaštitu pedofila i drugih nasilnika pod mantijom, biće sasvim slučajno, ne biva dostavljena u Patrijaršiju ili u episkopsku rezidenciju Porfirijevog duhovnog oca, Irineja Bulovića u Novom Sadu, već u Crnu Goru, mitropolitu Joanikiju. Ali tako to biva sa udvaranjem u društvu spektakla u kojem je definicija istine izjednačena sa najbezvrijednijim retoričkim boflom koji se može uvaliti sirotinji.
Porfiriju je jasno da u takvom društvu „spektakl nije samo skup slika”, već da je to „društveni odnos između ljudi posredovan slikama” (Debrod) i kojim, sljedstveno tome, vlada onaj koji kreira te slike. A ko bi ih bolje kreirao od onoga ko crkvu od onoga što ona u novozavjetnom smislu jeste – evharijstijska zajednica – konstantno transformiše i drži u stanju državnog ideološkog aparata za brutalno zajebavanje ljudskih bića.
Kada je Poncije Pilat, Hristu, kojeg su mu netom predali ondašnji konstituenti državnog religijskog aparatusa, uputio omalovažavajuće pitanje: „Šta je istina?”, za odgovor je dobio Hristovu šutnju. Zašto mu nije odgovorio? Zbog toga što je znao da razgovara sa ljudskim bićem koje se svelo na sliku u spektaklu šamaranja, pljuvanja, bičevanja i pribijanja na krst. Što je također objašnjeno kao kažnjavanje opasnog kriminalca. I kao što nam patrijarh Porfirije želi poručiti da je svima prijatelj. A svačiji prijatelji su istinski prijatelji jedino samima sebi. Kad si sam, kad je sve tužno ti se sjeti nje. Makedonija ti pruža ljubav i sve, što bi rekao Dado Topić.
Bonus video: SPC – i verski i politički akter?
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
